Skip to content

Moral nošnje


Stvar ljudskog “ukusa”
ili stvar božanskog zakona?


Nove teorije


Ima danas katolika, — ima ih i kod nas, — pa nam hoće da sugeriraju, kako način odijevanja ženskog svijeta, — i onaj na plaži, — treba prepustiti slobodnoj ocjeni same žene i djevojke: njezinu shvaćanju, njezinu ukusu, njezinoj osobnoj, individualnoj, savjesti. Crkva ne treba da se u to miješa. Ni sa propovjedaonice, ni u ispovijedi, ni u štampi. Neka se svatko odijeva, kako hoće i kako se njemu sviđa. Neka svatko za sebe sam odgovara: zakonu, publici i javnom mišljenju, Bogu.

Misle, ti ljudi, da su rekli nekakvu veliku mudrost; da su jednim udarcem presjekli gordijski čvor moralnoga, odnosno nemoralnoga u nošnji i manirima; da su rasteretili mnoge kršćanske savjesti od sumnji i skrupula, a Crkvu i svećenike od jednog suvišnog i neukusnog balasta, koji ih je pritiskivao u očima napredne javnosti, kulturnih i savremenih ljudi, štujmo slobodu i u kršćanstvu! Kanimo se tutorovanja i diktata! Budimo široki i moderni!

A nijesu rekli ništa pametno. Pokazali su samo, da ne znaju misliti. Da ne razlikuju pojmova. I, — da je u njima zamro i prirodni i kršćanski moralni osjećaj. Ne reagira iz njih više ni zdrav razum, ni instinkt vjere.


Načelno stanovište kršćanstva.
Protiv moralnog subjektivizma. Prirodni zakon.


Međutim, jedno je sigurno. Katolička Crkva ne će nikada takova načina rezoniranja, takova mentaliteta, priznati zakonitim u redovima svojih vjernika. Ne može. Odrekla bi se svojih tisućljetnih shvaćanja; povukla bi križ preko čitave svoje dosadašnje i teorije i prakse.

Crkva ne priznaje moralnog subjektivizma. Nigdje. Ni u pitanju seksualnog morala. Ni u čemu, što taj moral, — i uopće moral, — tangira.

Svoj moralni sistem i učenje ona je uvijek izgrađivala na objektivnim mjerilima. Na mjerilu razumskih zakona života i na mjerilu objave, koja je te razumske zakone života, — zakone upisane u ljudsku narav prstom Onoga, koji je stvorio i svijet, i čovjeka, i narav, osobnoga Boga, — sankcionirala i nanovo ih, auktoritativno, proklamirala, u Evnđelju. Nije u čovjekovoj vlasti, da te zakone ocjenjuje, prekraja, mijenja, kasira. Njegova je dužnost, — dužnost pod sankcijom: božanskom i vječnom, — da te zakone, — onakve, kakvi su, — prizna, prihvati, vrši. A ne mora ih puno tražiti: poznati su mu. Osjeća ih u duši; samo ako je dobre volje. Javljaju mu se u srcu kao neki viši, zapovjedni i imperativni, glas odozgor, s neba. Zna, da se o njih ne smije ogriješiti: ni onda, kad ga niži čovjek, kad ga životinjski instinkt u njemu, vuče na drugu stranu. Može, fizički je sposoban i slobodan, da taj viši zakon u sebi i povrijedi, i prestupi: ako hoće. Ali svaki put, kad to učini, osjetit će, i da je moralno kriv: da će nekomu morati za to odgovarati; polagati račun. Duhovno je nemiran i nezadovoljan. Vidi, da se je usprotivio jednoj višoj volji; da je prekršio neku svetu i veliku obavezu. Nije smio to učiniti. Učinio je zlo. Ogriješio se je o nešto uzvišeno, suvereno, nepromjenljivo. Pomrsio je i pokvario pravi red života. Unesrećio sebe; uprljao život oko sebe.

To je ono, što su svi ozbiljni mislioci, — i kršćanski i nekršćanski, — nazivali prirodnim ili vječnim zakonom. Tko je u njega dirnuo, spočitavala mu je to savjest, patilo ga je grizodušje, stizala ga je, prije ili kasnije, sankcija božanstva, neka kazna ili nesreća, ožigosalo ga i osudilo, na ovaj ili na onaj način, sve ono, što je zdravo i plemenito u čovječanstvu, među ljudima. I povijest: ako se je radilo o nekom zlodjelu općega karaktera i socijalne naravi.

A tome prirodnom zakonu zaštitnica je i tumačiteljica Crkva. Baš zato, jer je to Božji zakon: jer ga je Krist, u svojoj, evanđeoskoj, objavi i poruci ljudima, uzeo pod svoje; potvrdio i protumačio. A ona je, Crkva, poslana u svijet s Božjom misijom, s Kristovim auktoritetom. Ima stoga i pravo i dužnost, da o tom zakonu govori. I da zahtijeva od sviju njegovu primjenu. Da otkloni sve sumnje, pred kojima bi ljudska tupost mogla zastati: u pritajenoj želji, da ga se oslobodi. Da objasni sve, prividne, nejasnoće, koje bi ljudska slabost mogla citirati, da se od njega ispriča.


