Novo i staro pred Saborom
Krist svakako nije bio tradicionalista ni konzervativan iz principa. Ako itko, on je svijet ispunio i novinom i novostima. Nije uopće moguće ni pobrojiti sva ona mjesta iz Evanđelja i iz apostolskih spisa, u kojima se, ponajviše emfatično, ističe biljeg novosti na liku Kristova otkupiteljskog poslanja. Sve je u Kristovim ustima i u njegovim rukama novo. »Ecce nova facio omnia!« (Otkr 21, 5.). »Veteria transierunt, — facta sunt omnia nova!« (2 Kor 5, 17.). Krist unosi u svijet: novu objavu, novi kult, novu vjeru, novu žrtvu, novi zavjet (Mat 26, 28.; Mark 14, 24.; Luk 22, 20.; 1 Kor 11, 25.; 2 Kor 3, 6.; Hebr 9, 15.), novo svećeništvo, novu istinu, novi zakon (Hebr 8, 10.), novu zapovijed (Iv 13, 34.), novi moral, novi brak, nove društvene i međuljudske odnose, novo spasenje, novoga čovjeka (Ef 4, 24.), novi život, novi mir, novo nebo i novu zemlju (2 Petr 3, 13.). On, kao nitko prije njega, radikalno kida sa zabludama prošlosti i daje životu čovječanstva sasvim novi pravac. Njegova pojava, njegov nastup, predstavlja najveći prijelom u čitavoj dotadašnjoj povijesti svijeta i religije. On zamjenjuje partikularizam univerzalizmom, sebičnost i uskoću dobrohotnošću i širinom, despotstvo i robovanje jednakošću i bratstvom sviju, rat i mržnju mirom i ljubavlju, silu i bespravlje pravom i slobodom, lažljivu lukavost diplomacije strahapočitanjem pred istinom, antagonizme svake ruke solidarnošću i jedinstvom, životinjsku logiku krvi i mesa duhovskom logikom otkupljenja i milosti, tijesto zloće i pakosti novim beskvasnim kruhom svetosti i istine (1 Kor 5, 6. 8.; Gal 5, 9.). Sinajska je teokracija dokinuta; sinagoga je razvlašćena; Izrael je prestao biti izabrani narod; poganima je otvoreno svetište; sve su staleške i rasne razlike izbrisane zauvijek (Mat 8, 11.; 28, 19.; Luk 13, 29.; Dj Ap 1, 8.; 2, 39.; Gal 3, 28.; Kol 3, 11.). Novo je carstvo Božje stupilo na pozornicu (Mat 3, 2.; 4, 17.; 10, 7.; Mark 1, 15.; Luk 10, 9. 11.). Duhovni svijet dobio je novi centar, novu prijestolnicu, novu glavu. Društvo je, po Kristu, poprimilo novu fizionomiju i novo lice.
I nije se Krist u toj svojoj božanskoj reformi nikada i ničim dao pokolebati ni zaustaviti. Odlučno ide on svojim putem naprijed, mimo svih zapreka. Suvereno on ignorira, — gdje je god to smatrao potrebnim, — sve predrasude; sve ono, što je bilo odživjelo, trulo, anahronično (Mat 15, 14.; 16, 4.; 21, 43.). Svoje mlado vino stavlja on u nove mjehove (Mat 9. 17.; Mark 2, 22.; Luk 5, 37. 38.).
