Napast izobilja i standarda

Ne da se iz Evanđelja ukloniti činjenica, da je Krist bio siromah i da je siromaštvo preporučivao i forsirao, baš kao što se ne da zanijekati ni činjenica, da je taj njegov savjet uvijek bio nedrag i nesimpatičan našoj ljudskoj naravi. Ni za čim ona toliko ne hlepi kao za uživanjem i izobiljem. »Standard« je, — da upotrijebimo modernu verziju za prastari, vječni, pojam, — čarobna riječ, što je mi svi odmah razumijemo i spremno, bez oporbe i skanjivanja, prihvaćamo. A na skromnost se i na sirotinju instinktivno mrštimo. I, kad nam je Bog, silom, naprti, nikad je ne ćemo pozdraviti. Najviše, ako se pod njom, kao Šimun Cirenac, nevoljko i mrzovoljno, pogrbimo kao pod jarmom; jarmom vrlo teškim i neslatkim. Malo tko da će, drage volje, poći za sv. Franjom, pa izuti cipele i hraniti se proševinom. A još će manje, gestom poverellske duhovitosti, siromaštinu podragati kao, voljenu, sestricu i zaručnicu.

Nijesmo ni mi svećenici u tome iznimka među ljudima i kršćanima. Svaku smo drugu Isusovu riječ iz Evanđelja bolje upamtili od one o siromašnim lisicama i pticama, i o Sinu čovječjemu, koji je bio još siromašniji od njih (Mat 8, 20.; Luk 9, 58.). Svejedno, što je ona bila upravljena baš jednomu našemu kolegi, kandidatu apostolata i svećeništva. Naprotiv, sve smo, što smo mogli, učinili, napisali smo čitave knjige, da taj njegov zahtjev što više smekšamo, ublažimo, zagladimo. Ne damo ga uzimati doslovce. Protestiramo, čim netko hoće da Isusovo prvo blaženstvo s gore: »Blago sinomašnima!« (Mat 5, 3.) protumači paušalno, »ad litteram«, bez restrikcija i bez soli: »sine grano salis«. Mi ga, što je moguće više, »oduhovljujemo«: svodimo ga, — isključivo ili, barem, prvotno, — na teren nutarnje slobode, poniznosti, idealizma; dajemo mu općenit i figurativan smisao. Odmah smo, — tome svome stanovištu u potvrdu, — vrlo oštroumno, uočili, da je i Isus, kao jedini Josipov i Marijin baštinik, imao svoju kuću u Nazaretu, — malu doduše, ali ipak svoju; — i da nije prosio od kuće do kuće, nego živio od dobrotvornosti i gostoljublja ljudi, koji nijesu nikada ostavljali posve prazne kese, što ju je za njim nosio jedan od apostola (Iv 12, 6.; 13, 29.); i da je znao sjesti i za gospodsku večeru, koja je katkada, svojim izobiljem, pomalo i skandalizirala rigorističke isiposnike farizejske škole (Mat 9, 14.; Mark 2, 13.; Mat 9, 11.; 1, 19.); i da vojnici s Kalvarije nijesu njegove haljine, išivene od vrha do dna u jednom komadu, brižnom majčinskom rukom, bacili u dronjke ni razrezali u krpe, nego da su za nju bacili ždrijeb kao za stvar, koju bi bilo grjehota pokvariti (Iv 19, 23. 24.).

Imamo, donekle, i pravo. Krist nije bio prosjak. Nije bio ni isposnik u profesionalnom smislu, a još se je manje isposništvom i postom kočoperio i njim afektirao (Mat 11, 19.). Nije bio ni beskućnik od nužde. Nije ni spavao po strništima i pod mostovima. Ne traži to on ni od nas. Ali siromah je bio. Pripadao je sloju, »klasi«, onih nižih. Nije nikada »gospodovao«. Služio je, a nije bio posluživan (Mat 20, 28.). Nije imao ni palače, ni nosiljke, ni konja sedlenika. Nije se odijevao u »meke haljine« (Mat 11, 8.) ni u svilu. Nije držao zlatnika u pologu kod mjenjača i carinika. Ostavio je i dom i posao radi Kraljevstva Božjega (Luk 18, 29.). Pješačio je i znojio se bez prigovara. Nije nikada kukao, da je gladan, i ni od koga nije zatražio subvencije ni potpore. I kad su apostoli, na putu, pružili ruku za klasjem s njive, da utaže glad, on svoje nije pružio (Mat 12, 1.; Mark 2, 23.; Luk 8, 1.). Vladao je sobom potpuno i savršeno.

U tom je smislu Kristovo siromaštvo i nama, njegovim svećenicima, nadahnuće i uzor. U tom smislu siromašni Krist i na nas postavlja zahtjeve.

Skromnost u materijalnim pretenzijama za svećenika je životni zakon bez prava na pogovor. Plemenita nonšalantnost u pitanjima novca i dohotka čini ga masama privlačnim i simpatičnim. Ambijent jednostavnosti preduvjet je svim njegovim apostolskim akcijama i uspjesima. Luksus mu je najveći duhovni neprijatelj. Gospodinova je norma: »Ne nosite zlata ni srebra ni novaca u pojasima svojim!« (Mat 10, 9.).

