Ne može se na istinu, nego samo za istinu

Prenosi se Uvodna riječ iz knjige Djevice premudra: O Međugorju iz ljubavi prema istini, Tonimir, Varaždinske Toplice, 2024., str. 11–17.

Od početka pučkih glasina i medijskih senzacionalnih izvješća o iznenadnu a, evo, dugotrajnu i dnevno uzastopnu fenomenu i u Međugorju i kamo već „vidioci“ putuju, tj. od lipnja 1981. godine, bilo je i ostalo temeljno pitanje: što je istina u međugorskim pojavama i događajima? Je li se skupini tadašnje djece ili adolescenata ukazala Blažena Djevica Marija, koja se, prema kazivanju nekih „vidjelica“ i „vidjelaca“, ne prestaje svakodnevno „ukazivati“ više od 40 godina? Nije posrijedi samo međugorska župa kao mjesto „ukazanja“, nego kudikamo više sami „vidioci“ kojima se Gospa navodno „ukazuje“ po prilici u određeno doba dana, na svakome mjestu kuda i kamo oni putuju ili gdje se oni zateknu po svijetu. Činilo se da su tadašnja djeca, barem neka od njih, nešto u sebi doživljavala onih nekoliko minuta „ukazanja“. Kako je bilo s onih više od četrdeset „vidjelaca“ u Hercegovini, koji su također kroz više vremena imali „viđenja“ ili „ukazanja“ 1981.–1983.?[1] Viđenje bi bilo samo u subjektivnom području svijesti i mašte, a „ukazanje“ neka predodžba objektivne stvari ili osobe. Fenomen je izazvao odluku da su se tri-četiri crkvene komisije, od Mostara preko Zagreba do Rima, marljivo zalagale, i po više godina istraživanja, kako bi ispitale što je stvarna istina u svoj toj zagonetki.

Što je istina u životu?

Razum nam i iskustvo kažu i obrazlažu da je istina podudaranje ili izravnanje onoga što je u stvari s onim odrazom ili slikom koja je u ljudskoj glavi. Stvarnost se odražava, odslikava u našoj svijesti. Izjednačenje intelektualnoga i stvarnoga pojma, događaja, činjenice, osobe. Nešto je pojmovno u unutrašnjem subjektivnom svijetu svijesti i mašte bitno isto s onim u vanjskoj objektivnoj zbilji. Stoga i odatle: istost, istina, istinovati, istovjetnost, poistovjećenje.

Katolička vjera ne temelji se na fantazijama, ljudskim izmišljotinama, mitologiji, naravnim, parapsihološkim ili mimonaravnim pojavama, pa ni na privatnim „viđenjima“ i „ukazanjima“, nego na Božjoj riječi, nadnaravnoj Objavi, na Isusu Kristu – vječnoj Istini, uključujući sposobnosti shvaćanja i razmišljanja ljudskoga razuma i odlučivanja slobodne volje. Naša je vjera razumno bogoštovlje ili duhovno bogoslužje – obsequium rationabile – logiké latreìa (Rim 12,1). A vrhunac vrhunaravne Objave jest u Isusu Kristu, Sinu Božjemu, utjelovljenu po Duhu Svetomu i rođenu od Djevice Marije.

Što je istina! – tako je nezainteresirano, rezignirano i prezirno odmahnuo rukom skeptik ili sumnjivac odnosno agnostik ili nepriznavatelj Boga Poncije Pilat, rimski visoki predstavnik u Judeji. Kada je Gospodin Isus iznio božansko načelo: „Tko je god od istine, sluša moj glas“ (Iv 18,37–38), Pilat mu nije uopće pokazao ni najmanje radoznalosti za istinu, bez obzira kakva ona bila. Zato je i mogao onako nerazumno ići na istinu, a ne za istinu!

Kao Isusovi učenici, želimo slušati Njegov glas i slijediti Njegov nauk, jer mi vjerujemo kako On istinu ne samo naučava, nego On sâm jest Istina, Put i Život (Iv 14,6): izvan Njega nema drugoga Puta spasenja i On ima riječi vječnoga Života.

