O Kupareovu misteriju Muka Kristova

Uvodne misli

Biblija nam služi kao nepresušan izvor životnih tema koje nas kadikad snažno dodirnu i potaknu da ih pobliže istražimo i pokušamo primjeniti u životu. U ovom slučaju posve je suprotno. Nedavni susret s dosada meni nepoznatim scenskim prikazom Isusove muke iz pera uglednoga hrvatskoga književnika Rajmunda Kuparea usmjerio me prema Bibliji. Prvo sam se zapitao, zašto se Kupareo za svoj scenski prikaz nije zadovoljio uobičajenim naslovom „Muka Kristova“ nego je u podnaslovu dodao „Misterij“? Što je time želio postići? Bez sumnje, u pitanju je jedan od ključnih pojmova za razumijevanje objave i povijesti spasenja o čemu nam Biblija zorno svjedoči. Možemo li, polazeći od toga, zaključiti koju je poruku tim podnaslovom Kupareo želio poslati svojim čitateljima?

Dio odgovora možemo pronaći u vremenskim okolnostima nastanka njegova scenskoga djela. Kupareo ga je napisao 1946. godine u Zagrebu, dakle kratko nakon završetka Drugoga svjetskoga rata koji su pratile takve strahote i takvi oblici zla koji nadilaze svaku logiku ljudskoga razmišljanja i zaključivanja. Kao jedini odgovor na pitanje zašto to zlo mogao je biti: misterij zla (mysterium iniquitatis). Kao teolog, Kupareo je zasigurno znao za encikliku Lava XIII. Humanum genus u kojoj taj veliki papa puno prije izbijanja Drugoga svjetskoga rata analizira tajnu zla u svijetu:

„Ljudski rod koji se zbog ‘zavisti Lucifera’ nažalost odmetnuo od Boga stvoritelja i darovatelja nadnaravnih dobara podijelio se u dva različita međusobno neprijateljska tabora: jedan od njih se neprestano bori za pobjedu istine i dobra, a drugi za pobjedu zla i grijeha. Prvo je Kraljevstvo Boga na zemlji, to je istinska Crkva Isusa Krista… Drugo je Kraljevstvo Sotonino i njegovi su podanici oni koji slijede zlokobne primjere svog poglavara…“

To je zacijelo najbolji komentar rečenice iz 2 Sol 2,7: „Doista, otajstvo bezakonja već je na djelu…“

Kupareo je bio svjedok velikoga stradanja Kristove Crkve u obadva totalitarna režima, u onom poraženom kao i onom koji je pobijedio. Znao je da su mnogi svećenici svoj život skončali u Hitlerovim koncentracijskim logorima, a još je bolnije proživljavao masovna pogubljenja svećenika u svojoj Domovini od strane komunističkoga bezbožnoga režima kad je rat već završio. Te iste godine zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac na montiranom je procesu osuđen na 16 godina zatvora. Slična sudbina snašla je još neke biskupe te brojne svećenike. Mnogi svećenici koji su preživjeli ta okrutna pogubljenja i izbjegli montirane procese u strahu su napustili svoju Domovinu i potražili sigurnost u izbjeglištvu. I sȃm Kupareo odlučio se na taj korak koji je uslijedio kratko nakon što je napisao svoj scenski prikaz Isusove muke kojemu je s razlogom dao podnaslov „Misterij“. Jer, Isusova muka i smrt vrhunac je te borbe između dobra i zla, između Boga i Sotone.

