Utorak, 18 siječnja

Maria Montessori i ljepota jednostavnog odgoja

31. kolovoza 1870. rođena je Maria Montessori, utemeljiteljica Montessori pedagogije i posebne, obuhvatnije, metode odgoja i obrazovanja, a na čijim se načelima nadahnjuju mnogi vrtići i mnoge škole diljem svijeta, pa tako i u Hrvatskoj. Najkraće rečeno, cilj Montessori pedagogije nije razvijanje sposobnosti, znanja i vještina kod djeteta nekakvim nametnutim putovima izvana, nego se to nastoji postići razvijanjem djetetove samostalnosti i emancipacije koja treba dovesti do zrelog razvoja osobe. To se može najbolje sažeti u ovom odgojnom načelu koji je postavila Maria Montessori: “Pomozi mi da to učinim sam.”


Marija Montessori


Maria Montessori je jedno od imena koje se izgovara s posebnim poštovanjem, ali osim što ju se vezuje uz odgojni model koji je nazvan po njoj i osim što je bila prva liječnica u Italiji, šira čitalačka publika malo što zna o onome kako je živjela, razmišljala i djelovala.

Rođena je 31. kolovoza 1870. god. u talijanskom mjestu Chiaravalle (pokrajina Ancona), u uglednoj i obrazovanoj obitelji. Otac joj je bio financijski savjetnik, koji je češće zbog posla morao mijenjati mjesto stanovanja, pa se tako s vremenom obitelj nastanila u Rimu. Riječ je o katoličkoj obitelji u kojoj se držalo do tradicionalnih vrijednosti, a posebno se u tom smislu isticao otac, tako da je i Maria upila takve životne vrijednosti od malih dana i na njima izgrađivala cjelokupno svoje daljnje djelovanje.

Obrazovanje Marije Montessori teklo je od samih početaka prilično neobično. Naime, iako je u to vrijeme bilo uobičajeno da djevojke pohađaju škole za učiteljice, Maria je, mimo roditeljskih očekivanja, krenula drugim putovima i najprije upisala srednju tehničku školu, a potom je studirala matematiku, fiziku i prirodne znanosti. Bila je izniman student, uvijek među najboljima, a svoju glad za znanjem nastojala je zadovoljiti istražujući uvijek neka nova područja. Tako se zainteresirala za biologiju, te je odlučila, kao jedini ženski kandidat, studirati medicinu. Iako je njezina molba izazvala podijeljenosti i polemike, odobrili su joj upis na medicinski fakultet, koji je i završila 1896. god. kao jedan od najboljih studenata, te je tako postala prva liječnica ne samo u Rimu, nego i u Italiji.

Naredne se godine volonterski zapošljava na psihijatrijskoj klinici i istovremeno specijalizira psihijatriju, a susret s djecom koja su imala mentalnih poteškoća i kojoj se nije pristupalo na prikladan način, ponukao ju je na dublje proučavanje njihove situacije s nakanom da im na nekakav način pomogne. Upravo takav pristup, u kojemu najprije promatra stanje, zatim proučava literaturu i dostignuća drugih, te sama na temelju jednoga i drugoga, a ponajviše na temelju pozitivnih reagiranja svojih štićenika, pronalazi konkretne odgovarajuće metode koje daju rezultate, obilježit će svo njezino nastojanje, posebno vidljivo u Montessori odgojnoj metodi. Odmah joj je bilo jasno da je najveća i najbolja metoda ona koja prije bilo kakvog konkretnog oblika rada računa s velikom ljubavlju i požrtvovnošću prema onima kojima se želi pomoći ili koje se želi odgojiti.

Pronašavši početni uzor u dvojici francuskih liječnika – Jeanu Itardu i Edouardu Seguinu, koji su radili s gluhonijemom djecom, te su na temelju svojih istraživanja došli do zaključka kako se svako osjetilo može razvijati vježbom i uporabom prikladnih didaktičkih predmeta u adekvatnom prostoru, i sama je pristupila najprije prilagodbi njihovih, a potom izradi vlastitih didaktičkih materijala, koje je s vremenom sve više i više usavršavala, pozorno prateći potrebe svojih štićenika. Istovremeno je stjecala nova znanja na tom području studirajući psihologiju i pedagogiju.