Isusova istina oslobađa od laži i od zla. I ne samo to; ona ujedno daje pun smisao životu i potpunu radost čovjeku. Svaka naša ljudska istina ne oslobađa od zla, niti daje pravu radost. Neke su ljudske istine, izrečene s obzirom na druge osobe, pravo poniženje drugoga, sramoćenje časti, vrijeđanje ljudskosti, ubijanje u pojam, što se kaže. Kada? Kada nisu izrečene u poštovanju ljudskoga dostojanstva, s nakanom da se čovjek ispravno informira i orijentira, istinski popravi, da dođe do spoznanja cjelovite istine; koje nisu izrečene u istinskoj ljubavi i dobroj namjeri. I đavao, lažac i čovjekoubojica od početka, zna reći istinu, ali istinu koja ne oslobađa i ne spašava nego zarobljava, zavodi i ubija.

Apostol Pavao donosi načelo: govoriti ili činiti istinu odnosno „istinovati“ u ljubavi (Ef 4,15). On to izjavljuje u okviru slike ljudskoga tijela. Ako je u tijelu jedan organ bolestan, cijelo tijelo osjeća nemoć, bol. Ako se za taj organ uzme krivi lijek, stanje se samo pogoršava, a ne poboljšava. Bol dopire do glave. Ako je Crkva tijelo, onda je Glava sâm Krist. Ako jedan organ u tijelu Crkve ne signalizira istinu, ako mu ne dajemo „pravu travu na ljutu ranu“, cijelo tijelo pati, sve do Glave. Krivi lijek jest laž, varka, prijevara, neistina, izmišljaj. Glava pogotovo ne trpi neistinu i manipulaciju. U tom smislu Apostolova rečenica

„Ta ništa ne možemo protiv istine, nego samo za istinu“ (2 Kor 13,8)

samo potvrđuje božansko načelo o istini. Bog je Istina. Vječna Istina. On govori Istinu. I samo Istinu. On ne podnosi neistinu. Ne stoji ni iza kojega čovjeka na ovome svijetu ili u Crkvi ako ne govori i ne čini istinu! Istinu u ljubavi.

Biskup Pavao Žanić od početka se zauzeo da se dozna i pokaže istina u međugorskom fenomenu. Ne može mu se prigovoriti da je unaprijedno ili a priori bio protiv međugorskih „ukazanja“. Javno je, nakon osobna susreta s „vidiocima“, i u okviru liturgijskoga obreda, u srpnju 1981., govorio da djeca nešto doživljavaju, da u tom smislu ne lažu, ali što je to što doživljavaju: je li to nešto parapsihološko, mimonaravno ili je doista autentično nadnaravno, to će Crkva po svojim stručnim ispitivanjima pokušati odgonetnuti, a posljednja riječ pripada odgovornoj crkvenoj vlasti. „Da li je ono doista njihovo vlastito doživljavanje ili vrhunaravno, to je teško reći.“ A tu njegovu cjelovitu misao odnosno istinu, iznesenu više puta i na više načina, ne može se manipulatorski presijecati na pola i izbacivati iz teksta.[2] Međutim, kada se biskup vrlo brzo uvjerio da to nije Božja istina, da to ne dolazi s vrhunaravne strane, da to nema veze s Djevicom premudrom, Majkom Isusa Krista, nitko ga više nije mogao zadržati da snagom svoje odgovorne biskupske službe i auktoriteta ne izražava svoje mišljenje i ne dokazuje da tu nema od istine ni slova „i“, ni u početku ni u sredini.

U knjizi Biskup Žanić o Međugorju, gdje je objavljeno više od 30 njegovih izvornih dokumenata, od 1981. do 1993., naglasak je stavljen upravo na istinu, izraženu u ljubavi. Tako je riječ istina ili istinito spomenuta više od 200 puta, pa i riječ neistina ili neistinito više od 60 puta. Čak i u samom podnaslovu: Istinom po neistinama. Više se puta vidjelo da se manipuliralo s nekim Žanićevim rečenicama: objavi se jedan dio rečenice, a drugi dio ispusti. To je nedopustiva i kažnjiva diverzija. Takvima sama istina kaže da su neistiniti, spletkari, lašci, manipulanti. Osakaćena i manipulirana istina ne oslobađa!

I u spomenutoj knjizi i u svim drugim našim člancima o međugorskom fenomenu[3] i u knjigama o istoj temi[4] cjelovita istina bila je temeljna ideja vodilja, istina izrečena u poštovanju osobâ, ali i u upozorenju da smo pozvani govoriti i slijediti objektivnu istinu, istinu kakvu iznosi katolički nauk i katekizam.

