Ljubomora i rivalstvo u svetištu
Nije najdublji, a ni najaktualniji smisao Gospodinove riječi, da nitko nije, kao prorok i učitelj, dobro viđen u svojoj postojbini, u svome zavičaju, onaj doslovni i najuži, i ako je, sigurno, najvidljiviji i najočevidniji. Svi ga priznaju. Život ga, zorno, drastično, dokumentira.
I u crkvenom životu. I u duhovnoj pastvi. Još nitko nije otišao za župnika ili za kapelana u svoj rodni kraj, — od svoje volje ili poslan od starijih, — a da se nije sto puta pokajao. Odmah ga je, na prvom koraku, dočekala suha, nijema, oporba svih rivalskih obitelji u selu ili u mjestu, — u većim gradovima, zbog njihove veličine i zbog njihove nestalne populacije, to, na sreću, nije problem, — i svih seoskih i mjesnih veličina, koje su, tako, dobile konkurenta iz protivničkog tabora ili između onih malih, koji su do sada morali šutjeti i kojih nitko ni za što nije pitao. Sve mu kolege iz osnovne škole odmah prezentiraju svoje mjenice: znaš, kad si učinio ovo, znaš, kad si učinio ono! Svi njegovi stari, dječački i mladenački, grijesi izađu već prvi dan na vidjelo; ni najmanja se sitnica nije zaboravila. Svaka »bijela« iz škole, svaka scena, kad je tko, »u ono doba«, »župnika« potegnuo za uho ili odnio od njega razbijenu glavu, svaki njegov davni »malheur«, — koliko puta »nije znao«, koliko puta ga je učitelj »popeo na konja«, koliko puta su ga djevojčice tužile »gospojici«, koliko je puta bio u tuđim jabukama i šljivama, — sve to bude nepoštedno i bez samilosti potegnuto iz arhiva. I preuveličano, to se zna. Valja da se »kolega« malo izdigne, a »velečasni« malo snizi i potegne za nos. Neka ne bude preglasan! »Bio nam je glavni harambaša!« »Ti« mu govore svi seoski momci. Krsnim ga imenom zovu, a iza leđa i pogrdnim, domaćim, obiteljskim »prišvarkom«. Ne daj, Bože, da bi se pred njima pokušao »napraviti važnim«! Ta znaju mu i »ćaću i mater«, i braću i sestre, i djedove i babe, sve do devetoga koljena. I, razumije se, sve njihove bijede, slabosti i sramote. U njihovoj je ruci. A seoske babe uživiaju, da, baš u času, kad je velečasni na vrhuncu službenog auktoriteta, podsjete i njega i sve njegove obožavatelje, koliko su mu puta, negda, dok je još bio napršče, od ženske solidarnosti, zamijenile majku, pa ga okupale, »pokidale«, podojile ili mu dale koju »po goloj«. Duša staroj, da mladog »ujaka« postidi i natjera ga, da se do ušiju zacrveni, osobito »pred svijetom«. Teško jadnom svećeniku, ako se je i jednoj samo obitelji u selu »zamjerio«! Odmah je tu opozicija: radikalna, nepomirljiva, bez skrupula. Odmah su tu tužbe dekanu i biskupu. Odmah je tu pastoralni bojkot. U raznim varijantama ponovit će se sve nazaretske scene iz Mateja (13, 55—57.), Marka (6, 3. 4.) i Luke (4, 23. 28. 29). »Nije li ovo sin drvodjeljin«, kolarev, čizmarev, ribarev, krčmarev, Ivin? »Ne zove li se mati njegova Marija i braća njegova Jakov i Josip i Šimun, i Juda? I sestre njegove nijesu li sve kod nas?« »I svi se u zbornici napuniše gnjeva — i ustadoše, i isturiše ga napolje iz grada«. A rođaci i kumovi, doduše, drže s njim i brane ga, —ta »njihov je« i »svoje im je«, — ali, kako bi drukčije i bilo, pomalo zaštitnlčki i mentorski. Tutoruju mu, pa mu, u stvari, više škode, nego koriste. Očekuju, da će i njih zapasti koja »milošta« iz župskog dvorišta, i tako samo kompromitiraju u očima »svijeta« svoga velečasnog rođaka. Zagazdili se »gladuši« od crkvene »lemozine«. Uostalom, znadu i rođaci prijeći u opoziciju, i najoštriju, kad je njihov velečasni »nesjetan« ili »stisnute ruke«.
