Napast posvjetovnjačenja
Našega Gospodina ne može nitko citirati za teze, vanjskog, asketskog rigorizma u manihejskom ili u janzenističkom smislu. On nije bio tip pokornika u kostrijeti, s bičem o pojasu i sa mrtvačkom lubanjom u rukama. Na njemu je izvana sve bilo obično. Njegova je svetost sva bila skrivena u duši. Njegova je askeza bila askeza nutarnje, duhovne veličine; askeza volje, srca, namjera, ljubavi. On se sam, izrijekom i više puta, distancira i od Ivanove pustinjačke strogosti i od farizejskog asketskog formalizma; od njihovih dugih postova i ostentativnih pokora i molitava. »Došao je Ivan, — niti je jeo niti je pio, — pa kažu: Vrag je u njemu. Došao je Sin čovječji, pa jede i pije, i kažu: Gledaj izjelice i vinopije, prijatelja carinicima i grješnicimia!« (Mat 11, 18. 19.). »A kad postite, ne budite žalosni, kao licemjeri, koji nagrđuju svoja lica, da ih ljudi vide, gdje poste!« (Mat 6, 16.). »Možete li svatove natjerati, da poste, dok je ženik s njima?« (Luk 5, 34.; Mat 9, 15.; Mark 2, 19.).
Ne može Gospodina nitko citirati za teze asketskog rigorizma. Ali još manje može ga itko citirati za teze moralnog libertinizma, mondenosti, hedonizma, bonvivanstva. Kad je trebalo birati između Ivana i onih na drugoj strani, što su se oblačili u meke haljine, on nije ni časa krzmao, da sav stane na Ivanovu stranu. Mekoputnih i obijesnih uživača života nije naš Gospodin trpio. Nije ih nikada držao dostojnima udivljenja i zavisti. »Koga ste bili izašli u pustinju da vidite? Čovjeka obučena u meke haljine? Eno, koji meke haljine nose, u kraljevskim su dvorovima!« (Mat 11, 8.). Ondje, na Herodovu dvoru, uživaju u rodoskvrnoj razbludi; ondje raskalašena i polugola Saloma razvratno plaše; ondje se goste i piju. Ali ondje sijeku i proročke glave. Herod im je u Evanđelju bio prototip i personifikacija; uživačima života (Mat 14, 3—11.; Mark 6, 17—28.; Luk 3, 19. 20.). No zato je Herod, u Evanđelju, morao osjetiti i svu duboku odvratnost, što ju je Gospodin ćutio prema takovu životu bez duše i bez smisla. Ni jedne ga riječi, kraljevskog bonvivana, nije Krist udostojao, kad su se, onako tragično, sreli u Herodovoj jeruzalemskoj palači, na dan Velikoga Petka. Krist ga je upadno ignorirao. Nije htio da mu odgovori ni na jedno jedino njegovo pitanje (Luk 23, 9—11.). S lutkom u grimizu neće on da govori. A sa skeptikom je Pilatom ipak govorio. Pilat je bio barem čovjek i mislilac (Mat 27, 11.; Mark 15, 2.; Luk 23, 3.; Iv 18,33—38.; 19, 9—11.). Od duhovnih hermafrodita, od beskičmenih i bezličnih Don Juana Gospodin s negodovanjem odvraća glavu; mekoputno mu je, bonvivansko, mondenstvo mrsko; gadi mu se. On o njemu govori jedino sa sarkazmom. I u priči o ciničnomu, opakomu bogatunu, kojemu je sav smisao života bio, da leži, jede, pije i uživa (Luk 12, 19.); i u priči o onom drugom bezdušnom gavanu, koji se je odijevao u grimiz i svaki se dan raskošno gostio, dok su oko njega drugi skapavali od gladi (Luk 16, 19.). Obojicu ih je spremio u pakao (Luk 12, 20.; 16, 22.). Programatski se Gospodin okreće protiv bonvivanstva. Na najsvečaniji način: u besjedi na gori. Nema za takve blaženstva ni Kraljevstva nebeskog. »Jao vama, koji se — smijete, jer čete tugovati i plakati!” (Luk 6, 25.).
Stil je kršćanstva sasvim drukčiji. Ono pledira za dostojanstvenu ozbiljnost života. Ono favorizira zamišljene i trijezne. »Blago onima, koji plaču, jer će se utješiti!« (Mat 5, 5.; Luk 6, 21.). Samo se pokorom ulazi u Kraljevstvo Božje: »Pokoru činite, jer se je približilo Kraljevstvo Božje!« (Mat 3, 2.; 4, 17.). Samo pokora spasava: »Ako ne budete činili pokore, svi ćete redom izginuti!« (Luk 13, 5.). Radost je kršćanstva radost posve drukčije, finije naravi, višega reda. Uživanje je to u stvorenoj i nestvorenoj ljepoti, u, stvorenoj i nestvorenoj, dobroti. Više je to radost duha nego radost sjetila. Oplemenjena je to i sublimirana radost, koja se otima od zemlje, koja ne griješi, koja uvijek tendira prema višemu, koja se konačno utapa i gubi u dalekim, otajstvenim. Bogom osunčenim horizontima vječnosti. Njezin je zadnji termin Bog; njezin konačni stadij nebo. Krist je volio prirodu, i cvijeće, i djecu, i dobre ljude, ali nada sve je volio vječne stanove svoga božanskoga Oca. »U domu moga Oca mnogi su stanovi. — Idem da vam pripravim mjesto. — I uzet ću vas k sebi« (Iv 14, 23.), rekao nam je. »I obradovat će se vaše srce, i radosti vaše nitko ne će uzeti od vas!« (Iv 16, 22.). Kršćanska je radost nužno povezana s Bogom i s nebom. Ona je uvijek na svoj način uskrsna (1 Kor 15, 57. 58.). Njezina je intonacija i kulminacija uvijek nadnaravna. »Ne bojte se, maleno stado, jer bi volja Oca vašega, da vam dadne kraljevstvo!« (Luk 12, 32.). »Radujte se, što su vaša imena nepisana na nebesima!« (Luk 10, 20.).