Ako se prelista Ogledalo Pravde, knjigu objavljenu u povodu 20 godina međugorskih „ukazanja“, vidjet će se da i u njoj prevladava riječ istina, istinito i slično.[5]

Jednako tako u posthumnoj knjizi don Nikole Bulata (1931.–1990.), Istina će vas osloboditi, objavljenoj 2006., ta riječ istina i sličan pojam spominje se i u naslovu.[6] Nema nikakve sumnje da su članovi hijerarhijske Crkve zainteresirani za istinu, pa i u privatnim objavama.

U svemu tome držali smo se izvora koji su bili pri ruci, bez obzira koliko ti izvori bili poprilično nepouzdani, tj. svjesno manipulirani; pojedine rečenice naknadno ubacivane ili namjerno mijenjane, kao što je mr. Bulat, član proširene Dijecezanske komisije u Mostaru (1984.–1986.), u svojoj knjizi na više stranica pokazao. Na temelju takvih dostupnih izvora ukazivali smo na neistine, nevjerojatnosti, nesigurnosti, prijevare, laži, zablude, što ovdje sažimamo na jednome mjestu u obliku knjige.

Oni osvrtnici koji su kritizirali takav postupak i djelo različito od svoga, nisu se uskladili s Isusovom istinom nego su pribjegavali rječniku nedostojnu ni kršćanina, ni redovnika, ni svećenika. Ili su, na primjer, citirali dokazane filmske klevete i klevetnike kao da su im oni osobno pisali filmski scenarij i bili im povjerljivi savjetnici. U svibnju 2017. pojavio se klevetnički film u kojem su oba mostarska biskupa, i pokojni i živi u miru, prikazana kao svojedobni komunistički agenti, i to oba u vezi s međugorskim fenomenom.[7] Na nj je odgovorio tadašnji generalni vikar mr. don Željko Majić, današnji banjolučki biskup, čak s tri svoje studije na hrvatskom jeziku koje su prevedene i na engleski i na talijanski jezik: Filmske klevete,[8] Sedlarove klevete[9] i Generalove tvrdokorne klevete.[10] Ali i nakon što je bjelodano dokazano da ni jedan od biskupa nije imao nikakva posla ni s bezbožnom Udbom ni s bezbožnim KGB-om, klevetnici ponavljaju svoje klevete. I kao da su uvjereni da će s tih kleveta biti jače dokazivanje autentičnosti međugorskih fantazmogorija!

Mi takve i dalje pozivamo da se drže istine koliko je dostupna, koja oslobađa od laži i od zla, a ne nameće se iznad Božje objave i zdrava razuma.

Malum et falsum

Poznat nam je i iz filozofije i iz moralne teologije aksiom ili neoboriv poučak koji glasi:

„bonum ex integra causa, malum ex quocumque defectu“ – dobro se vrjednuje ili prosuđuje sa svih strana, a zlo iz bilo kojega nedostatka.

Tako i „verum ex integra causa, falsum ex quocumque defectu“ – istina se prosuđuje sa svih gledišta, a laž s bilo kojega nedostatka. Tako i „verum ex integra causa, falsum ex quocumque defectu“ – istina se prosuđuje sa svih gledišta, a laž s bilo kojega nedostatka. Ta načela nalazimo i u Bibliji. Sv. Jakov, „sluga Boga i Gospodina Isusa Krista“, u svojoj Poslanici piše:

„Ta tko sav Zakon uščuva, a u jednome samo posrne, postao je krivac svega. Jer tko reče: ‘Ne čini preljuba’ – reče i: ‘Ne ubij’ – Ako dakle i ne činiš preljuba, a ubiješ, postao si prijestupnik Zakona“ (Jak 2,10-12).