Ali, Krist nije bio ni novator, ni revolucionarac, iz principa. On nije nikada rušio, da ruši. On staroga nije uklanjao, gdje to nije trebalo, ni prije nego što je trebalo, ni više nego što je trebalo. Pazio je na kontinuitet. Štovao je iskustvo i tradiciju. Nije dao, da itko u njegovo ime počupa sa kukoljem i pšenicu (Miat 13, 29.). On u svemu i priznaje (Mat 23, 2. 3.) i opslužuje stari zakon, doklegod on »de iure« postoji. Dolazi u hram, slavi Pashu, plaća hramski porez, šalje gubavce pred svećenike, izlazi pred visoki svećenički sud. Nije on odmah prešao ni na evangelizaciju poganskoga svijeta; čekao je, strpljivo, da Izrael najprije odbije Božju ponudu, da mu bude posrednik (Mat 10, 56.; 15, 24.). Nije on ni svojih apostola, ni židovskih kršćana, natjerao, da odmah prekinu sa starozavjetnom obrednom praksom: još godinama i decenijima apostoli će dolaziti u hram, a židovski će se obraćenici držati svojih otačkih predanja. Polagano, postepeno i mirno treba da se stari zakon pretoči u novi. (Mat 5, 17. 18.). Mojsije nije Kristu ni protivnik ni rival, nego svjedok i saveznik (Iv 5, 39. 46. 47.; Mat 17, 3.; Mark 9, 3.; Luk 9, 30.). Objava sazrijeva: sinagoga je pedagog i provodič do Evanđelja (Gal 3, 24. 25.; Kol 2, 17.; Hebr 8, 5.). Stari je Zavjet Crkvi riječ Božja kao i Novi (2 Tim 3, 16.; 2 Petr 1, 19—21.). Psalmi su i danas glavna molitva Crkve.
Krist ne voli izlomljenih linija. On u svojoj božanskoj dalekovidnosti i širini sve sintetizira. Staro i novo. To je autentična i auktoritativnia direktiva, koju on daje apostolatu i Evanđelju. »Jeste li shvatili sve ovo? — Zato je svaki mudri učitelj u kraljevstvu nebeskomu sličan domaćinu, koji od blaga svojega iznosi novo i staro!« (Mat 13, 51. 52.).
A možda nikada ova Gospodinova maksima nije bila za crkvene ljude aktualnija nego danas. Danas, kad savremena Crkva traži svojoj evanđeoskoj misiji nove puteve; kad se u njoj, s toliko strana, podižu glasovi za revizijama i reformama svake ruke; kad je zrak oko nas pun novih ideja, originalnih prijedloga, smione kritike; kad je inicijativama i odozgor i odozdol širom otvoren ventil. I na najnovijem crkvenom saboru, kojemu nas je Providnost učinila suvremenicima i svjedocima.
Novo je, očito, danas favorit i u psihologiji crkvenih ljudi. Za nj ne treba praviti reklame. Ono ima, koliko hoćeš, vatrenih pobornika i propagatora. Vidi se, da živimo u jednome vremenu, gdje je promjena postala ljudima psihičkom potrebom, gdje je kritika postala modom, a sloboda mišljenja i akcije idolom i pasijom. U jednom vremenu, gdje ljudi mnogo više osjećaju, nego što misle, i gdje je sugestibilnost i aperceptivnost za impresije potisnula u pozadinu refleksiju i svijest intelektualne i moralne odgovornosti.
Potrebnije je danas, čini nam se, signalizirati oprez i rezervu pred novostima. Pogibao je, da ne odemo predaleko; da se ne prenaglimo. Da čupajući anakronizme, prave ili fiktivne, ne počupamo s njima i punovrijedne tekovine prošlosti i tradicije. Ima i »staro« svoj »raison«. Neosporan. Krupan. Providencijalan. Nezamjenjiv. Sakrosanktan.
