Milost na milost
Simbol sv. Ivana evanđelista jest orao, jer je već od proslova svoga Evanđelja uzletio u nebeske visine poput mlada orla. Na Božićnoj poldanjoj Misi čitamo upravo početne odlomke njegova Evanđelja:
Riječ – Logos
»U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog.
Ona bijaše u početku u Boga.
Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa.
Svemu što postade u njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo;
i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze« (Iv 1,1-5).
Nismo mi iz ništavila, iz vječne tmine, kao što bezvjerci vjeruju. Mi vjernici vjerujemo da smo nastali iz Svjetla, po Božjoj mudroj i stvaralačkoj Riječi, koja jest Bog.
Grčki logos – riječ može biti filozofski, teološki, pa i apstraktan pojam. A i naša ljudska riječ može biti ispunjena raznim stvarnim značenjima. Kako bismo se sporazumijevali da nije riječi – bilo izgovorene bilo napisane? Riječ predstavlja neizmjerljivo ljudsko bogatstvo. Životinjski svijet nema riječi, jer nema misli, duha. A kada Riječ napišemo velikim slovom, kako je to zapisao sv. Ivan u Evanđelju, onda je to najveće bogatstvo, najveća stvarnost, tada je to Bog. Sv. Ivan veli: Riječ bijaše u početku, prije vremena i prije stvaranja svijeta; Riječ bijaše kod Boga, tj. s Bogom. To je Božja Mudrost, Pamet, Misao, Smisao. Ta Riječ jest sam Bog, Druga Božanska Osoba, Sin vjekovječnoga Oca. Bez te Riječi ne postade ništa, po Riječi postade sve. Ona je Život koji uništava smrt, ona je Svjetlo koje raspršuje tminu!
Na prvim stranicama Staroga Zavjeta opisuje se da je Bog stvorio svijet po svojoj Riječi. Bog reče i bijaše tako. Na drugom mjestu Bog po Riječi predstavlja svoj vječni zakon – 10 riječi ili zapovijedi (Izl 20,1-17); po Riječi se objavljuje kao Spasitelj: Ja sam Gospodin Bog tvoj, koji te izvedoh iz zemlje egipatske (Izl 20,2). Bog se dakle po Riječi objavljuje i po Riječi djeluje.
Riječ koja je od Boga, dar Božji, teče poput rijeke od svoga izvora prema ušću. Što bi bilo da ta rijeka nema ušća? Bog se pobrinuo i sve to skladno uredio. Uz izvor i rijeku stvorio je ušće, naše uši koje tu Riječ čuju i šalju u mozak da se o njoj razmišlja, i u srce da se o njoj odluči. Na svoju je sliku stvorio čovjeka, koji će tu Riječ razumom pratiti, srcem prihvatiti, po njoj djelovati i živjeti. Po toj Riječi čovjek će se prepoznavati kao najsavršenije Božje biće na zemlji. Njome će se predstavljati kao dijete Božje, njome će se služiti u dijalogu s Bogom kao i u dijalogu s bratom čovjekom. Riječ je, dakle, upućena svakom čovjeku kao Božji govor i od svakoga se čovjeka, prema njegovoj mogućnosti, očekuje odgovor.
Daljnja tri retka koja u Evanđelju slijede o sv. Ivanu Krstitelju već smo komentirali Treće nedjelje došašća, pa ih ovdje izostavljamo. Slijedi daljnji tekst o kojem razmišljamo.
Svjetlo istinsko
Kroz došašće razmišljali smo o Svjetlu, istinskom Svjetlu, za koje Ivan Krstitelj dade posebno svjedočanstvo. Evo toga Svjetla koje zasja iz betlehemske štalice:
»Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet;
bijaše na svijetu i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna.
K svojima dođe i njegovi ga ne primiše.
A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime,
koji su rođeni ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego – od Boga.
I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine« (Iv 1,9-14).
Isus se ne pojavi u Kartagi ili Rimu, u Sparti ili Ateni, u Egiptu ili Indiji: Pojavi se u Palestini koja se naziva Sveta zemlja, Božja zemlja, Božji narod, Bog s tim narodom bijaše uspostavio poseban savez od Abrahamovih vremena. Biraše iz njega proroke. Nadahnjivaše pisce da sastavljaju Božje poruke, Božje Pismo, Sveto Pismo. Ne znači da Bog ne pripremaše i druge narode i sve osobe na ovome svijetu. Ali ovdje bijaše posebna priprema. I kada istinsko Svjetlo dođe na ovaj svijet, kada se Riječ vječna utjelovi, kada Sin Božji postade članom toga izabranog naroda i cijeloga čovječanstva, taj ga izabrani narod u većini ne prepozna, ne pozdravi, štoviše, osudi ga i razape u svome glavnom gradu Jeruzalemu. Njegovi ga ne primiše. Što se dogodilo?
Otac i dva sina. A oni koji ga primiše, njima podade moć da postanu djeca Božja, sinovi u Sinu. Kako to razumjeti? Zamislimo zemaljskoga oca koji ima dva sina. Otac se u očinskoj ljubavi jednako brine za obojicu: hrani ih, obuva, oblači, odgaja, poučava, opominje, školuje, izgrađuje. Prema obojici pokazuje svoju nesebičnu besprijekornu zauzetost.
Prvi od sinova vlada se kao da se sve to samo po sebi razumije. Ne vidi očeve suze i znoj, očevo nastojanje i skrb. Misli da je to tako i nikako drukčije, slično kao što sunce svako jutro izlazi i uvečer zalazi. I kao što nikada nikomu ne zahvaljuje za to sunce, tako nikada od sina zahvale, priznanja, uzvrata ljubavi, zajedništva s ocem. Jednoga dana sin se otisnu i ode iz kuće u nepoznati svijet, čak bez pozdrava i poljupca.