Veliki, sudbonosni nesporazum između Krista i svijeta primarno se i odvija baš na tom terenu. Krist tendira prema radosti duha i vječnosti, a svijet tendira prema radosti uživanja u tijelu i u zemlji. Uživanje u tijelu, utapanje u materiji, njegov je tragični, istočni, grijeh. Ono, što ljude masovno odvodi od Boga, sve su to grijesi tijela i naslade; sve je to obožavanje materije. Blud, neumjerenost, zato kao inkarnacija materije, uvijek stoje na čelu liste poroka; tipična su signatura svih otpada i svih poganstva. Haremi, vino, luksus, »panis et circenses«, izlaze uvijek iznova na pozornicu, u svim mogućim nuancama. Na istoku i na zapadu; u doba Noino, u sodomske dane, u one Lukulove i Kleo- patrine i Neronove, u one izrađenoga renesansnoga i dvorskoga kršćanstva.
Nije ni danas drukčije. Svijet i danas »uživa« i »raduje se«, pjeva i luduje. Nije se nimalo promijenio njegov ukus. Sadržaj je njegova stvarnog života isti. Ako se je što promijenilo, promijenilo se je samo ime i etiketa. Danas to zovu »standardom«, modernom kulturom, borbom za socijalni progres i društveni napredak. Ali u praktičnoj interpretaciji sve je to i danas samo grčevito i požudno pružanje ruku za punim zdjelama, za čašom, za mesom, za provodom. Sve je to utapanje u bučnoj pomami sjetila. Sve je to samozadovoljavanje do besvijesti i zaboravi. Sve je to smijeh i hihot. Naše plaže. Naši plesovi. Naši barovi. Naša modna golotinja. Naši stadioni. Naši hoteli i zabavni lokali. Naše revije. Naše kinske i kazališne pozornice. Naša televizija. Naša zabavna štampa. Naše ilustracije i magazini. Pa i naša društvena konverzacija. Pa i naš novi bračni moral. Uvijek samo uživanje, koje zaboravlja na Boga u sebi i oko sebe. Uvijek kobna, mrtva šutnja o vječnosti. »Haec fuit iniquitas Sodamae — superbia, saturitas panis et abundantia et otium!« (Ezek 16, 49.). Zar nije i jedan od modernih mislilaca, — ne sjećam se sada, koji; možda Huxley, — rekao i za našu »kulturu«, da joj je jedini praktični ideal: umjetnost iživljavanja seksusa bez tereta i bez posljedica?
Uživački stil života. On je negacija Evanđelja i njegov antipod na čitavoj liniji. A on se je danas suvereno nametnuo svijetu. On ga je preplavio. On ga predstavlja. On je za sobom povukao mase.
Sa sviju strana kuša da infiltrira i nas kršćane. A ta je infiltracija smrtna pogibao našemu kršćanstvu i našemu svećeništvu. I glavna pogibao. Pogibao i teoretska i praktična. Ne zna se, šta je za nas gore i fatalnije: teoretski obožavati taj uživački svijet oko nas i gledati u njemu životni ideal, ili ga konkretno kopirati; u praksi prihvaćati njegove poglede i manire, svjesno ili nesvjesno.
A u velikoj smo kušnji, da to učinimo. I mi svećenici. I nas taj sjajni kumir poziva, da pred njim padnemo na koljena (Mat 4, 9.; Luk 4, 7.). Htio bi nas fascinirati. Nameće nam se; želi da nam imponira. Svejedno, u kojoj formi. Kao svijet ljepote, kao svijet snage, kao svijet znanja, kao svijet humanosti, kao svijet pobjednoga i oslobođenoga čovještva. Sa naličja on je uvijek isti. Svijet uživačkog otpadništva. Svijet detroniziranoga Boga, zaboravljene vječnosti, ponižene duše.
Mondenost je u svetištu danas naš prvi svećenički neprijatelj. Posvjetovnjačenje je danas naša velika napast. Da se sa svijetom počnemo smijati. Da sjednemo s njim u njegova sportska kola. Da se zaljubimo u njegovu televiziju. Da uzmemo u ruke njegove ilustracije. Da se svratimo u njegov hotel. Da se umiješamo među posjetnike njegova korza i njegove plaže. Da se obučemo kao on. Da rezoniramo o životu, o braku, o društvenim idealima, na njegov način. Da se oduševimo za njegov alogični način mišljenja i za njegov konfuzni stil. I — da kažemo, da moramo svoje kršćanstvo urediti po njegovoj fazoni.
Jao onima između nas, koji su to učinili ili se spremaju da to učine! Pobjegli su od Kristovih radosti i sa njegove gore blaženstva!
Modernizam je hereza naših dana. Moralni modernizam još više nego onaj dogmatički!
Dr. Čedomil Čekada
Tekst je prvi puta objavljen u Vjesniku Đakovačke i Srijemske biskupije, 4/1963., a pretiskan je i objavljen u knjizi: Čedomil ČEKADA, Crkva, svećeništvo, svećenici, Đakovo, 1967., str. 153-156. Ostali objavljeni tekstovi iz knjige mogu se pronaći ovdje.