Ono, što je u Crkvi božanstveno i vječno, sve je staro. Ona se svojim apostolstvom i nepromjenljivošću svoga vjerskoga poklada i svojih moralnih zasada jedino i može legitimirati kao Kristova Crkva. Nov može u njoj biti samo okvir; nove mogu biti samo sitnice. Priznanje, da se je u njoj išta bitno izmijenilo ili da joj išta bitno manjka, značilo bi oteti joj karizmu istine, aureolu nepogrješivosti, i zanijekati joj njezino božansko poslanje. Svaka je reforma u Crkvi nužno samo reforma oblika, a ne reforma sadržaja i ideje. Svaka je samo vraćanje na prve izvore, a nije odalečivanje od njih. Osporavanje bilo čega, što je Crkva jednom prije auktoritativno učila, hereza je i otpad. Starost je stigma pravovjerja. Zabluda je u vjeri zabluda baš po tome, što je nova i što je nema ma početku; što je prekinula ravnu spojnu liniju od Krista do nas; što je pokušala da izmijeni predaju, mjesto da je produbljuje. Integralizam je i u 16. stoljeću bio jedini odgovor Crkve na izazov reformacije.
Nemoguće je i sa teološkog stanovišta potpuno besmislen svaki ekumenizam, koji bi od katoličke Crkve tražio reviziju njezinih načelnih stavova. Crkva ne može ni od svojih dogmatičkih ideja, ni od svoje konstitucije, ni od svoga moralnoga učenja ništa žrtvovati i ništa na njima revidirati. Ona je u tom smislu uvijek bila totalitaristična: i u Isusovo doba (Mat 5, 18. 19.; 18, 17.; 24, 35.; 28, 20.; Luk 16, 17.), i u Pavlovo (1 Kor 16. 22.; Gal 1, 8. 9.). Jedinstva u kršćanstvu ne može biti na račun istine. Put do sjedinjenja i pravi ekumenizam samo je u širini kršćanske ljubavi i u strpljivom, koncilijantnom, taktičnom, izlaganju istine onima, koji je traže.
Nije misionarsko poslanje Crkve prema modernome svijetu u tome, da ona sebe svijetu, pa ni atomskom, prilagodi, nego u tome, da ga, svijet, predobije, da se on njoj prilagodi. Istini i dobru, što ih je ona sačuvala, a on izgubio. Baš ono, što je očima modernoga svijeta na Crkvi najmrže i najnesavremenije, predstavlja njezinu najveću snagu: u tom je lijek i preporod. U vjeri, u molitvi, u ispovijedi, u sakramentima, u samozataji, u moralnoj beskompromisnosti, u djevičanstvu, u disciplini nagona, u transcendentalnom shvaćanju života. U otkupljenju, a ne u naturalističkom humanizmu. Nikada se Crkva toga ne može odreći. Nikada se ona toga ne će postidjeti. Nikada ona toga ne će prikrivati. Nitko Crkve ne može sa svijetom pomiriti: baš kao ni Krista (Iv 3, 20.; 7, 7.; 15, 18. 19. 23.; 1 Iv 3, 13.). Ona će uvijek, kao i Krist, pred licem svijeta ostati »sacramentum absconditum a saeculis in Deo« (Ef 3, 9.); znak, protiv kojega će se govoriti (Luk 2, 34.); sablazan i ludost (Rim 9, 33.; 1 Kor 1, 23.; 1 Petr 2, 8); kamen ugaoni, koji je svijet odbacio (Mat 21, 42.; Mark 12. 10.; Luk 20, 17.; Dj Ap 4, 11.).
