Kupareovo skazanje o trpljenju pravednika
Djelo hrvatskoga redovnika i pisca Rajmunda Kuparea Muka Kristova, misterij u 5 dijelova, priređeno prema izvornom autorovu tiskopisu ispod naslova sadržava odrednicu mjesta i vremena nastanka: Zagreb, 1946. A odmah ispod nastavljaju se rukom dopisane riječi:
… in diebus afflictionis populi nostri
[… u danima nevolje naroda našega].
Iz njih se iščitava duboka povezanost misterija Kristove muke i nevolje hrvatskoga naroda u piščevoj svijesti. Sȃm izraz „dani nevolje“ ima biblijske korijene i označava razdoblje kada se čitav čovjekov svijet poljulja, sve mu se oduzme osim gologa života, osim duše udarene bolima i tamom, kad nestane oslonca i pomoći te poput Joba osjeti egzistencijalnu napuštenost i duhovnu čamu: kao da ga je Bog prepustio mukama pa ne odgovara na molitvu pravednika. To je godina poratne patnje i križeva kroz koje i dalje prolazi hrvatski narod, Crkva u Hrvata te Kristovi namjesnici i sljedbenici počevši od uspostave komunističke vlasti. Čini se da je promišljanje o misteriju Kristove muke i patnje pravednika pojačano upravo tim događanjima. Naime, te je godine uhićen i osuđen Alojzije Stepinac i niz laika i klerika, od kojih su neki Kupareova dominikanska subraća. I sȃm je Kupareo krajem te godine prisiljen na put izbjeglištva.
Da su muke naroda i Crkve u piščevoj svijesti stopljene s mukom Kristovom, svjedoče i ovi izrazi i asocijacije koje oni bude: „zdravstvuj!“, „po šumama i gorama“, „kapetan“ (kao časnički čin). Nesumnjivo je potresnosti djela pridonijela snažno prisutna pozadina demonskoga djelovanja, što ga je pisac iskusio u bezbožnoj komunističkoj vlasti koja je obećavala raj na zemlji vršeći teror nad svima koji joj smetaju. A Krist i Crkva bili su kao i u Isusovo vrijeme „našim poglavicama opasni“, stoga prvi na udaru.
Kupareo je pokazao dojmljivu umjetničku viziju biblijskih događaja i trijumfalnu, preobražavajuću silu Kristove muke nad zlom u čovjeku ako joj se on otvori. Psihološki, duhovno i moralno produbio je poznate likove te drame i njihove odnose izborom prizora u kojima se preko likova ukrštaju silnice dobra i zla na vrhuncu misterija. Na utjehu onima koji su uz Krista i kao sliku propasti onih koji mu se protive, ali još imaju priliku prijeći na njegovu stranu poput Barabe.
Da bi izbjegao profanaciju i snažnije izrazio Kristovu nazočnost, Krista nije prikazao na daskama, ali On je sveprisutan u situacijama, dijalozima i monolozima iz kojih isijava Njegova ljepota, dobrota, mudrost, pravednost, milosrđe, njegovo božanstvo. Njegove riječi i pouke u umjetnički osmišljenim prozorima stalno odzvanjaju na pozornici.
I đavao Juda ironično ponavlja Isusove riječi koje je od Isusa čuo u pustinji dok ga je napastvovao. Pokazuje se kao zavodnik i ubojica, a poznajući Judino prijetvorno srce, nestalnost, žudnje i grijehe, izokreće smisao Isusovih riječi u kontekstu Judina razmišljanja i zaključivanja, zbunjuje ga, raspiruju mu maštu i još više zapliće u mudrovanju njegovo sebično biće. Judina pobuda za izdaju u biti je vječna ljudska kušnja: vlast, moć, imanje. Njima je sotona kušao Isusa u pustinji i Isus ga je pobijedio riječima Svetoga Pisma kojima je izrekao poslušnost Ocu odričući se svoje volje. Juda je na kušnji pao: želio je vladati u (ovozemaljskom) Kristovu kraljevstvu, očekivao je da će Krist koristiti na zemlji svoju božansku moć i želio imati vlastitu sigurnost u svojoj „kesi“. Sumnja u Isusovo mesijanstvo, zato što je to Njegovo kraljevstvo čudno: ispunjeno siromašnima, udovicama, kljastima, bijednim. Sablažnjava se o Isusovu najavu vlastite smrti poput one kojom umiru razbojnici. Pokazuje kako naši ljudski puti nisu Božji puti niti naše misli Božje misli kao u Isusa.