Njezin je pristup prije svega računao s potencijalom koji sva djeca, bez obzira na moguća izvanjska ograničenja, nose u sebi i koji treba potaknuti da se oslobodi u svojoj ljepoti i širini. Odgojitelj je tu tek da bi tu snagu kanalizirao i pravilno usmjerio, a didaktička sredstva imaju mogućnost taj put bitno olakšati.

Takva njezina razmišljanja i nastojanja ubrzo su bila prepoznata kao iznimno vrijedna, pa postaje predavač na seminaru za učitelje koji se pripremaju za rad s djecom s intelektualnim poteškoćama, a nakon nekog vremena postaje ravnateljica takvog instituta, te vrši neke druge poslove vezane uz djecu s određenim smetnjama, a koje su joj itekako pomogle da razvije i usavrši svoju odgojnu metodu.

Nekoliko godina poslije, odnosno 1907., otvara joj se nova prilika preko koje je mogla procijeniti koliko je njezina metoda primjenjiva na zdravu djecu. Naime, u jednoj siromašnoj rimskoj radničkoj četvrti vlasnici su neke građevinske tvrtke izgradili stanove za obitelji čiji su oboje roditelja zaposleni, a kako djeca ne bi bila prepuštena ulici, izgradili su i jedan vrtić, koji su povjerili Mariji. Sada se našla pred novim, ali ni malo lakšim izazovom, jer je ovdje istina bila riječ o zdravoj djeci, ali onoj kojoj je prijetila potpuna duhovna zapuštenost, jer im se roditelji, radeći po cijeli dan, ni uz najbolju volju nisu mogli posvetiti.

U tom je smislu Maria Montessori, na svom polju rada, zapravo radila slično kao i sv. Don Bosco, odnosno doslovno skupljala djecu s ulice i svojom naklonošću otkrivala im putove u kojima su pronalazili nove životne perspektive. Na takav je način pokazala istina jedan metodološki i didaktički novi model, ali istovremeno sadržajno vrlo stari, utemeljen na Kristovoj ljubavi prema svim ljudima.

U takvom jednom okruženju predanosti i ljubavi prema povjerenoj joj djeci, polako je stvarala i prikladne didaktičke materijale, čiju je primjenjivost isprobavala na licu mjesta. Posebnu je pozornost posvećivala rasporedu i opremljenosti sobe, unutar koje su sva pomagala imala svrhu potaknuti djecu na kreativnost i stjecanje samopouzdanja, ali istovremeno i na stjecanje takvih stavova i uvjerenja koji će ih danas-sutra oblikovati u poštene i dobre ljude. Nažalost, taj se drugi vid njezinih odgojnih metoda – svojevrsna religiozna dimenzija – neopravdano premalo ističe, te se zapravo puno više govori o Montessori odgojnoj metodi kao onoj koja razvija kreativnost i osobnost, a daleko manje kao onoj koja želi izgrađivati i zdrave životne stavove i odgajati u punom smislu riječi.

Takav je pristup ubrzo davao lijepe rezultate, pa su roditelji tražili da se djeca uče i čitanju i pisanju, što je otvorilo put uvođenju Montessori metode u nastavni proces. Štoviše, po uzoru na taj vrtić, zvan jednostavno Casa dei bambini (Dječja kuća), nastaju uskoro i mnogi drugi Montessori vrtići, najprije u Rimu i Milanu, a kasnije diljem svijeta.

U narednom vremenu puno istražuje, piše, objavljuje knjige, vodi seminare i izrađuje didaktički materijal, te sve to polako počinje usmjeravati i na djecu školske dobi. Kako je takvo razgranato djelovanje zahtijevalo institucionalizaciju, 1912. god. osniva se Američko Montessori društvo, a potom slijedi utemeljenje mnogih Montessori škola diljem Europe i Amerike.

Drugi svjetski rat će je djelomično onemogućiti u radu, odnosno zbog neslaganja s Mussolinijevim fašističkim idejama morala je napustiti Italiju i odlazi najprije u Barcelonu, a nakon što je ondje izbio građanski rat, seli u Nizozemsku. Odande, pak, odlazi u Indiju i ondje ostaje sve do sloma fašističke Italije.  U Indiji je utemeljila Montessori centar za obrazovanje odgojitelja i učitelja, a boravljenje u tim krajevima oblikovali su joj jedno posebno poštovanje prema istočnjačkoj misli i duhovnosti, što će imati određenog utjecaja i na daljnji razvoj njezine odgojne metode (posebno dio koji se naziva kozmički odgoj).