U Crkvi je nagomilano iskustvo stoljeća. Ona je baštinica pameti i srca mnogih kršćanskih generacija i mnogih kršćanskih genija vjere i duha. Njezina su opredjeljenja, — jednako na polju kulture i socijalnih problema, kao i na polju konkretne organizacije vjersko-crkvenog života, — plod mnogih traženja, razočaranja, pokušaja i revizija. Crkva je razborita, baš jer je stara i iskusna. Mudrost je uvijek dar starosti. Kroz stotine godina iskušavali su se u Crkvi načini i metode, a od njih se zadržavalo i prenosilo od stoljeća na stoljeće samo ono, što se je pokazalo vrijedno i vitalno. Neozbiljno bi bilo od nje tražiti, da se toga olako odreče, za volju bilo čijem modnom ukusu. Mode prolaze, a iskustva staju. Ona su uvijek dragocjen kapital. S njima valja uvijek postupati diskretno i sa strahopočitanjem. I kad ne tangiraju dogmi! I u koliko ih ne tangiraju! Upravni sistem Crkve, tako jednostavan, a tako efektan, uvijek na bazi osobne odgovornosti i elitnoga školovanja, tradicionalna katolička askeza sa svojim finim i izrazito realističkim poznavanjem ljudske psihe i naravi, celibat katoličkoga svećenstva, bogat moralnim auktoritetom, ali i pokretnošću i slobodom, katoličko redovništvo sa svojom čudesnom ekspanzivnošću, vitalnošću i duhovnošću, papinstvo kao oličenje kršćanskog univerzalizma i kompaktnosti, bogatstvo liturgijskih formi, ali disciplinovano i kontrolirano, kult svetaca sa svojom intimnošću i ljudskošću, euharistijska i marijanska pobožnost, sva okupljena oko misterija Križa i Otkupljenja, sve su to, i sa nadnaravnog i na naravnog stanovišta, kapitali od neprocjenjive vrijednosti. A sve je to staro. Sve je to katolička tradicija. U tomu se velikim dijelom i krije, tim se i tumači, čudni fenomen neprijeporne nadmoći katoličkog kršćanstva nad drugim vjerskim zajednicama. Sve to na sebi nosi otiske ruku jedne nadljudske, božanske, Volje i Providnosti.
I mnoge, po svojoj naravi vanjske i sporedne, forme tradicionalnog crkvenog života, — a baš na tom polju katolički je svijet najviše željan reformi, — kriju u sebi puno više vrijednosti, nego što to misle njihovi grlati modni kritičari. I latinski jezik u crkvenom životu, — fraza je, da on nije bitno doprinio formaciji jedinstvene katoličke kulture i svijesti na kršćanskom zapadu; šta, uostalom, da ostavimo po strani klasični primjer rimskoga carstva, drži islam kompaktnim, monolitnim i ekspanzivnim, od Kine do srca Afrike, kroz tolike vjekove, nego arabizam i uporno insistiranje na svakom slovu iz Kurana; zašto se i grčka crkva, i sve istočne crkve, i svi poganski kultovi, drže, s toliko tvrdoće, svojih arhajičnih, sakralnih, liturgijskih jezika i tradicja? — i skolastika, i peripatetička filozofija, sa svojom lucidnom logikom i jasnoćom pojmova i odlučnom prevlašću racionalnoga nad afektivnim, i specifični disciplinarni propisi za duhovne osobe, i posebna, historijska, svećenička nošnja, liturgijska i izvanliturgijska, i šarenilo redovničkih odora, i tradicionalna sveta umjetnost u svim svojim granama, sve je to i danas jednako i nemoderno i moderno, kao i u dane nominalizma, reformacije, rococo-a, kantizma, pa i renesanse. Nemoderno i »anahronično« za »duh vremena«, onda i sada, ali blizu duhu kršćanstva, istinskoj kulturi, psihološkim zakonima ljudske duše. Crkva, s pravom, u svemu tomu gleda više na ono vječno i zdravo u čovjeku, na »sensus communis«, na tradicionalni ljudski i kršćanski ukus, nego ma onaj efemerni, modni, u stvari duhovno siromašan i dekadentan. Ona se može samo dičiti, kad, i u umjetnosti, brani ne samo religiozni osjećaj, nego i zakone prirodnog zdravog ukusa protiv dekadence i snobizma svih mogućih »izama« i apstraktnih modnih kreacija bez duha. I kad se ta fasada Crkve reformira, ona se mora reformirati sa pijetetom i diskrecijom, kao stara kućna svetinja doma Božjega. Ali, razumije se, i sa širinom. I sa lokalnim varijacijama, — zašto ne, — prema prilikama, tradicijama, potrebama, ukusu, pojedinih krajeva i naroda; samo, dakako, u okviru općeg, jedinstvenog, zakonodavstva i pod rukom i nadzorom najviše, centralne, crkvene vlasti.