Zapetljao se sav u svoje mudrolije odbijajući služenje kao teret i žudeći za vlašću, odbacio je istinskoga Mesiju očekujući da nadolazeći Mesija ispuni njegovu viziju mesijanstva – u slici zemaljske moći i vlasti. Taj tren koristi đavao predstavljajući mu se kao onaj koga Juda želi i očekuje. Kupareo pokazuje kako nas očekivanja i žudnje zasljepljuju i priječe u spoznaji istine. A mamac su đavlu. Kao hipnotiziran, pada pred „kneza ovoga svijeta“, kako mu se on predstavlja, koji traži da mu služi. Izdao je Isusa i prodao ga duhovnim učiteljima židovskoga naroda. Oni su u Isusu vidjeli opasnost za sebe jer su kao i Juda, bez ljubavi, intelektom gledali zemaljsko požudnim očima umjesto nebesko prosvijetljenim očima srca. Od takva su sljepila zapravo oboljeli i komunisti. Isusov je poziv radikalan: odreci se sebe da bi mogao živjeti Kristovim životom, životom poslušnosti Ocu koji svime upravlja na spasenje! Juda, egocentričan do opsjednutosti sobom, našao se između Mesije koji mu ne može dati ono što očekuje i Židova koji bi mu mogli oduzeti i ono što posjeduje. Odabrao je sebe, svoju sigurnost. I gorko se pokajao.
Tako prvi dio prikazuje Judino pregovaranje sa svećenicima, Judin monolog nakon toga i monolog s đavlom. Naglasak je na drami njegove savjesti i zatvorenosti u sebe i svoje požude, koju pisac prati do kraja misterija slijedeći njegov put i tragičan kraj, u kojem su na koncu ključni ljudski obziri i nedostatak vjere u Božje milosrđe. Judina prijetvornost i egoizam otvaraju vrata đavlovu nadahnuću i djelovanju. U svojoj sljepoći on Mesiju zamjenjuje za Njegova Protivnika. Gotovo da đavao postaje Judino drugo „ja“ u monologu očaja zbog izdaje i gura ga prema konačnoj odluci. Raduje joj se kao ostvarenju vlastita cilja pa ironično, uz smijeh, koristi iste riječi koje je Judi Isus izgovorio na Posljednjoj večeri znajući za njegovu namjeru da ga izda: „Što činiš, čini brzo!“
Naravno, đavao mu je prije toga ubacio i riječi sumnje u trenutku kad je, susrevši Veroniku, svoju bivšu zaručnicu, od nje doživio prijezir i „savjet“ da od Isusa traži oproštenje te zaključio kako je Krist „sama plemenitost i dobrota“. Đavao pojačava Judino samooptuživanje i konačno uvjerenje da je toliko grješan da mu ni Učitelj ne može oprostiti, što je najveća đavlova laž.
Vješto birajući i slažući prizore, Kupareo pokazuje dramatičnu borbu između dobra i zla, uvijek s fokusom na Isusa Krista kao referentno središte. Očituje se kroz razgovore zatvorenika (Baraba, Dismas i Gestas u okovima), kroz odnos Zapovjednika i vojnika prema Kristu u zatvoru (što promatraju i komentiraju navedeni zatvorenici), kroz dijalog Pilata i njegove žene Klaudije, kroz Pilatov i Judin monolog, Veronikin i Judin te Šimunov i Judin dijalog. Uvijek se nanovo otkrivaju oni kod kojih su prisutni vjera i pravednost u odnosu prema Kristu (Dismas, Klaudija, Veronika, Šimun) i oni u kojima ih nema (svećenici, Juda, Zapovjednik) ili je ima, ali zbog straha i interesa čine suprotno od savjesti (Pilat). Ovi posljednji svaki iz svoje perspektive brani svoju poziciju.
Posebno se izdvajaju oni koji se, ganuti Kristovom mukom, u susretu s njim mijenjaju: Veronika, Šimun, Baraba. Veronika dobiva sliku Kristova lica otisnuta na rupcu, Šimun osjeća posebno zadovoljstvo zbog susreta. Baraba je specifičan, iz njegove perspektive promatramo na kraju Krista i njegov križ poistovjećujući se s njim. Kroz sućut prema Kristu koga vojnici muče i uz zgražanje nad onima koji su za to odgovorni ili to čine, preko radosti što je on sȃm oslobođen, promišljanja o Kristu s nevjericom nad činjenicom da se pravednika, koji je s Bogom, tako kažnjava, a njega bezbošca i razbojnika pošteđuje. Okorjeli, nadmeni i agresivni razbojnik dolazi do spoznaje da Isus to čini za njega jer je umro na križu umjesto njega ne protiveći se toj presudi i izboru naroda te Pilatovoj odluci da ispuni narodnu i svećeničku volju. Dok promatra što se događa s Isusom i razbojnicima na križu, Dismasovu vjeru u Krista pravednika, okrutnost vojnika.
U Barabinim riječima kao da se zrcali vrijeme Kupareovo:
„Baraba, ti ćeš biti slobodan. Baraba, ti si pošten čovjek, jer pošten znači krasti, ubiti, opiti se, a lopov je Krist, koji ništa od toga nije napravio. Moja glava ništa ne razumije. Ja sam lud, lud…“
Nemoguće je da protagonisti toga doba gledajući i čitajući ovo ne prepoznaju istovjetnost vlastite situacije, da ne uoče ovaj obrazac koji se ponavlja tijekom povijesti, da ne prepoznaju svoju ulogu.