Prvotna je Crkva uklonila među apokrife ili lažne spise svako „evanđelje“ (a bilo ih je oko pedesetak u prvim stoljećima) ako je sadržavalo i jednu očitu laž ili izmišljotinu i krivu nauku na području vjere i ćudoređa. Imamo primjer i u našem iskustvu, konkretno u školi: ako neki gimnazijalac ima 12 vrlo dobrih i odličnih ocjena, a samo iz matematike jedinicu, uključujući i produžni i popravni, taj pada godinu. Vjernici koji dolaze u mjesto gdje nisu nedvosmisleno potvrđena ukazanja kao istinita te pastoriziranje takvih vjernika u stalnoj pretpostavci istinitosti takvih ukazanja riskiraju da svoje pobožnosti utemeljuju na nevjerodostojnosti i neistinitosti zbog načela „malum ex quovis defectu“ i zbog načela „falsum ex quocumque defectu“.[11] Razumijemo izrjeku da može biti „pravih obraćenja i na temelju lažnih ukazanja“, ali to nije pravi put obraćenja. Čovjek ne može i ne želi stalno živjeti u laži. A istina se može samo potvrditi i ona pobijediti!

Nasljednici apostola

Jedna od najvažnijih isprava Svete Stolice o biskupskom služenju u Crkvi, Apostolorum successores iz 2004. godine, tvrdi da biskup, kao učitelj i autentičan naučitelj vjere, uvijek u zajedništvu s Petrovim nasljednikom, „objavljenu istinu drži u središtu svoga pastirskoga djelovanja i čini prvim mjerilom kojim vrjednuje mišljenja i prijedloge koji se javljaju bilo u kršćanskoj zajednici ili u građanskom društvu“. Osim toga, u tom istom broju svoga dokumenta Kongregacija za biskupe izjavljuje: „pastoral je vjerodostojan kada je utemeljen na istini“.[12] Pravi pastoral ne podnosi prijevare i laži. Ako smo se dali na neko putovanje, mi u hodu ne napredujemo ako nismo odredili cilj prema kojemu idemo. Ako ne znamo cilja, može nam se dogoditi da idemo u posve krivu smjeru, a ne na putu napredovanja. Činili bi se: magni passus, ali extra viam = veliki koraci, ali izvan puta (sv. Augustin).[13] To je lutanje, a ne napredovanje.

Papa Franjo, iako nije priznao nijedno međugorsko „ukazanje“ autentičnim, za pastoralno djelo u Međugorju imenovao je najprije posebna izaslanika – Inviato speciale kojega je potom postavio u službu apostolskoga vizitatora – Visitatore apostolico,[14] a nakon njegove smrti imenovao je drugoga apostolskoga vizitatora.[15]

Ovdje se čini da Sveta Stolica za sada ne kani dalje ispitivati što je istina u međugorskom slučaju, a što nije, nego se sama dala, po svome predstavniku, na vođenje pastorala vjernika koji dolaze s drugih strana, dok međugorske vjernike prepušta pastoralnoj djelatnosti mjesnih otaca franjevaca i mjesnoga biskupa ordinarija u Mostaru.

Svetište

Svetištem se označuje „crkva ili drugo sveto mjesto kamo mnogobrojni vjernici, iz osobita razloga pobožnosti, hodočaste s odobrenjem mjesnoga ordinarija“ (kanon 1230.). Čuje se i čita više puta i glas da će se Međugorje proglasiti međunarodnim svetištem. U Crkvi je praksa da se svetište najprije proglašava na razini biskupije, zatim na razini naroda, države, odnosno Biskupske konferencije i na kraju, ako se svi uvjeti ispune, i na razini Svete Stolice (kanoni 1231.–1234.). Ne znamo kako će se sve odvijati u budućnosti koja je Božja, ali ako je istina sub judice – još uvijek u iščekivanju ili u istraživanju, a nemali broj „hodočasnika“ predusreće sud Crkve, kako će se to mjesto proglasiti službenim i statutarnim svetištem? Spomenimo i to, ne ulazeći u unutrašnje motive i razloge: da je Međugorje jedino poznato mjesto za koje je Sveta Stolica preuzela pastoralnu odgovornost za dolaznike iz svijeta, a da još nije posve ispitana ni ustanovljena puna istina s obzirom na navodna ukazanja i navodne poruke navodne pojave, koja je bila povod svemu ovomu fenomenu. Uvjereni smo da Sveta Stolica ne će dopustiti kontradikciju da se vodi pastoral u Međugorju a da joj istina nije u središtu pastirskoga djelovanja i mjerilo po kojem vrjednuje sva mišljenja i djelovanja. I da je crkveni pastoral plodonosan i vjerodostojan samo ako je utemeljen na istini. Svaki drugi motiv, izvan istine, može se pokazati samo promašenim i nevjerodostojnim.

U Mostaru 31. svibnja 2024.