Kompetencija Crkve


Jedna je to od bitnih kompetencija Crkve: kao čuvarice božanske objave. Zato joj je i dan Duh istine (Iv 14, 17.; 15. 26.); dar neprevarljivosti u pitanjima vjerovanja i morala. Bog je, u tu svrhu, prosvjetljuje i vodi. Jasnije od ljudi vidi ona razumske zakone života; točnije ih i sigurnije fiksira, formulira, motivira; bolje uočuje sve nesretne posljedice i konsekvencije, do kojih dovodi ogrješivanje o njih; njihovo ignoriranje i gaženje.

Ne da stoga, Crkva, svojim vjernicima, da se stavljaju u ulogu sudaca tim božanskim zakonima; ne da im, da se grade suverenim arbitrima dobra i zla. Ne da ona, ni da se, bilo gdje i bilo kada, subjektivno popne nad objektivno, ljudsko nad božansko. Individualna savjest mora se otvarati svjetlu više, objavljene, božanske, istine; i mora se na njoj orijentirati. Vjernik mora u moralnim stvarima slušati Crkvu; mora se prilagođivati njezinim normama. Inače postaje revolucionar pred Bogom. Više mu imponira njegov, ljudski, um, — i defektibilna mudrost svijeta, — nego onaj božanski.

Crkva i ovdje ostaje sebi dosljedna. Samo je, logična i nužna, konsekvencija ovih njezinih načelnih pogleda, kad ona sudi ljudskim običajima, pa i ljudskoj nošnji, u koliko ova zadire u moralni poredak.


Problem mode


U svemu, dakako, ne zadire. Crkva je dovoljno prosvijetljena i široka, da u stvarima, — i u običajima, — koji ne tangiraju ljudski odnos prema moralnom zakonu, ostavlja ljudima i vjernicima slobodu ukusa i opredjeljenja. Slobodu, da biraju, što hoće: da na tom području sami preuzimlju odgovornost za svoje postupke.

Nije Crkva arbitar mode. Ne kroji ona nikome haljina i ne plete kose. Ne bavi se ona crtanjem modnih desena, ni izrađivanjem modela za žensku toilettu. Imaju za to stručnjaci; imaju za to modistice. Baš kao što ne propisuje ni slikarima, ni arhitektima, u kojemu će stilu slikati i graditi; i ako im, sigurno, — toliko je duhovno superiorna i kulturno odgovorna, — uvijek svjetuje, da se, što više, — pogotovu na polju sakralne umjetnosti, — drže onoga, što je prirodno, pa stoga i vječno lijepo. Nije ona još nijedne žene vratila sa ispovijedi, pa ni od pričesne klupe, samo zato, što je bila neukusno i kričavo odjevena. Dosta joj je, — siroti mondenki, — što joj se po ulicama svijet smije i za njom se obazire. Dosta joj je, što tim, sama sebi, izdaje svjedodžbu estetske i kulturne inferiornosti, duhovnog siromaštva, nesamostalnosti, neosobnosti, neozbiljnosti, ekstravagantnosti, snobizma, praznoglavog pomodarstva.


Psihologija seksusa


Ali, sasvim je druga stvar, kad nošnja i moda dirne u moralne principe; kad ona počne prakticirati i sankcionirati ono, što vrijeđa ljudsko dostojanstvo i nanosi štetu duši. Duši ili dušama, drugih. Kad to dira u zakon kršćanske čistoće: kad to izaziva i budi, u bilo komu, neuredne, niže strasti, navodi ga na grijeh ili uvodi u bližnju grješnu priliku, sablažnjuje nevine, ugrožava bračnu vjernost, razara tuđi brak. A to sve, opet, po objektivnim mjerilima, po kojima ljudi na to, prirodno, reagiraju. Po elementarnim psihološkim zakonima; po spontanoj fiziološkoj reakciji tijela i krvi na pojave i simptome sa seksualnog područja. Na golotinju; na izlaganje, ekshibicionizam, isticanje tijela i njegovih spolno relevantnih oblika. Na preveliko približavanje i miješanje spolova.

Poznaje Crkva dobro tu psihologiju: tu surovu silu i logiku puti. Poznaje je bolje i od “psihologa” iza katedre i iz ordinacija. Tisućljetno, žalosno i tragično, iskustvo čovječanstva nju je tome naučilo. Promatranje života. Studij ljudskoga srca. Ispovijesti, tajne i iskrene, bezbrojnih duša, u sakramentu pokore. I, više od svega, Krist i njegovi apostoli. Njihova teorija i njihova praksa. Nametnuli su je Crkvi. U Crkvi ona živi. Crkva u nju vjeruje i brani je.