Zamislimo se u sve to ozbiljno! Bit ćemo onda puno uzdržljiviji i u kritici dosadašnjeg crkvenog života, i u plediranju za radikalne promjene. Čuvat ćemo se ekstrema i nebuloznih, nejasnih i nedorečenih formulacija.
Naš se katolički osjećaj opravdano buni, kad nam i sa katoličkih tribina govore o kraju tridentinske, — valjda dogmatičke i netolerantne, — ere u životu Crkve, ili kad se svako, i pozitivno, isticanje specifičnih katoličkih teza, principa, ideja, svaka, i zakonita, i elementarna, obrana crkvenih prava naziva »provokativnom«. Nema to nikakva smisla. Nijesu tradicionalne forme ono što odbija svijet od kršćanstva; njega odbija sadržaj kršćanstva: »ludost križa« (1. Kor 1, 18. 21. 23.; 2, 14.; 3, 39.).
Ne smijemo dopustiti, da ljudi dobiju dojam, da je katolicizam Crkve na rasprodaju. Ne iznosimo ga mi na licitaciju. Nijesmo ga spremni predati ni za kakve, ni realne ni irealne, unijske nade. Nijesmo prosjaci ni pred čijim vratima. Put je do unije, — unije u jednoj Crkvi, — čežnja za Kristom, ljubav i molitva, nije kompromis na račun istine, nije sistem »sestrinskih crkava«, nije »irenizam«. Ne možemo prijeći na pozicije, koje je Crkva već jednom, zauvijek, osudila. Što su stoljeća nastavila, ne da se u čas sastaviti ni ljepilom, najvrućih želja, a ni regionalizmom u crkvenom životu, koji bi samo olabavio veze katoličkog jedinstva i otvorio vrata latentnim centrifugalnim tendencijama u stilu galikanizma i nacionalnog i državnog kršćanstva.
Ako u pokojem kraju svijeta neke zelote modernog katolicizma toga ne vide, mi vidimo. Nijesmo se, mi Hrvati, Bogu hvala, ni u 16. i 17. stoljeću pokajali, što smo bili oprezni i nepovjerljivi prema »novostima«. Nijesmo oni u 19. i 20. Ne ćemo ni danas. Mi smo za novo, ali smo, još više, i za staro.
Dobro je, čini nam se, i s te strane, što je došlo do pauze na koncilu, iza kako su se konfrontirala stanovišta. Sve su tendencije čule, na prvim saborskim sesijama, i svoju kritiku, naišle na repliku, poslušale i »drugo zvono«. Ekstremi će se retuširati. Sve, što je u Crkvi dobronamjerno, — a to je ogromna većina, — naći će se, mi se pouzdano nadamo, na zlatnoj sredini. Uz novo, ali i uz staro. »Christus heri et hodie!« (Hebr 13, 8.). Puno se, svi, moramo moliti Duhu Svetomu, da budemo, u ove velike dane, kršćanski široki, superiorni i prosvijetljeni. Da ne naglimo s odlukama, barem ne sa onim definitivnima. Da se držimo mudrog Apostolova savjeta: »Omnia — probate; quod bonum est, tenete!« (1 Sol 5, 21.; 1 Iv 4, 1.).
»Accende lumen sensibus, infunde amorem cordibus!«
Dr. Čedomil Čekada
Tekst je prvi puta objavljen u Vjesniku Đakovačke i Srijemske biskupije, 5/1963., a pretiskan je u knjizi: Čedomil ČEKADA, Crkva, svećeništvo, svećenici, Đakovo, 1967., str. 157-163. Ostali objavljeni tekstovi iz te knjige mogu se pronaći ovdje.
