Negdašnji obrednici, korišteni na području današnje istočne Hrvatske i Srijema (6): O sakramentu euharistije
Uvod
Dok će današnji teološki naglasci, imajući u vidu sakrament euharistije, naglašavati čvrstu povezanost misne žrtve, pričesti i štovanje oltarskog sakramenta, u negdašnjim se obrednicima može uočiti odsutnost takve isprepletenosti. Sakarment euharistije je, naime, u njima zastupljen samo pod vidom pričesti i štovanja, bez nužne upućenosti na misno slavlje. U tom je smislu, unutar onog dijela negdašnjih obrednika koji donose obrede i napomene vezane uz sakramente, euharistija prikazana samo pod vidom pričesti, i to u nekoliko podnaslova: nakon općih napomena donosi se obred dijeljenja pričesti, potom uredbe vezane uz uskrsnu pričest, te napomene i obred pričesti bolesnika. Riječ je o istim tekstovima kod svih obrednika, izuzev Rimskog obrednika iz 1929., koji je ponešto proširen,[1] a tome treba pridodati kako Kaločki obrednik i Zagrebački obrednik iz 1796. imaju obred pričesti zarobljenika i utamničenika, dok oba đakovačka obrednika donose obred prve pričesti, međusobno nešto različit. Slijedeći strukturu obrednikâ, donijet ćemo kraći prikaz svih navedenih poglavlja.
1. Uvodne napomene
Rituale Romanum iz 1614. u uvodnim napomenama sažeto donosi odredbe Tridentskog sabora vezane uz sakrament euharistije, prvenstveno donesene u Dekretu o sakramentu euharistije, od 11. listopada 1551. Tako govor o euharistiji započinje izjavom kako se s posebnim poštovanjem treba odnositi prema tom sakramentu, jer od njega Crkva nema ništa vrednije, ništa svetije ni divnije, a toliku iznimnost zaslužuje time što je u njoj stvarno i potpuno prisutan Krist, otkupitelj i spasitelj. Zbog tolike njegove vrijednosti, župnik je morao posebno bdjeti da vjernici sakrament pobožno časte i često primaju, posebno na važnije svetkovine, i to s temeljitom pripravom i poniznim držanjem. Ipak, ranija su vremena kroz duže razdoblje bila obilježena pretjeranim štovanjem oltarskog sakramenta, što je vodilo razvoju raznih euharistijskih pobožnosti, napose velebnih procesija, ali istovremeno prilično rijetkim pričešćivanjem. Stoga se vodila stroga evidencija o obdržavanju odredbe Četvrtog lateranskog sabora iz 1215. god., prema kojoj se vjernik morao barem jednom godišnje ispovjediti i o Uskrsu pričestiti. Onome, naime, tko ne bi udovoljio toj obvezi, bio je zabranjen ulazak u crkvu, dok je pokojniku bio uskraćen sprovod.
Prije primanja tijela Kristova, vjernika je od ponoći obvezivao euharistijski post, što je podrazumijevalo potpuno uzdržavanje i od hrane i od pića. Ta će odredba ostati na snazi do 1953. god., kada je papa Pio XII., enciklikom Christus Dominus, skratio euharistijski post na tri sata, dok se danas, slijedeći uputu Svetog zbora za sakramente Immensae caritatis, od 29. siječnja 1973., treba uzdržati jedan sat prije pričesti od hrane i pića, izuzev vode, a skraćuje se na otprilike četvrt sata za bolesnike, starije osobe, bolesne i starije svećenike, te za zdravstveno osoblje i rodbinu bolesnika i staraca koji se zajedno s njima žele pričestiti, a ne mogu postiti jedan sat bez većih neugodnosti. Nerijetko se mogu čuti određeni komentari koji suprotstavljaju i omalovažavaju strogost ili laksnost ranijih i današnjih vremena, no svakako je znatno važnije imati u vidu značenje samog euharistijskog posta, kao vid osobnog odricanja koji pojedinca priprema na otajstveni susret sa živim Bogom i uvođenje u jednu drukčiju zbilju.