Misterij Isusove muke i smrti

O Isusu Kristu kratko nakon njegove smrti i uskrsnuća napisana su četiri evanđelja i u svakom od njih izvješće o muci i smrti razmjerno zauzima daleko najveći dio teksta. Za opis triju posljednjih dana Isusova života evanđelistima su trebala tri poglavlja, u kojima se nalazi više osoba spomenutih imenom i zanimanjem te povijesno pouzdanih podataka nego u čitavom preostalom tekstu evanđelja. Poslije evanđelja napisana su nebrojena djela koja su nastojala rasvjetliti Isusovu muku i smrt. Održani su brojni znanstveni skupovi s tom temom. Dosta je samo se sjetiti koliko je pažnje posvećeno proučavanju Torinskoga platna koje nosi tragove njegove muke. Čak je i Država Izrael sredinom prošloga stoljeća organizirala i provela sudski proces Isusu da bi krivnju za njegovu smrt koja je nerijetko pripisivana cijelom židovskom narodu prikazala nepravednom, a Isusa nepravedno osuđenim. Vrhovni državni sudac Chaim Cohn napisao je knjigu „Proces Isusu iz židovskoga gledišta“, u kojoj Isusov proces analizira iz pravne i povijesne perspektive te na kraju krivnju za njegovu smrt pripisuje Rimljanima, a Židove oslobađa krivnje.

Unatoč svemu tome do dana današnjega vladaju vrlo različita mišljenja o tome kako je mogao biti osuđen na smrt netko tko je „prošao zemljom čineći dobro“ – kako Petar hrabro svjedoči pred Židovima (Dj 10,38)? Tko je kriv za njegovu smrt, Židovi koji su ga optužili pred rimskim upraviteljem Poncijom Pilatom ili Pilat koji mu je izrekao smrtnu presudu? Je li se Isusova osuda mogla izbjeći? Kolika je krivnja židovskih velikih svećenika koji su kao predstavnici naroda od Pilata uporno tražili Isusovu smrt, a kolika svjetine koja je isto tako uporno pred Pilatom vikala „raspni ga!“ i pristala da razbojnik Baraba za dan Pashe bude oslobođen, a ne Isus? Kako shvatiti rečenicu kojom ta svjetina želi prisiliti Pilata da Isusa osudi: „Krv njegova na nas i na djecu našu“ (Mt 27,25)? Nadalje, gdje su bile mase hodočasnika koje su Isusa iz Galileje dopratile i priredile mu svečani mesijanski ulazak u Jeruzalem, zašto ga oni nisu branili?

Sličnih pitanja moglo bi se nizati u nedogled. A sve to samo potvrđuje kako je Isusova muka i smrt od prvoga časa do danas bila i ostala neobjašnjen misterij. Taj misterij, koliko god bio jedinstven, nije ni izoliran ni slučajan, nego je duboko ukorijenjen u povijest spasenja. Isus je od Izraelovih proroka bio najavljen kao Mesija kojega su Židovi stoljećima željno čekali, da bi ga se onda kad je došao odrekli i štoviše od Rimljana za nj tražili najsramotniju smrt na križu. Zato pitanje njegove muke i smrti treba promatrati u kontekstu čitave Biblije koja svjedoči o Božjoj objavi i povijesti spasenja.

Misterij u Bibliji

Grčki pojam μυστήριον/mystḗrion najvjerojatnije je izveden od glagola μύειν/mýein, što znači „začepiti usta“ pred nečim tajnovitim. U poganskim religijama mystḗrion je označavao ono o čemu se nije smjelo otvoreno govoriti, dakle nešto najsvetije pred čime treba šutjeti. Samo je izabranima bilo omogućeno sudjelovanje na takozvanim Eleuzinskim misterijima, svečanosti koja se svake godine održavala u gradu Eleuzini, kad su ti izabrani uvođeni u te misterije koji su običnim ljudima bili nadostupni. Posredstvom helenističkoga židovstva pojam je našao svoje mjesto u Novom zavjetu. A pozadinu većine novozavjetnih mjesta čini ranožidovska apokaliptika. Dok primjerice u Pnz 29,28 čitamo „Što je skriveno, pripada Gospodinu, Bogu našemu“, Danijel pred kraljem Nabukodonozorom govori apokaliptičkim rječnikom „ali ima na nebu Bog koji objavljuje tajne i on je saopćio kralju Nabukodonozoru ono što će biti na svršetku dana“ (Dn 2,28). A Knjiga Mudrosti za bezbožnike kaže: „Oni ne znaju tajna Božjih“ (Mudr 2,22), osvrćući se ironično na njihove „tajne obrede i žrtve“ (Mudr 14,15.23).