U riječima i liku Zapovjednika možemo nazrijeti obrise tadašnjih mučitelja, terora i „cara“: Nek vide kakav će biti svaki Židov koji se bude bunio protiv cara. Matrica je uvijek ista. Izvršitelja ne brine je li osuđenik kriv ili nedužan; njega se to ne tiče – on samo izvršava svoju dužnost i pazi na svoja leđa.
Baraba, kao najoholiji i najtvrdokorniji najsporije dolazi do obraćenja. Opet je to drama čovjekove samospoznaje, duhovnoga buđenja, čuđenja, pitanja i konačnoga prosvjetljenja. Sretan što je oslobođen, izbjegao smrti, pomalo i obijestan zbog te činjenice jer mu je nevjerojatna; prije toga u susretu sa smrću tjerajući šalu rekao je Dismasu i Gestasu: Poznaju farizeji Barabu. Prije bi Belzebuba oslobodili nego mene.
Ogrezao u kriminal, udaljen miljama od Boga, podsmjehuje se razgovoru Dismasa i Krista o kraljevstvu dok umiru na križu. Ali videći da su pri svijesti, ništa mu nije jasno. Onda mu pada na pamet da je Dismas možda prepoznao nekoga anđela u Kristu. To ga sjeti na Tobiju koji je doživio susret s anđelom, na božanski biblijski svijet. Pogled prema Mariji, Ivanu i Isusu u njemu budi suosjećanje, želju da je zaštiti, zahvalnost što je zaslužna za njegovo vlastito oslobođenje, jer je rodila Krista, dok se prisjeća svoje majke i svoga zloga puta.
Ne razumije zašto je Bog ostavio Krista kad čuje njegove riječi Eli, Eli, lama sabaktani:
„Svako dijete u Galileji zna što to znači: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ Da je mene Bog ostavio, to razumijem, ali da može ostaviti pravednog Krista? Nije ga ostavila ni majka, ni prijatelji, ni Baraba, a da bi ga ostavio Bog? Nemoguće! To mora da ima drugi smisao, koji mozak ne može dohvatiti. Krist silno trpi pa se vlada kao bolesno dijete koje misli da je majka daleko, pa je zaziva, premda se nalazi do njegova uzglavlja… Zašto ipak Krist trpi kad je pravedan? Drugima je pomogao, a sam sebi ne će da pomogne. Što je njemu sići s križa pa na isti križ pribiti velikog svećenika Kaifu? On hoće da trpi. Zašto je Bog to dozvolio?“
Ovo je središnja točka preokreta: svijest da on, Baraba zaslužuje kaznu, smrt i da bi ga Bog mogao napusti, a da pravednika Krista Bog nikako ne može napustiti te da Isus hoće trpjeti za njega. Konačno shvaća:
„Muke, koje on sada proživljava, bile su određene za mene. Zašto se dogodilo drukčije?… Sada shvaćam. Bog je htio da Baraba prestane psovati, krasti, ubijati, a Krist se pita zašto je Bog odredio da on trpi, kad i onako Baraba od svega toga ne će imati previše koristi. Morao je izabrati nekog drugog razbojnika da ga zamijeni na križu.“
Teško mu je gledati da netko trpi zbog njega, a onda iznenadna tama i munja unose nelagodu u ovoga razbojnika koji je mrak volio jer je živio od razbojništva, otimačine, ubojstva, a sada je u strahu od kazne i potresen patnjom Isusovom koju podnosi za nj, Barabu: Siromašni Baraba, što je ostalo od sve tvoje krađe? Onomu, koji mjesto tebe umire na križu, ne možeš pružiti ni čašu hladne vode.
Iz dubine straha i zaprepaštenja nad vlastitom bijedom i nemoći, rađa se ljubav prema Kristu i želja za promjenom života.
Kada stotnik u Kristu prepozna Sina Božjega, to isto potvrđuje i razbojnik Baraba:
„Sin je Božji, Sin je Božji! To potvrđuje i nebo i zemlja. (Sve jači potres.) Ah, blago meni kad je sin Božji umro za mene! (Širi ruke prema Kristu.) Sjeti se i mene, Gospodine, kad dođeš u svoje kraljevstvo!“
Vrhunac je to Barabina obraćenja i katarze. Misterij time završava. To je poruka i tadašnjim razbojnicima: Krist je došao spasiti, ne osuditi i nije im neprijatelj, nego prijatelj. Nažalost, oni to nisu shvaćali. Kao i Juda, Pilat i Gestas sami su sebe osudili svojom nevjerom.
Tu se krije i odgovor na trpljenje Crkve u Hrvata, njezinih pastira i naroda Božjega. Na trpljenje pravednika tijekom cijele povijesti.
Matija Grgat