Prema uvodnim je napomenama, neposredno prije primanja Kristova tijela, vjernik trebao kleknuti na oba koljena i ponizno se pokloniti sakramentu, dok mu je nakon pričesti valjalo ostati u kratkoj molitvi zahvaljujući Bogu za otajstvo muke Gospodnje, kojoj se na spomen i daje euharistija. Taj klečeći stav kod pričešćivanja nastao je u 9. st., kada pričest na ruku uzmiče i počinje ju zamjenjivati pričest na usta, jer je takav položaj bio pogodniji. Do toga se vremena pričešćivalo stojeći, uz lagani naklon, a isti se stav, kao znak radosti i dostojanstva, preporučuje i danas, iako su za konkretne odredbe nadležne biskupske konferencije. Tako je, primjerice, naša Biskupska konferencija odobrila primanje pričesti i stojeći i klečeći. Iako će se oni koji pričest primaju klečeći ponekad doživljavati u svjetlu nepotrebne teatralnosti, a oni drugi u svjetlu bezponiznosti, zasigurno je znatno bitniji unutrašnji stav, a u tom smislu sud treba prepustiti nekom Drugom.
Iako to obrednici izričito ne spominju, u ranijim je vremenima pričešćivanje podrazumijevalo isključivo pričest pod prilikom kruha, i to na usta. Pričest pod prilikom vina bila je praksa u Crkvi sve do kasnog srednjeg vijeka, a nestala je, iz praktičnih razloga, tj. zbog bojazni da se ne bi Kristova krv prolila i tako obeščastila. No, ti su praktični razlozi uskoro nadopunjeni i dogmatskim, tj. tumačenjem kako je cio Krist prisutan i samo pod prilikom kruha. Iako se na Tridentskom saboru raspravljalo o pričesti pod objema prilikama, zaključeno je kako je dostatna pričest samo pod prilikom kruha, a svima koji bi drukčije naučavali, Sabor određuje, neka su prokleti. Danas je jasno kako pričest pod objema prilikama ipak bolje odražava Kristovu zapovijed na Posljednjoj večeri: Uzmite i jedite…, uzmite i pijte…, pa novije liturgijske knjige ističu kako je poželjno da se barem u nekim svečanijim situacijama pričešćuje pod objema prilikama. Štoviše, odredbama je propisano da se, ako traži potreba, može pričestiti i samo pod prilikom vina, a predviđena su četiri načina takvog oblika pričešćivanja: pijenje iz kaleža, umakanje hostije, pomoću cjevčice, te na žličicu. Valja spomenuti i noviju praksu pričesti s niskoglutenskim hostijama, namijenjenima prvenstveno oboljelima od celijakije. Današnje odredbe ostavljaju slobodu izbora pričesti na ruku ili na usta, iako pojedini biskupi mogu, iz pastoralnih razloga, odrediti samo pričest na usta. Čisto formalno gledano, kod oba načina pričešćivanja mogu se uočiti određene nezgrapnosti, tako da je prilično neumjesno potencirati ili omalovažavati jedan ili drugi način, što se kadšto čini. Zasigurno je znatno bitnije što primamo i s kojom sviješću primamo, nego li na koji način to činimo.