A drugi je sin posve drukčiji: pun je zahvalnosti prema ocu, uzvraća na njegovu ljubav, suosjeća i gradi obitelj sve u dogovoru s ocem. Ovaj drugi sin jest pravo dijete očevo. On se kao dječak probudio i postao pravi sin. Preneseno na Boga: Tako je i nas Bog u naravi obdario svim i svačim i pokazao nam da je Otac u vrhunskom smislu. Mi se prema njegovoj ljubavi možemo odnositi kao onaj prvi sin: sa svom nezahvalnošću i bezobzirnošću, kao da ga uopće nema, sve tumačimo znanstvenim „slučajem“ i „slučajnom evolucijom“, ili se možemo ponijeti kao ovaj drugi sin: sa svom zahvalnošću i sinovskim poštovanjem djeteta prema Ocu.
Punina – plêroma
»Doista, od punine njegove svi mi primismo, i to milost na milost. Uistinu, Zakon bijaše dan po Mojsiju, a milost i istina nasta po Isusu Kristu. Boga nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac – Bog – koji je u krilu Očevu, on ga obznani« (Iv 1,16-18).
Sva punina koja se nalazi u Bogu Ocu nalazi se i u Sinu Isusu Kristu. Sva punina istine i života, milosti i svetosti, punina pravde, ljubavi i mira jest identična u Ocu i u Sinu, Kristu Isusu. I od te punine ili plêrome svi mi primismo. Čovjek koji treba puta do spasenja, naći će ga u Isusu kao Putu. Onaj tko želi istine koja oslobađa, otkrit će je u Kristu Isusu kao Istini. Tko se osjeća grješnim i traži oproštenje i izlazak i obraćenje iz smrti grijeha, naći će ga u milosrdnom Isusu koji je Život i Uskrsnuće.
Milost na milost. Na izvornom grčkom: chárin antì cháritos = milost umjesto milosti. A to znači: Kada smo mladi, treba nam jedna vrsta milosti, a kada zađemo u godine, treba nam drugačija vrsta milosti. Kada pucamo od zdravlja, molimo za milost da nađemo posla, a kada smo bolesni, tražimo samo milost zdravlja. I tako se kroza život stalno milost izmjenjuje, milost na milost ili umjesto jedne druga potrebna milost, jer bez nje ne možemo ništa.
Po Isusu milost i istina. U Starom se Zavjetu poštovao zakon i opsluživao. Ljudi su poput robova stajali pred Zakonom. Mojsije je rekao, odnosno prenio Božju zapovijed, i – slušaj i služi! Bez prigovora i pobune. A kada je došao Isus, Sin, od nas se očekuje da se ponašamo ne kao robovi, nego kao sinovi, da spoznamo milost i istinu da smo sinovi Božji. Da imamo Oca. Onaj sinajski Zakon iz Mojsijeva doba objavljuje nam se u Isusovo vrijeme kao osobni Otac: uzrasli smo kao sinovi u spoznaji milosti i istine. Zato svih 10 zapovijedi, koje su izrečene uglavnom u negativnoj formi: Ne psuj, ne ubij, ne kradi, ne laži, ne poželi… Isus može svesti na dvije pozitivne: Ljubi Boga iznad svega, a bližnjega svoga kao sebe samoga!
Isus objavitelj Oca
Boga nitko nikada nije vidio. Ako ga je vidio, nije mogao ostati na životu (Izl 33,20). Ivan evanđelist kaže da je samo Isus pravi i puni objavitelj Oca, i to iz ova tri razloga:
Jedinorođenac. On je jedini moćan predočiti, objaviti Boga Oca ljudima i ljude privesti Bogu Ocu, jer je on Jedini, Jedincati, Jedinstveni, Jedinorođeni, pojam uzet iz ljudskoga života.
Bog. Isus jest Bog, tj. on je iste punine božanstva ili božanske naravi – plêrome – kao i Otac, ali je različit kao Osoba od Osobe Oca. Stojimo pred najvećim otajstvom Presvetoga Trojstva. A drugo otajstvo jest Božićno utjelovljenje i rođenje po kojem Isus, uza svoju puninu božanske naravi, prihvaća puninu čovještva, ljudske naravi, zadržavajući samo jednu Osobu, onu Božansku, božanski „ja“, jer ne može imati dva „ja“.
U krilu Očevu. To je najintimniji odnos između dviju osoba, poput majke i sina, poput najiskrenijih prijatelja, služimo se blijedom slikom ovoga svijeta. Sin koji je „u krilu Očevu“, on je jedini moćan adekvatno predstaviti, objaviti Oca: Filipe, tko je vidio mene, vidio je i Oca (Iv 14,9). Ja i Otac jedno smo (Iv 10,30): po osobinama i svojstvima božanske naravi, a dvojica po Božanskim Osobama.
*Isuse Kriste, vječna Riječi, Svjetlo istinsko, Sine Božji, Jedinorođeni i od vječnosti u krilu Očevu, slava ti i hvala na tvom otajstvenom Utjelovljenju i Rođenju među nama ljudima koji smo stvoreni na tvoju sliku i priliku, mi te pozdravljamo svjesni da od tvoje punine milosti i istine svi mi primismo i da bez tebe ne možemo ništa učiniti, molimo te da nam kao pravoj djeci Božjoj udjeljuješ milost na milost pomažući nam na našem putu obraćenja i vječnoga spasenja.