S njom je u Indiji bio i njezin sin Mario, a koji će joj kroz to vrijeme, kao i u narednom vremenu, biti desna ruka, a jednako će tako poslije njezine smrti nastaviti ono što je ona započela. Iako se u takvim slučajevima nikada ne može drugome ući pod kožu i znati zašto je nešto učinio, a u tom smislu niti doći u napast nekoga osuđivati, ipak u životu Marije Montessori, za koju kažu da nije odustala ni od jednog djeteta, nego je u svakom pronalazila i budila ono najplemenitije, ostaje jedna sjena, vezana upravo uz vlastitog sina. Naime, u vrijeme svojih prvih poslovnih godina, dok je radila na psihijatrijskoj bolnici, upoznaje Guiseppea Montesana i zajednički 1898. god. dobivaju sina Maria. Međutim, kako ju Guiseppe nije htio oženiti, dijete je dano na skrb jednoj obitelji. Iako ga je Maria redovito posjećivala, odrastao je u uvjerenju da su mu skrbnici pravi roditelji. Tek kad joj je 1912. god. umrla majka, Maria mu otkriva pravu istinu i od tada nastavljaju zajedno živjeti i dijeliti dobro i zlo.

Vratila se u Nizozemsku 1946. god., a naredne godine odlazi u Italiju i na molbu vlade obnavlja svoje društvo, te, iako već u poznim godinama, i dalje zauzeto radi, uz svesrdnu potporu sina. Njezin je doprinos na polju odgoja i obrazovanja bio itekako prepoznat i priznat, o čemu svjedoči i činjenica kako je tri puta bila nominirana za Nobelovu nagradu za mir.   

Umrla je u Noordwijku nedaleko od Amsterdama 6. svibnja 1952., u svojoj 82. godini.

Iza sebe je ostavila veliki broj vrtića i škola diljem svijeta koji se ravnaju po njezinim odgojnim načelima, a koja se prije svega odnose na način učenja kojemu pristup nije predavački, nego takav u kojemu okolina i didaktička pomagala djetetu otvaraju obzore urođene radoznalosti i želje za istraživanjem, te mu pomažu da tu svoju spoznatu stvaralačku snagu kreativno izrazi.

Poradi toga cilja sobe u vrtiću i učionice u školi su uređene po mjeri djeteta, a pomno odabran i kompozicijski smisleno oblikovan didaktički materijal postavljen je na dostupnim mjestima, kao veći broj dječjih kutaka, s ciljem da bude dječju radoznalost, odnosno da im djeca pristupaju, istražuju i razvijaju svoju kreativnost. Odgojitelji su tu da, prema motu Montessori pedagogije, pomognu djeci da to učine sami.

Prema tvrdnjama mnogih Montessori odgojitelja, takav pedagoški model daje uistinu iznimne rezultate, a djeca stječu samopouzdanje, razvijaju svoju osobnost, uočavaju i unaprjeđuju vlastite talente, dok se istovremeno razvijaju mnogi drugi odgojni vidovi, koji uključuju poštovanje prema sebi, drugima i okolini, a ukoliko je riječ o vjerskim Montessori vrtićima, svakako i odnos prema Bogu i Crkvi.

Upravo je ta religiozna dubina uočljiva u Montessori pedagogiji, pa zato ne čudi što se mnogi vjerski vrtići i škole nadahnjuju baš na tim načelima koja je apostrofirala Maria Montessori, a preko kojih se svakom djetetu pristupa uvažavajući ga u njegovu dostojanstvu i pomažući mu, tek onoliko koliko je potrebno, da samostalno otkrije i razvije vlastite talente.

Međutim, valja isto tako napomenuti kako ima i poveći broj onih koji će Montessori odgojne metode stavljati pod upitnik, naglašavajući kako takav pristup ne odgaja djecu za samostalnost ni za potpunu socijalizaciju, jer se kroz takav odgoj pretjerano podilazi djeci i zapravo ih se ne usmjerava u usvajanju pozitivnosti i izbjegavanju negativnosti, nego se praktički jednostavno stihijski prepušta da to usvoji samo dijete, što i nije tako vjerojatno. Posebno se kritički gleda na tzv. kozmički odgoj, kao važan dio Montessori pedagogije, a koji se daleko više oslanja na istočnjačku duhovnost nego na katolički nauk, pa se mnogi s pravom pitaju nisu li odgojne metode Marije Montessori prilično nekritički ušle i u katoličke vrtiće i ne treba li u tom smislu ipak biti oprezniji.