Uvodne napomene su, nadalje, župnicima stavljali na brigu da se u ciboriju, načinjenom od tvrde i pristojne tvari, zatvorenom i pokrivenom bijelim ubrusom, a smještenim u svetohraništu unutar velikog oltara, čuva onoliko čestica koliko je potrebno za pričest bolesnika i drugih vjernika. Svetohranište je trebalo biti pokriveno zavjesom, a pred njim je morala neprestano svijetliti barem jedna svjetiljka, s pčelinjim voskom ili maslinovim uljem, što je jasno upućivalo na svetost i posebnost. Iako je, naime, svetohranište u počecima bilo namijenjeno samo čuvanju euharistije za bolesnike i one koji su izostali s mise iz opravdana razloga, s vremenom se njegovo značenje, usporedo s rastom štovanja euharistije, toliko povećavalo da je konačno zasjenilo, štoviše bitno umanjilo, značenje i samog oltara. Tako će se još u naputku Eucharisticum mysterium iz 1967. govoriti o svetohraništu koje je redovito smješteno u središtu glavnoga oltara, iako će se ubrzo početi donositi odredbe prema kojima se predlaže njegov smještaj u prikladnom prostoru za osobnu molitvu i klanjanje, a danas se čini kako je za to najpogodnije mjesto kapelica odvojena od središnjeg dijela crkve. Ipak, valja biti iskren pa priznati kako je mjesto i značenje svetohraništa još uvijek nedovoljno jasno, i to ne samo neupućenim vjernicima, nego i teološki izobraženima.
Prema daljnim uvodnim napomenama, pričesti su se trebali, u načelu, pripustiti svi vjernici, osim onih koji su javno nedostojni, kao npr. izopćeni, udareni interdiktom i vidljivo nečasni, luđaci (osim kada dođu pameti) i mala djeca, dok se tajne grešnike, ukoliko su javno zatražili pričest, kako ne bi nastala sablazan, nije smjelo odbiti. Navedenim odredbama Rimski obrednik iz 1929. donosi i neke nadopune. Tako npr. navodi kako je redoviti djelitelj pričesti svećenik, a izvanredni đakon, i to s dopuštenjem ordinarija (ili župnika), što znači da vjernik laik, u skladu s ondašnjim poimanjem Crkve, nije mogao dijeliti pričest. Prema, pak, današnjim odredbama, redoviti su djelitelji pričesti biskup, svećenik i đakon, a izvanredni pravilno postavljeni akolita (a i drugi vjernik, s biskupovim ovlaštenjem), muškarac ili žena, koji može pričešćivati kada nema prezbitera ili đakona, kada su oni spriječeni bolešću, starošću ili pastoralnom službom, te kad je god broj pričesnika toliko velik da bi se misa ili drugi obred previše oduljili. Ipak, treba naglasiti kako se služba izvanrednog djelitelja pričesti još uvijek kod velikog broja vjernika doživljava s nepovjerenjem i gotovo na rubu sablazni, što itekako otežava kvalitetno provođenje novijih crkvenih smjernica.
Rimski obrednik iz 1929., između ostaloga, još određuje i da se euharistija može dijeliti u sve dane, ali se na Veliki petak samo popudbina smije nositi bolesnicima, a na Veliku subotu se smije dijeliti samo pod misom, ili neposredno prije ili poslije nje. Prema danas važećim odredbama, na Veliki četvrtak i Veliki petak izvan mise (obreda) mogu se pričestiti samo bolesnici, dok se na Veliku subotu ovaj sakrament dijeli samo kao popudbina.