Povijest je Crkve najbolja konkretna dokumentacija toj tezi. Nikada Crkva nije bila vitalna, kad je bila bogata. Nikada nije kler bio blizu vjerničkim masama, kad je gospodovao, ni kad je sitničavo branio svoje beneficijalne interese. Disciplina i moral u kleru i u Crkvi bili su uvijek u obrnutu razmjeru sa stupnjem luksusa, gizde, uživanja, u svećeničkim redovima. Zvanja je uvijek najmanje ondje, gdje su nadarbine najmasnije, a plaće klera najviše. I za nas vrijedi Kristova maksima, da bogataš teško ulazi u Kraljevstvo Božje (Mat 19, 23. 24.; Mark 10, 23—25.; Luk 18, 24. 25.). I njegovo učenje, da je psihološki nemoguće uporedo ljubiti i tijelo i dušu, i svijet, — mamonu, — i Boga (Mat 6, 24.; Luk 16, 13.). Bogatstvo je živa napast na materijalizam, a materijalizam je najkraći put u otpad od Boga. Samo ljudi slobodne i ni uza što nesvezane duše bit će spremni slijediti Isusa, »kuda god pođe« (Mat 8, 19.; Luk 9, 57.). Davno su već duhoviti ljudi rekli, da su u mekoputnoj Kapui sve vojske, — pa i one duhovne, — gubile bitku.

Netko će možda reći, da za naše svećenstvo pitanje siromaštva i skromnosti nije uopće puno aktualno. U većini naših krajeva, sjetimo se samo krša i primorja, — naš je kler tradicionalno siromašan. Njegov je »standard« dobrano ispod prosječnog standarda lajičke inteligencije. Pokućstvo mu je ubožnije nego i u seoskog učitelja ili šumara. Odjeća mu je često takva, da bi se već moglo postaviti i pitanje decentnosti. Sredstva za zabavu i razbibirigu primitivnija su i staromodnija nego u većine profesionalnih, kvalifikovanih, radnika. I u krajevima relativnog svećeničkog izobilja, to je izobilje, uglavnom, »seljačko«: u mlijeku, u plećkama, u kokošima, u kukuruzu i neostupanoj pšenici za crni kruh; eventualno u domaćem vinu iz seljačkih konoba.

Sve to, danas, stoji. Ali sve to ne mora stajati sutra. Ima već zemalja, i u Evropi, gdje ne samo kler, nego i druge crkvene ličnosti, mogu sebi, ako samo hoće, priuštiti mnogu udobnost. Napast je blizu. Mnogi su joj i podlegli. Već se je s raznih strana, i s pravom, — signaliziralo na uzbunu. Dobro je, da i mi budemo na oprezu, za svaku eventualnost,

A, onda, luksus je, u evanđeoskom smislu, uvijek više stvar volje, nego mogućnosti. »Hac in re… affectum debemus potius pensare quam censum!« (Grgur Veliki, Ham 5. in Ev.). Krist najviše insistira baš na siromaštvu duha. A to se siromaštvo vrlo lako gubi. I u primitivnim prilikama može čovjek biti do temelja zaljubljen u zemaljštinu i u uživanje. Može i luksuzirati. Sredovječni feudalci nijesu se, kojiput, bili još ispeli ni nad jarčetinu, medovinu i konjske trke, a opet su »nagađali svojoj duši«, kolikogod su mogli. »Uživati se« može i u lubenici, i u cigareti, i u čaši loše rakije, i u crnoj kavi, i pod običnim tušem, i u razdrljavanju košulje pod vratom, i u pršutu s čašom vina, koji je, odmah iza primicija, zamijenio »bljutavu« sjemenišnu bijelu kavu. Ako se je čovjek sav na to dao i ako mu je prva briga, da se oslobodi i najmanje neugodnosti, a nauživa svake radosti, koja mu je na dohvat, na njega je palo prokletstvo »bogatstva« i »luksusa«. Nije više Isusov »siromah« i »beskućnik«. Nije više »aptus regno Dei« (Luk 9, 62.). Teško će ući u Kraljevstvo nebesko (Mat 19, 23. 24.; Mark 10, 24. 25.; Luk 18, 24. 25.)

U toj je točki za nas najaktualniji primjer Kristova siromaštva. Ništa nam ne smije svezati slobodu duše. Ni uza što, ni malo ni veliko, od ovoga svijeta ne smijemo prilijepiti srca. Ni uz čašu, ni uz karte, ni uz lov, ni uz motor, ni uz glasovir, ni uz radio, ni uz nogomet, ni uz putovanje, ni uz ovo ili ono jelo, ni uz ovo ili ono vino, ni uz ovo ili ono mjesto i službu. Ničim se ne smijemo razmetati, ni za čim kukati, ni nad čim strepiti, ni za što moljakati i prositi. Svećenik-apostol mora biti od svega slobodan. On ne smije visjeti ni na mekanu gnijezdu ni na sigurnoj »mišjoj rupi«; njegova je kuća čitav Božji svijet. On treba da je uvijek spreman, s Isusom, i na Tabor i na Kalvariju, »in carcerem et in mortem« (Luk 22, 33.). »Sequar te, quocumque ieris!« (Mat 8, 19.).

Dr. Čedomil Čekada

Tekst je prvi puta objavljen u Vjesniku Đakovačke i Srijemske biskupije, 2/1962., a pretiskan je i objavljen u knjizi: Čedomil ČEKADA, Crkva, svećeništvo, svećenici, Đakovo, 1967., str. 98-101. Ostali objavljeni tekstovi iz knjige mogu se pronaći ovdje.