Liberalizam u vjeri

John Henry Newman, 12. svibnja 1879.

Govor uz primanje biglietta (Biglietto Speech)

U ponedjeljak ujutro, 12. svibnja, dr. Newman uputio se u palaču della Pigna, rezidenciju kardinala Howarda, koji mu je ustupio svoje odaje kako bi ondje mogao primiti izaslanika iz Vatikana, koji je nosio biglietto od kardinala državnog tajnika, izvješćujući ga da ga je Sveti Otac, na tajnom konzistoriju održanom toga jutra, udostojao uzdići na čast kardinala.

Do jedanaest sati prostorije su bile ispunjene engleskim i američkim katolicima, crkvenjacima i laicima, kao i brojnim pripadnicima rimskoga plemstva i crkvenim dostojanstvenicima, okupljenima kako bi posvjedočili ovoj ceremoniji.

Nedugo nakon podneva, najavljen je konzistorijalni izaslanik. Uručio je biglietto dr. Newmanu, koji ga je, razlomivši pečat, predao dr. Cliffordu, kliftonskom biskupu, koji je pročitao njegov sadržaj.

Nakon toga, izaslanik je obavijestio novoimenovanog kardinala da će ga Sveti Otac primiti sljedećega jutra u deset sati u Vatikanu kako bi mu predao biret, te mu uputio uobičajene čestitke.

Na to je Njegova Uzoritost odgovorio riječima koje će ostati poznate kao njegov „Biglietto govor”:

Monsinjore, zahvaljujem Vam na priopćenju koje ste mi udijelili o visokoj časti kojom se Sveti Otac udostojao počastiti moju nedostojnu osobu.

I ako smijem zamoliti Vaše dopuštenje da nastavim svoj govor ne na Vašem milozvučnom jeziku, nego na svom dragom materinjem jeziku, jer njime mogu potpunije izraziti svoje osjećaje o ovoj preblagoj objavi koju ste mi donijeli, negoli bih to mogao pokušavajući nešto što je izvan mojih mogućnosti. Ponajprije, osjećam potrebu govoriti o čudu i dubokoj zahvalnosti koje su me ispunile, i još uvijek me ispunjaju, pred tako velikom dobrostivošću i ljubavlju Svetoga Oca prema meni, koji se udostojao izdvojiti me za ovu nemjerljivu čast. Bilo je to veliko iznenađenje. Takvo uzdignuće nikada mi nije došlo ni u pomisao, a činilo se i neprikladnim s obzirom na sve moje životne okolnosti. Prošao sam mnoge kušnje, ali one su iza mene; i sada, činilo se da je sve došlo svome svršetku, i bio sam u miru. I je li moguće da sam, nakon svega, kroza sve ove godine živio upravo za ovo?

Nije lako ni uvidjeti kako bih podnio tako snažan potres, da Sveti Otac nije odlučio učiniti i drugi čin dobrostivosti prema meni, čime je sve to ublažio, i što je, svakome tko je čuo za to, bio dirljiv dokaz njegove plemenite i velikodušne naravi. Imao je osjećaja za mene, i objasnio mi razloge radi kojih me uzdiže na ovu visoku čast. Uz druge riječi ohrabrenja, rekao je da je njegov čin priznanje moje revnosti i dobra služenja kroz tolike godine u katoličkoj stvari; štoviše, smatrao je da bi taj čin mogao obradovati engleske katolike, pa čak i protestantsku Englesku, ako bi mi iskazao ovakav znamen svoje naklonosti. Nakon tako milostivih riječi Njegove Svetosti, bio bih bešćutan i bez srca kad bih u sebi još imao ikakvih skrupula.

To je ono što mi je on imao reći u svojoj dobroti, i što bih više mogao poželjeti? Tijekom dugih godina učinio sam mnoge pogrješke. Nemam ništa od one uzvišene savršenosti koja pripada spisima svetaca, naime, da se u njima ne može naći pogrješka; ali vjerujem da mogu ustvrditi da se u svemu što sam napisao može prepoznati ovo – iskrena nakana, odsutnost osobnih interesa, duh poslušnosti, spremnost na ispravak, bojazan pred zabludom, želja da služim Svetoj Crkvi, i, po Božjem milosrđu, određena mjera uspjeha. A radujem se što mogu reći da sam se, od samoga početka, suprotstavljao jednom velikom zlu. Trideset, četrdeset, pedeset godina opirao sam se, koliko su mi to snage dopuštale, duhu liberalizma u vjeri. Nikada Svetoj Crkvi nisu bili potrebniji branitelji protiv toga zla nego sada, kada se ono, nažalost, poput mreže širi po cijeloj zemlji. I u ovoj velikoj prigodi, kada je prirodno da onaj koji se nalazi u mojem položaju pogleda na svijet i na Svetu Crkvu u njemu, te promisli o njezinoj budućnosti, nadam se da se neće smatrati neumjesnim ako obnovim prosvjed protiv toga, koji sam učinio već toliko puta.