2. Obred dijeljenja pričesti
Obrednici najprije donose obred dijeljenja pričesti izvan mise, a nakon toga i nekoliko napomena vezanih uz obred dijeljenja pričesti pod misom. Obred dijeljenja pričesti izvan mise započinjao je tako da svećenik najprije opere ruke, obuče roketu i štolu bijele boje (ili toga dana), te sklopljenih ruku ili noseći bursu s korporalom krene prema oltaru, gdje se zapale dvije svijeće, a svećenik poklekne na stepenicima, otvori svetohranište, opet poklekne, izvadi ciborij, stavi ga na korporal i otkrije. Ministrant u ime naroda klečeći moli: Ispovijedam se Bogu svemogućemu.., svećenik opet poklekne, sklopi ruke, okrene se narodu i kaže: Smilovao vam se svemogući Bog, otpustio vam grijehe vaše i priveo vas u život vječni. O. Amen. Zatim doda: Oproštenje, odrješenje X i otpuštenje grijeha vaših podao vam svemogući i milosrdni Gospodin. O. Amen. Potom se okrene oltaru, poklekne, lijevom rukom uzme ciborij, a desnom jednu hostiju, koju pak između palca i kažiprsta drži iznad ciborija, te se, stojeći po sredini oltara, okrene narodu i kaže: Evo Jaganjac Božji, evo koji uzimlje grijehe svijeta. Zatim doda: Gospodine, nisam dostojan, da uniđeš pod krov moj, nego samo reci riječ, i ozdravit će duša moja. To ponovi još dvaput, a potom slijedi pričest. Pričešćivalo se pak tako da svećenik čini znak križa s hostijom iznad ciborija, pruža je vjernicima, te govori: Tijelo Gospodina našega Isusa Krista čuvalo dušu tvoju za život vječni, a pri tom je sam odgovarao: Amen.
Vjernik je, kao što smo već rekli, primao pričest, isključivo hostiju, klečeći, i to preko pričesne ograde, koja se pokrivala platnom kao oltarnikom, pa je zapravo tako služila kao stol. Prije pričesti bi izmolio nekoliko molitava kako bi se pripravio na dostojno blagovanje Kristova tijela, a isto bi učinio i nakon pričesti. I danas se preporučuje, ako je zgodno, neko vrijeme nakon pričešćivanja ostati u molitvi, u svetoj šutnji, no češće to vrijeme osobne molitve ispadne kao vrijeme nelagodne napetosti, a nastavak mise kao prilično olakšanje.
Prema negdašnjim obrednicima, poslije pričesti svećenik bi se okrenuo oltaru, stavio ciborij na tjelesnik, pokleknuo i rekao: O sveta gozbo, na kojoj se Krist blaguje, slavi se spomen muke njegove, duša se napunja milosti i daje nam se zalog buduće slave, te dodao: Kruh s neba podao si njima (Aleluja), na što bi ministrant odgovorio: Koji svaku slast u sebi ima (Aleluja). Svećenik bi nastavio: Gospodine, usliši molitvu moju, a odgovaralo bi se: I vapaj moj k tebi da dođe. Svećenik: Gospodin s vama. Odgovor: I s duhom tvojim. Potom bi izvan uskrsnog vremena slijedila ova molitva: Pomolimo se. Bože, koji si nam u divnom Sakramentu ostavio uspomenu muke svoje, podaj nam, molimo, tako častiti sveta otajstva tijela i krvi tvoje, da vazda osjećamo u sebi plod otkupljenja tvojega. Koji živiš i kraljuješ s Bogom Ocem u jedinstvu Duha Svetoga Bog po sve vijeke vjekova. O. Amen. U uskrsno se pak vrijeme izgovarala ova molitva: Ulij nam, Gospodine, duh ljubavi svoje i složi svojom blagošću one, koje si nasitio uskrsnim tajnama. Po Gospodinu našem… O. Amen. Poslije toga svećenik bi oprao ruke i obrisao ih ubrusom, te stavio sakrament euharistije u svetohranište, pokleknuo i zaključao vrata svetohraništa. Na kraju bi uzdigao oči, raširio, podigao i sklopio ruke, naklonio se križu i blagoslovio narod.