Sve su to stvari i notorne, i tipične, i žalosne, i smiješne. Samo, mi opet kažemo, nije u tome ni najaktualniji ni najdublji smisao Isusove velike riječi: »Nijedan prorok nije dobro viđen u svojoj postojbini!« (Luk 4, 24.; Mat 13, 57.; Mark 6, 4.). Problem je tada odviše jednostavan. Lako se je, s malo razbora i opreza, i gore i dolje, očuvati od zavičajne zavisti. Ne idi u svoje rodno mjesto ni kraj za dušobrižnika, i mirna Bosna! Ne možeš očekivati, da te u njemu dočekaju bolje, nego što su dočekali Krista u njegovu Nazaretu. Nijesi od njega ni bolji, ni pametniji, ni taktičniji.
Nije ni Isus, u svojoj nazaretskoj besjedi, ostao kod ovoga problema u tom njegovu, najužem, smislu. On ga je odmah stavio u širi okvir. Izrael je njemu bio zavičaj, na koji je on prvotno mislio. Stranci, o kojima on govori, nijesu seljaci iz Seforisa i Kane ni mještani iz Tiberijade i Kafarnauma, nego Sirac Naman i Sidonka iz Sarepte (Luk 4, 25—27.). Pozornica je »zavičajnosti« na evanđeoskoj sceni bila šira; sukobi su bili krupnijih dimenzija i tragičniji po posljedicama. Isus se, — kasnije, — ne prijeti Nazaretu, što se je oglušio njegovu pozivu i poslanju, nego Jeruzalemu (Mat 23, 37—39.; Luk 19, 41—44.), i galilejskim gradovima Korozainu, Betsaidi i Kafarnaumu; njih on suprotstavlja i zapostavlja, dalekome, Tiru, Sidonu i Sodomi (Mat 11, 20—24.; Luk 10, 12—15.), Ninivi i Sabi (Mat 12, 41. 42.; Lu,k 11, 31. 32.). A farizeji, koji Gospodinu osporavaju auktoritet i krate vjeru, nijesu iz Nazareta, nego iz Judeje i Jeruzalema. Njih ne izaziva toliko, što je on; iz Nazareta i što je iz Galileje (Iv 7, 41. 42.), koliko što je iz njihove zemlje, a nije neki stranac iz mističnoga, nepoznatoga svijeta, i što ne dolazi u imperatorskom veličanstvu, odozgor iz oblaka, kako su ga očekivale njihove teološke škole. »Ali ovoga znamo, otkuda je, a Krist, kad dođe, nitko ne će znati, otkuda je« (Iv 7, 27.). Previše im je bio poznat. »Kako ovaj zna knjige, kad nije učio?« (Iv 7, 15.). Previše im je bio običan. »Kaži nam, kakvom vlasti to činiš!« (Luk 20, 2.).
Praktično je pointa problema, — i za nas svećenike, — u onome: »Ovoga znamo, otkuda je!« Među nama je uzrastao. Nama je jednak. Ne damo, da nas uči i da nam bude vođa. Šta je on bolji od nas!