Liberalizam u vjeri jest nauk po kojemu u vjeri nema pozitivne istine, nego je svako vjerovanje jednako vrijedno kao drugo, i upravo to učenje svakoga dana sve više poprima oblik i snagu. Ono je nespojivo s priznanjem bilo koje vjere kao istinite. Uči da se sve moraju tolerirati, jer su sve samo stvar mišljenja. Objavljena religija nije istina, nego osjećaj i sklonost; nije objektivna stvarnost, nije čudo; i pravo je svakog pojedinca da joj pridaje onaj smisao koji mu se svidi. Pobožnost ne mora imati temelja u vjeri. Ljudi mogu pohađati protestantske i katoličke crkve, crpiti dobro iz obiju, a ne pripadati nijednoj. Mogu zajedničariti u duhovnim mislima i osjećajima, a da nemaju nikakvih zajedničkih doktrinarnih stajališta, pa čak ni potrebe za njima. Budući, dakle, da je religija osobna svojstvenost i posve privatno posjedovanje, nužno ju je zanemariti u međuljudskim odnosima. Ako čovjek svakoga jutra prigrli novu vjeru, što to ima s vama? Jednako je nepristojno zanimati se za čovjekovu vjeru kao i za podrijetlo njegovih prihoda ili upravljanje obitelji. Religija, po tom mišljenju, ni na koji način nije poveznica društva.

Do sada je svjetovna vlast bila kršćanska. Čak i u zemljama odvojenima od Crkve, poput moje domovine, još je u mojoj mladosti vrijedila izreka da je „kršćanstvo zakon zemlje“. A sada, posvuda, taj lijepi društveni poredak, plod kršćanstva, odbacuje kršćanstvo. Ta je izreka koju sam spomenuo, zajedno sa stotinama drugih koje su iz nje proizišle, nestala ili nestaje posvuda; i do kraja stoljeća, ako Svemogući ne intervenira, bit će zaboravljena. Do sada se smatralo da jedino religija, sa svojim nadnaravnim sankcijama, može osigurati poslušnost narodnih masa zakonu i redu; sada pak filozofi i političari nastoje riješiti taj problem bez pomoći kršćanstva. Umjesto crkvenog autoriteta i nauka, žele ponajprije uvesti sveopće, posve svjetovno obrazovanje, osmišljeno tako da svakom pojedincu usadi spoznaju da mu je u vlastitu interesu biti uredan, marljiv i umjeren. Potom, kao velika djelatna načela, koja bi trebala zauzeti mjesto religije i poslužiti tako pažljivo odgojenim masama, nude: opće etičke istine pravde, dobrohotnosti, istinoljubivosti i slične; provjereno iskustvo; i one naravne zakone koji postoje i spontano djeluju u društvu, i u društvenim pitanjima, bilo fizičkim ili psihološkim: na primjer, u upravi, trgovini, financijama, higijenskim pokusima i međunarodnim odnosima. Što se pak tiče religije, ona se smatra privatnim ugođajem, koji čovjek može imati ako želi; ali, naravno, mora ga sam platiti, i ne smije ga nametati drugima, niti ga prakticirati na način koji bi im mogao smetati.

Opći karakter ovoga velikog otpada isti je posvuda; ali se u pojedinostima i u karakteru razlikuje od zemlje do zemlje. Što se mene tiče, radije ću govoriti o svojoj domovini, koju poznajem. Ondje, čini mi se, prijeti velikim uspjehom; iako nije lako predvidjeti kakav će biti konačan ishod. Na prvi pogled moglo bi se pomisliti da su Englezi previše religiozni za pokret koji se na Kontinentu čini utemeljenim na nevjeri; ali nesreća je kod nas ta da, iako se sve završava u nevjeri kao i drugdje, ne proizlazi nužno iz nje. Treba se sjetiti da su se religijske sljedbe koje su se pojavile u Engleskoj prije tri stoljeća, a koje su danas toliko moćne, oduvijek gorljivo protivile sjedinjenju Crkve i Države, i zagovarale bi uklanjanje kršćanskog obilježja iz monarhije i svega što uz nju pripada, u uvjerenju da bi takva katastrofa učinila kršćanstvo daleko čistijim i snažnijim. Nadalje, liberalno nam se načelo nameće već samom nužnošću stvari. Razmislimo što proizlazi iz same činjenice postojanja tolikih sljedbi. Pretpostavlja se da one čine vjeru polovice stanovništva; a ne zaboravimo, naše je državno uređenje narodno. Svaka skupina od dvanaest slučajnih prolaznika na ulici sudjeluje u političkoj vlasti — a kad biste ispitali njihova vjerska uvjerenja, vjerojatno bi predstavljali sedam različitih vjera; kako onda mogu zajedno djelovati u općinskim ili državnim poslovima ako bi svatko zahtijevao priznanje vlastite vjerske zajednice? Svako bi djelovanje bilo onemogućeno, osim ako se tema religije ne bi zanemarila. Nema nam pomoći. I treće, treba imati na umu da liberalistička teorija u sebi sadrži mnogo toga što je dobro i istinito: na primjer, da ne nabrajam dalje, zapovijedi pravednosti, istinoljubivosti, trijeznosti, samosvladavanja, dobrohotnosti, koje sam već prethodno spomenuo kao njezina priznata načela, te naravni zakoni društva. Tek kada uvidimo da je taj niz načela zamišljen kao nadomjestak religije, kao sredstvo njezina uklanjanja, tek ih tada možemo osuditi kao zlo. Nikada nije bilo tako vješto skovana nauma Protivnika, s tolikim izgledima za uspjeh. I već je postigao ono što se od njega očekivalo. U svoje redove uvlači velik broj sposobnih, ozbiljnih, krjeposnih ljudi: starijih ljudi ugledne prošlosti, i mladih ljudi pred kojima je obećavajuća budućnost.