3. Uskrsna pričest
Napomenuli smo kako je Četvrti lateranski sabor 1215. god. propisao obveznu uskrsnu pričest, a slično je potvrdio i Tridentski sabor, izričući ipak želju da se vjernici pričešćuju na svakoj misi ili barem nedjeljom i blagdanom. Unatoč tim odredbama, čini se kako je praksa rijetkog pričešćivanja ostala još dugo. Naime, još je u Rimskom obredniku iz 1929. vidljiva oštra zapovijed (barem) godišnje pričesti, unatoč dekretu pape Pija X. Sacra Tridentina Synodus, od 16. prosinca 1905. god., u kojem vjernicima preporučuje čestu, po mogućnosti svakodnevnu pričest. No, kako je praksa sve rjeđeg pričešćivanja išla u korak s razvojem pobožnosti prema oltarskom sakramentu, tako da su se vjernici doslovno smatrali nedostojnima primiti otajstvo, nego su ga samo promatrali, takvu pobožnost, koja je jačala stoljećima, a očigledno bila jača od crkvenih odredbi, nije bilo lako preobraziti. Ovdje samo, ilustracije radi, navodimo kako je npr. vidljivo iz kanonskih vizitacija ovih krajeva sredinom 18. st., da se one koji zbog nemarnosti nisu udovoljili zapovijedi godišnje ispovijedi i uskrsne pričesti, kažnjavalo pred crkvom s 24 udarca palicom ili s jednom okom voska za crkvu. Obveza uskrsne pričesti u načelu je bila od Cvjetne do Bijele nedjelje,[2] a župnik je trebao nastojati da se vjernici pričeste baš na Uskrs. Obveza uskrsne pričesti u načelu vrijedi i danas, no danas se ipak smatra vjerničkim minimumom.
4. Prva pričest
Do 12./13. st. pričešćivala su se i djeca bez obzira na godine, no nakon odredbe Četvrtog lateranskog sabora, kada odredba uskršnje pričesti počinje obvezivati od vremena rasuđivanja,s tom se praksom prekida. Kada bi pak djeca došla do vremena razuma, roditelji bi ih za to pripremili, dok neki propisani obreda kojim bi se krštena djeca uvodila u slavlje euharistije nije postojao. Tek se krajem 16. st. počinje javljati običaj da župnik održi kratak tečaj priprave, a on se poslije 17. i 18. st. završavao svečanošću prve pričesti. Ipak, sve do đakovačkih obrednika nećemo obred slavlja prve pričesti pronaći u obrednicima korištenima na našim područjima. Osim toga, da bi se postigla potpuna sigurnost u dostojnost djeteta za primanjem pričesti, dob se za prvo slavlje sve više podizala, tako da je dosegla vrijeme od 14 godina, da bi ipak kasnije dekretom Sv. kongregacije sakramenata Quam singulari od 8. kolovoza 1910. bilo određeno da je prikladna dob za primanje ispovijedi i pričesti oko sedme godine.
Zbog suženosti prostora, ovdje ćemo donijeti samo prikaz obreda prve pričesti prema Strossmayerovu obredniku iz 1878. Zanimljivo je primijetiti kako on, što inače redovito ispušta, ovdje najprije donosi neke napomene i odredbe. Tako ističe da se slavlje prve pričesti u načelu slavi u Bijelu nedjelju, i to pod misom, da je djecu važno za taj izniman događaj temeljito pripraviti, te da prvoj pričesti mogu pristupiti samo ona djeca koja su se već barem tri puta ispovjedila, a sada ispovjedila grijehe cijeloga svoga života. Djeca su se trebala okupiti u školi, gdje im je kateheta, učitelj ili netko drugi čitao iz neke pobožne knjige o sv. pričesti, a potom su, s početkom zvonjenja, krenula u povorci, dvoje po dvoje (najprije muški, a potom ženske), zajedno s katehetom ili učiteljem, te se u crkvi smjestili na određeno mjesto (muški nadesno, ženske nalijevo) i molili pobožno iz molitvenika. Nakon toga slijedila je pjevana misa, pod kojom su se djeca, nakon svećenika, pričestila, a poslije mise je slijedilo, u užem smislu riječi, slavlje pričesti. Naime, uputila bi se do krstionice, gdje su, nakon kratkog svećenikova nagovora, obnovila svoje krsne zavjete, a potom im je svećenik najprije dao bijelu košuljicu da je dotaknu, potom i zapaljenu svijeću, a po mogućnosti i sliku na uspomenu, izgovarajući pri tome odgovarajući tekst, te ih na kraju otpustio u miru.