Mi nijesmo iz jednoga mjesta. Ah, jesmo iz jedne dijeceze ili iz jedne provincije. Bili smo skupa u sjemeništu ili u novicijatu. Jedan uz drugoga radimo godinama. Uvijek smo jedan drugome na očima. Iz iste smo duhovne zajednice. U tom smo smislu »zemljaci«. Dobro jedan drugoga poznajemo. Intimni smo. Kolegijalni smo. Jednaki smo. Ah, zato smo i ljubomorni na tu svoju jednakost. Ne damo lako nikome između »kolega« preda se. Nepovjerljivi smo prema svakome, tko bi htio iskočiti iz reda i stati pred druge. Prekritični smo prema toj svojoj svećeničkoj okolini. Prekritični i pomalo zavidni: zavidni svjesno, podsvjesno ili nesvjesno. Ima i u nama onog starog ljudskog otrova, što su ga, još davno, psiholozi iz naših redova nazvali: »invidia clericalis« ili »malitia clericalis«. Ako je tko od nas pametan i ako se ističe, javlja, nastupa, odmah ga svećenička braća stanu ispod oka gledati. Odmah mu se zna: »Važan je. Govori s visoka. Docira. Puca na mitru. Čast mu. Talentiran jest. Ali dosta nam je i njegove mudrosti.
Nije ni on svu pamet posrkao. Nije ni svaka njegova sv. Pismo. Ima i on svojih mana. Nije ni on dosljedan. Lako je teoretizirati i idealizirati iza katedre. Vidi se: nije nikada bio na župi. Da je na njoj bio, spustio bi i on malo durbin. Punoljetni smo. Nećemo skrbništva ni diktovanja«. »Nećemo, da ovaj vlada nad nama!« (Luk 19, 14.). A s onima »malima« između sebe, još smo brže gotovi. »Šta se on isprsuje! Goljo, župnik, kao i ja. Jedva se provlačio u gimnaziji. Zamucavao u bogosloviji na svakom ispitu. Uvijek kotirao kao »homo paucarum veritatum«. A sad, odjednom, postao neki pastoralni mentor. Htio bi da nam svima soli pamet. I piše — čovo. Izdaje tobože i neki listić. Odmah ću mu ga vratiti. »Ne sutor ultra crepidam!« Ostani ti lijepo među nama, kao »miles gregarius«, »inter deos minorum gentium«!
I tako nekoga izoliramo, nekoga ustrašimo, nekoga ismijemo, nekomu začepimo usta, nekomu ubijemo volju i ambiciju. A sve na štetu Božjoj stvari. Odbaci se mnoga dobra ideja. Usmrti mnoga plemenita inicijativa. Steriliziraju se talenti. Onemogućuju se jači ljudi, agilnije naravi. Svezu se mnoge dobronamjerne i marljive ruke. A svi se skupa pasiviziramo. I atomiziramo. Svi hoćemo da budemo najpametniji. Nitko ni od koga ne će da prima ni da uči. Nitko ni s kim ne će da surađuje. Nitko nikoga ne pita ni ne sluša. Ništa naše ne valja. Nitko među nama nije vrijedan. Nitko nije dobar.
Tkogod će se sladogorko nasmijati, pa reći: »Comedie humaine«! Psihoza malograđanštine. Psihologija duhovne provincije i ostrakizma. Repriza nazaretske pobune protiv superiornog proroka. Jest. Ali još je to više kriza duša i savjesti. Još u nama svećenicima ima previše ponosa i egocentričnosti, toga istočnoga grijeha svih ljudskih generacija, a premalo iskrene, dobrohotne, nesebične, čiste, širokogrudne ljubavi Božje, premalo respekta prema najvišim interesima, Božjim i Kristovim.
Pazimo, da svojom opozicijom od opozicije, svojom pobunom protiv auktoriteta, svojom kritikasterijom i hiperkriticizmom ne stanemo na put Božjim osnovama! Pazimo, da s braćom, kojoj ne damo, da rade i da se istaknu, ne istjeramo i Isusa iz svoga zavičajnog ili, bolje, domovinskog Nazareta!
Dr. Čedomil Čekada
Tekst je prvi puta objavljen u Vjesniku Đakovačke i Srijemske biskupije, 7-8/1962., a pretiskan je i objavljen u knjizi: Čedomil ČEKADA, Crkva, svećeništvo, svećenici, Đakovo, 1967., str. 119-122. Ostali objavljeni tekstovi iz knjige mogu se pronaći ovdje.