Takvo je stanje stvari u Engleskoj, i dobro je da toga svi budemo svjesni; ali neka se ni na trenutak ne pomisli da se toga bojim. Duboko žalim zbog toga, jer predviđam da bi moglo dovesti do propasti mnogih duša; ali nimalo se ne bojim da bi takvo što moglo ozbiljno nauditi Riječi Božjoj, Svetoj Crkvi, našem Svemoćnom Kralju, Lavu iz plemena Judina, Vjernomu i Istinitomu, ili Njegovu Namjesniku na zemlji. Kršćanstvo je prečesto bilo u prividno smrtonosnoj pogibelji, da bismo se sada bojali nove kušnje. U to možemo biti sigurni; s druge strane, ono što je neizvjesno, i u ovakvim velikim borbama obično jest neizvjesno, i što je obično veliko iznenađenje kada se tomu posvjedoči, jest poseban način na koji Providnost, u konačnici, izbavlja i spašava svoju izabranu baštinu. Katkada se naš neprijatelj pretvori u prijatelja; katkada ga se liši one posebne zloćudne moći, koja je bila tako prijeteća; katkada se sam uruši; katkada učini upravo onoliko koliko je korisno, i tada biva uklonjen. U pravilu, Crkvi nije potrebno činiti drugo nego ići naprijed u svojim vlastitim zadaćama, s pouzdanjem i mirom: stajati mirno i gledati spasenje Božje.

Mansueti hereditabunt terram,
Et delectabuntur in multitudine pacis.
(Zemlju će posjedovati krotki, obilje mira oni će uživat’.)

Njegova je Uzoritost govorio snažnim i jasnim glasom, i premda je cijelo vrijeme stajao, nije pokazivao nikakve znakove umora. Nakon što je sjeo, okupljeni su mu redom pristupali kako bi mu osobno uputili čestitke, a mons. Stonor je, na zamolbu monsinjora Cataldija, ceremonijara Njegove Svetosti, predstavljao Njegovoj Uzoritosti one koje osobno nije poznavao.

Među mnogobrojnim prisutnima bili su: dr. Moran, osorijski biskup; mons. Lenti, vicegerent Rima; dr. O’Callaghan, rektor Engleskoga zavoda; dr. Giles, vicerektor Engleskoga zavoda; mons. Kirby, rektor Irskoga zavoda; dr. Campbell, rektor Škotskoga zavoda; dr. Smith iz Propagande; dr. O’Bryen; dr. Hostlot, rektor Američkoga zavoda; o. Mullooly, prior crkve sv. Klementa; dr. Mazière Brady; lady Herbert od Lea; markiza Ricci; barunica Keating; princ i princeza Giustiniani Bandini; komtur de Rossi; grof de Redmond; general Kanzler; profesor Blackie; Sir Hungerford Pollen; monsinjori Folicaldi, Rinaldi, de Stacpoole i drugi, kao i gotovo svi Englezi koji su tada boravili u Rimu, kako katolici tako i protestanti. Ovaj je Newmanov govor brzojavom poslao u London dopisnik lista The Times, a već sljedećega jutra objavljen je u cijelosti u tom listu. Također, zahvaljujući ljubaznosti oca Armellinija, D.I., koji ga je tijekom noći preveo na talijanski, govor je sljedećega dana u cijelosti objavljen i u dnevniku L’Osservatore Romano.

Izvornik: Addresses to Cardinal Newman with His Replies etc. 1879-81, priredio vlč. W. P. Neville, Cong. Orat., Longmans, Green, and Co., New York, London i Bombay, 1905., str. 61-71.

Poveznica: https://www.newmanreader.org/works/addresses/file2.html

S engleskoga preveo Mario Glibić