5. Pričest bolesnika
Štovanje euharistije izvan mise u načelu je nastalo od prakse slanja hostije bolesnicima, a iz toga se s vremenom razvio bogati obred pričesti bolesnika, uglavnom jednak kod svih obrednika, osim što Rimski obrednik iz 1929. god. ima nešto bogatije rubrike. Prema njemu se npr. određuje da svakog vjernika u smrtnoj opasnosti veže zapovijed primanja sv. pričesti, pa makar je već tog dana i primio (isto vrijedi i danas), da se bolesnicima ne smije previše odgađati popudbina, nego ju trebaju primiti dok su još pri svijesti, ali treba paziti da je se ne daje nedostojnima, poput lihvara, javnih zločinaca, izopćenika i dr. Župnikova je dužnost, nadalje, poticati bolesnika da primi sv. pričest i onda kada nije teško bolestan ili u smrtnoj opasnosti, posebno na velike blagdane. Dok su raniji obrednici određivali da se popudbina daje bolesniku kada je sva prilika da se više neće moći pričestiti, Rimski obrednik iz 1929., tu odredbu ispušta. Popudbina se daje na tašte, dok sve druge bolesnike kojima ne prijeti neposredna smrt, kao i ostale vjernike, obvezuje post od ponoći.
Zanimljivo je primijetiti kako obrednici određuju da se popudbina nikome ne nosi da mu se pokloni ili pokaže radi pobožnosti, a ta je odredba nastala kao reakcija na pretjerano štovanje sakramenta, toliko da je bio običaj nositi pričest onim bolesnicima koji je ne mogu primiti zbog povraćanja, samo kako bi ju vidjeli, a vjerovalo se da takvo gledanje pričesti osigurava istu milost kao da ju se blaguje.
Kad se, pak, nosi pričest bolesniku iz crkve, treba da se to zbiva s velikim strahopoštovanjem i dostojanstvom, tako da svećenik sakrament, ogrnut velom, nosi pred prsima, a ispred njih ide ministrant sa zapaljenom svijećom. Prije no što župnik krene bolesniku, oglase se zvona, kako bi se okupili vjernici i, ukoliko postoji, Bratovština presvetog sakramenta, koji će pratiti svetu euharistiju sa svijećama i nositi baldahin, ako ga ima. Za to vrijeme u bolesnikovoj se sobi pripravi stol na koji će se staviti euharistija, pripreme se svijeće, posuda za vino i posuda za vodu, te stavi čisti ubrus bolesniku na prsa. Pošto su se okupili oni koji će pratiti euharistiju, svećenik obuče roketu i štolu (i plašt, ako ga ima) bijele boje, uzme jednu ili više posvećenih čestica, spremi ih u ciborij ili kustodiju, zaklopi i zagrne svilenim plaštićem, prebaci sebi preko ramena dugi veo, s čijim krajevima uzme posudu sa sakramentom, te krene gologlav pod baldahin. Pri tome ispred njega ide svjećonoša, a iza dvojica klerika, od kojih jedan nosi blagoslovljenu vodu, bursu s korporalom i ubrus, s kojim će svećenik obrisati ruke, a drugi nosi Obrednik i stalno zvoni zvoncem. Za njima pak idu oni koji nose duplire, a potom svećenik pod baldahinom, noseći sakrament uzdignut pred prsima i govoreći psalme i kantike.