---

[1] R. P., Biskup Žanić o Međugorju, Mostar, 2021., str. 111–112.

[2] Usp. Biskup Žanić o Međugorju, str. 54–63.

[3] „Kriteriji za prosuđivanje ukazanja. O međugorskim pojavama“, u: Prijestolje Mudrosti, Mostar, 1995., str. 266–286.; talijanski prijevod: I criteri per il discernimento delle apparizioni eventi di Medjugorje (31.5.1995.) – S određenim dopunama, osobito u bilješkama, u: Ogledalo Pravde. Biskupski ordinarijat u Mostaru o navodnim ukazanjima i porukama u Međugorju, priredio Dražen Kutleša, Mostar, 2001., str. 182–201.

[4] Isusova Majka, Mostar, 2015., osobito bibliografija o „međugorskom fenomenu“ s oko 50 naslova: str. 213–216.

[5] Ogledalo Pravde, Mostar, 2001.

[6] Nikola Bulat, Istina će vas osloboditi. Nepouzdanost izvora i nedoličnost poruka. Studija o nekim međugorskim pitanjima (1986.), posthumno priređeno, Mostar, 2006.

[7] Naslov je filma: Od Fatime do Međugorja.

[8] Pod općim naslovom: „‘Suradnici’ UDBE i KGB“, Službeni vjesnik Biskupijâ Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske (Mostar), br. 2/2017., str. 238, objavljen je prvi osvrt 18. svibnja 2017., a zatim i studija „Filmske klevete“ od 26. svibnja 2017., Službeni vjesnik, br. 2/2017., str. 239–244. Studije su objavljene i na internetu: hrvatski: Željko Majić, Filmske klevete (26.5.2017.); engleski: Željko Majić, Calumnies in Film (6.7.2017.); talijanski: Željko Majić, Calunnie in un film (26.5.2017.).

[9] Druga studija, 7. lipnja 2017.: „Sedlarove klevete“, Službeni vjesnik, br. 2/2017., str. 245–248. Na internetu: hrvatski: Željko Majić, Sedlarove klevete (7.6.2017.); engleski: Željko Majić, Sedlar’s Calumnies (8.6.2017.); talijanski: Željko Majić, Le calunnie di Sedlar (8.6.2017.).

[10] Treća studija, 16. srpnja 2017.: „Generalove tvrdokorne klevete“, Službeni vjesnik, br. 2/2017., str. 249–252. Na internetu: hrvatski: Željko Majić, Generalove tvrdokorne klevete (16.7.2017.); engleski: Željko Majić, The General’s Stubborn Calumnies (5.8.2017.), talijanski: Željko Majić, Le ostinate calunnie del generale (5.8.2017.).

[11] Mostarski su biskupi, i onaj od 1981. do 1993., i onaj od 1993. do 2020. pozitivno odgovarali na prijedloge provincijalne uprave da imenuju pastoralne svećenike franjevce u župi Međugorje. Ne govorimo ovdje o zloporabama pojedinih franjevaca koji su samovoljno djelovali u Međugorju, bez zakonita pastoralna dekreta.

[12] Congregazione per i Vescovi, Direttorio per il Ministero Pastorale dei Vescovi, 2004, nr. 57.

[13] Izričaj sv. Augustina (354.–430.) za sofiste i donatiste. Tumačeći Isusovu rečenicu „Ja sam Put, Istina i Život“ (Iv 14, 6), sv. Augustin u 141. govoru, 4. odlomku kaže: „Jer mnogi dobro idu stopalima, a loše hode ponašanjem. A ponekad oni koji dobro hodaju, trče izvan puta.“ (Jacques Paul Migne, Patrologia Latina, svezak 38, stupac 777).

[14] Msgr. Henryk Hoser (1942.–2021.), svećenik od 1974., nadbiskup od 2005., nadbiskup Varšave-Praga, umirovljen 8. prosinca 2017., imenovan posebnim izaslanikom Svete Stolice za župu Međugorje 11. veljače 2017.; apostolskim vizitatorom za župu Međugorje 31. svibnja 2018.; umro u Varšavi 13. kolovoza 2021.

[15] Msgr. Aldo Cavalli (1947.), svećenik od 1971., nadbiskup od 1996., apostolski nuncij emeritus, imenovan apostolskim vizitatorom za Međugorje 27. studenoga 2021.