Nikada ne će Crkva revidirati svojih teza u pitanjima seksusa i bludnosti. Ne će nikada ni potisnuti “na sporedni kolosijek” 6. zapovijedi Božje. Nikome za volju. Krist je u Evanđelju u toj stvari i odviše apodiktičan. “Čuli ste, kako je kazano starima: Ne čini preljube! A ja vam kažem, da je svaki, koji pogleda na ženu, te je poželi, već učinio preljubu u svome srcu!” (Mat 5, 27. 28.), “Ako li te ruka tvoja ili noga tvoja sablažnjuje, odsijeci je i baci od sebe,… I ako te oko tvoje sablažnjuje, iskopaj ga i baci od sebe,…” (Mat 18, 8. 9.; 5, 29. 30.; Mark 9 42.——47.). Ako drugi ruše moral i hoće da sa sebe zbace jaram prirodnog i božanskog zakona, Crkva im ne će kod toga pomagati. Ni indirektno. Ni šutnjom!


Crkva će i ubuduće govoriti


Govorit će i osuđivat će i dalje. Povlačit će konsekvencije prema onima, koji neće da je slušaju. Reći će im, da su grješnici. Kazat će im, da sramote i izdaju svoje kršćanstvo. Uskratit će im legitimaciju, da se približuju oltaru i pristupaju k sakramentima. Ili — ili!

Bilo to komu pravo, ne bilo, Crkva će i ubuduće izvoditi pred svoj sud i mini-suknje, i bikini-kostime, i gole ruke i noge, i dekoltirane grudi, vratove i ramena, i plesni nemoral, i pikanterije sa mješovitih kupališta, i pornografiju i nudizam, jednako u riječi, knjizi, slici, kao i na platnu, sceni, plaži, i svako intimno prijateljstvo i drugovanje između spolova, a izvan braka. I predbračno. I zaručničko. I studentsko.

A život joj daje pravo, činjenice joj pružaju satisfakciju. Svagdanju. Drastičnu. Tragičnu. Kao svim prorocima. I onda, kada su nepopularni i kad se ljudi na njih nabacuju pogrdama i kamenjem.


Uz kršćanstvo Evanđelja


Crkva se ponosi svojim moralnim tezama. Morali bismo se njima ponositi i mi katolici. Od Boga su. Brane ljudsko dostojanstvo. Grade život.

Pred njima valja da šuti “ukus” i “kritika” naše ljudske bijede i našega očijukanja s našim strastima i sa otrovom svijeta, koji je, po riječi Apostolovoj, sav “pohota tijela i pohota očiju” (1. Iv 2, 16.).

S Crkvom nam je mjesto i sa kršćanskom čednošću, a ne sa, nemoralnom, modom i sa degenerativnom i dekadentnom “evolucijom”, — a zapravo revolucijom, — morala, koja prkosi Bogu i emancipira se od njegova zakona i njegove objave.

A plitko fraziranje o “moralu” ukusa i slobode nije na čast kršćanskim ustima, iz kojih izlazi. Baš kao ni fraze o “samoispovijedanju” ili o autonomiji bračnog morala i “planiranja”. Sve su to krive teze. Sve je to, nekršćanski, “modernizam”. Sve su to, — svjesne ili nesvjesne, — koncesije duhu svijeta i njegovoj, i našoj, sjetilnosti i strastima. Sve je to “kršćanstvo” bez Evanđelja!


Dr. Čedomil Čekada


Tekst je prvi puta objavljen u Veritasu 8/1968. god., a pretiskan je u knjizi: Čedomil ČEKADA, Kuća na kamenu: pokoncilski problemi Crkve, Đakovo, 1970., str. 35-40. Ostali objavljeni tekstovi iz te knjige mogu se pronaći ovdje, a iz knjige Crkva, svećeništvo, svećenici ovdje.

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Holandija Ako je slava u tome, da se o nekomu puno govori i piše, onda je Holandija danas najslavnija katolička zemlja na svijetu. A katolička jest, u ...
Nova granična linija Nekada smo se u Crkvi i u katoličkom životu okupljali i diferencirali po puno sporednijim i manje bitnim kriterijima nego danas. Po pripadništ...
Pred oltarom našega prvoga sveca Prvi ćemo put, mi Hrvati, ove godine, u mjesecu studenom, proslaviti jednoga čovjeka naše krvi, kao kanoniziranog sveca na oltaru, na njegov g...
Pred problemom “pastoralnih vijeća” Snimio: Igor Brautović Jedno pismo. Jedan prijedlog. Jedno mišljenje Pismo prof. dr-a Šagi-ja o organizaciji lajičkog apostolata kod n...
Natrag k duhovnosti Snimio: Igor Brautović Uz mjesec svibanjskih pobožnosti I odviše je evidentno, da težište vjere u kršćanstvu ne može biti u vanjskom živo...