Ulazeći u bolesnikovu sobu, svećenik govori: Mir kući ovoj…, potom stavi na stol euharistiju, ispod nje podmetne korporal, poklekne i skine veo, a svi ostali kleknu. Potom svećenik blagoslovljenom vodom poškropi bolesnika i moli za njega i sve ukućane, te, ukoliko je potrebno, bolesnika ispovjedi. Zatim bolesnik, ili netko drugi u njegovo ime, izmoli općenitu ispovijed, a svećenik na to doda: Smilovao ti se… Oproštenje, odrješenje i otpuštenje…, te poklekne, uzme iz posudice sakrament, podigne ga i pokaže bolesniku govoreći: Evo jaganjac Božji… Gospodine nisam dostojan… (tri puta), pa, pružajući bolesniku pričest, kaže: Primi, brate (sestro), Popudbinu tijela Gospodina našega Isusa Krista, koji te čuvao od zlobnoga neprijatelja i doveo u život vječni. Amen. Ukoliko je riječ o običnoj pričesti, a ne popudbini, svećenik govori: Tijelo Gospodina našega Isusa Krista čuvalo dušu tvoju za život vječni. Amen. Nakon toga svećenik opere i obriše prste, te moli molitvu da bolesniku koji prima tijelo Kristovo, ono bude na korist i tijelu i duši za vječni lijek. Kad završi molitvu, svećenik uzme veo, poklekne, ustane, te sakramentom kojega je pokrio velom, nad bolesnikom načini znak križa. Potom se vrati u crkvu, isto onako kako je i došao, moleći psalam: Hvalite Gospodina s nebesa…, te druge psalme. Kada pak dođe u crkvu, stavi euharistiju na oltar, poklekne i kaže: Kruh s neba podao si njima…, te moli molitvu da nam Bog da tako častiti sveta otajstva da u njima uvijek osjećamo plod Kristovog otkupljenja. Nakon toga svećenik proglasi oproste, koje su pape dali onima koji prate sakrament euharistije, te sakramentom, koji se nalazi u pokrivenom ciboriju, načini znak križa nad vjernicima, i spremi ga na svoje mjesto.
Zagrebački i Kaločki obrednik nakon navedenih podnaslova govore još kratko o pričesti zarobljenika i utamničenika, te unutar toga imaju kraći nagovor kojim se svećenik treba obratiti onome koji prima pričest, potičući zarobljenika i utamničenika da promisli o tolikoj Božjoj ljubavi po kojoj se sada ovome daje.
* * * * *
Iz prikaza sakramenta euharistije prema negdašnjim obrednicima može se vidjeti kako je u vremenu između Tridentskog i Drugog vatikanskog sabora vladalo veliko strahopoštovanje prema Sakramentu, toliko da se zbog njega ljudi gotovo nisu niti pričešćivali, da pričest nije nužno bila povezana s euharistijskim slavljem, da se pričešćivanju pristupalo više u pravnim okvirima, a manje je bio izražen komunitarni i osobni karakter i dr., no unatoč tome, čini se kako je postojao načelni stav dubokovjerničkog doživljavanja otajstva, što u današnjim vremenima i nije tako jasno izraženo. U tom se smislu možda upravo kod sakramenta euharistije najviše osjeća kontrast starog i novog, gdje jedni naglašavaju jedinu ispravnost ranijih, a drugi današnjih vremena, no i jedni i drugi obično zaboravljaju kako je zapravo bitnije nešto sasvim drugo, ono što se ne može urediti nikakvim odredbama.
[1] Rimski obrednik iz 1929. god. ima i tri dodatka vezana uz sakrament euharistije, koje, zbog suženosti prostora, samo navodimo: Naputak S. Z. O. izdan 11. ožujka 1858. za svećenika, koji ima vlast da isti dan dvaput misi, zatim Naputak S. Z. O. izdan 12. siječnja 1921. za svećenika napola slijepa, a tiče se Mise, dopuštene mu apostolskom ovlašću, te Litanije, prošnje i molitve, koje se moraju govoriti za 40-satnog klanjanja u vječnom Gradu.
[2] Rimski obrednik iz 1929. određuje da obveza uskrsne pričesti, odlukom ordinarija, može započeti Četvrtom korizmenom nedjeljom ili trajati do blagdana Trojstva.