U Novom zavjetu pojam „misterij“ nalazimo 28 puta, daleko najviše u Pavlovim poslanicama. Riječ se ondje prevodi kao ‘otajstvo’ i ‘tajna’. Čini se da se Isus u svom navještaju nije često služio tim pojmom. Ustvari on samo jednom govori o „otajstvu kraljevsta Božjega“. Tumačeći nasamo učenicima prispodobu o sijaču, kaže: „Vama je dano otajstvo kraljevstva Božjega, a onima vani sve biva u prispodobama“ (Mk 4,11). U Pavla taj pojam poprima izrazito kristološko značenje. Njime on označava spasenje koje je Bog ostvario u Kristu. Obraćajući se Korinćanima kako bi riješio u međuvremenu nastale probleme u toj zajednici, on ih podsjeća na početke zajednice riječima: „I ja, kada dođoh k vama, braćo, da vam navijestim otajstvo Božje (μυστήριον τοῦ θεοῦ / mystḗrion tū͂ Theū͂), ističući da on ne navješćuje mudrost ovoga svijeta, nego „naprotiv, navješćujemo mudrost Božju, u Otajstvu sakrivenu“ (1 Kor 2,7). A sebe kao apostola naziva „upraviteljem Božjih tajna“ (4,1). U Poslanici Efežanima govori o svom „uvidu u Tajnu – Krista – koja u prošlim vremenima nije bila saopćena ljudima“ (Ef 3,4–5). Slično i u Kol 1,26. Za razliku od poganske šutnje o misteriju, Pavao poziva svoje vjernike da mole za njega, „da mi se, kad otvorim usta, dadne riječ da smjelo mognem saopćiti Tajnu Radosne vijesti“ (Ef 6,19). Dakle u Novom zavjetu misterij se ne tabuizira nego otvoreno naviješta kako bi ga ljudi prihvatili vjerom.

Daleko najveću poteškoću tumačima predstavlja Pavlov govor o misteriju zla u 2 Sol 2,7. Budući da je u svom navještaju evanđelja prejako istaknuo da je vrijeme do ponovna Kristova dolaska kratko (usp. 1 Kor 7,29), kako bi što veći broj slušatelja pridobio za evanđelje, u solunskoj je zajednici to prouzročilo nervozno očekivanje svršetka, koje on svojom poslanicom želi smiriti. Zato im piše:

„Neka vas nitko i nikako ne zavara! Jer ako prije ne dođe onaj otpad i ne pojavi se Čovjek grijeha – sin propasti, Protivnik koji ‘sam sebe oholo uzdiše protiv svega’ što se smatra ‘Bogom’ ili drži svetim, tako da ‘sjedne u Božji hram’ pokazujući sebe kao da je ‘Bog?… Znate što ga sada zadržava da se ne pojavi nego tek u svoje vrijeme. Bez sumnje, otajstvo bezakonja već očituje svoju silu; samo neka bude uklonjen onaj koji ga dosad zadržava“ (2 Sol 2,3–4.6–7).

Ovaj tekst sadržava brojna pitanja na koja nema sigurna odgovora. Što se krije iza pojma „otajstvo bezakonja“ (latinski: mysterium iniquitatis) i koji je njegov odnos prema pojmovima „otpad“, „Čovjek grijeha“, „sin propasti“ i „Protivnik“ (r. 3)? Svi ti pojmovi odnose se na istu osobu koja je prikazana ne samo kao Božji protivnik, nego kao onaj koji sebe prikazuje bogom. Riječ je dakle o Antikristu koji se treba očitovati u određeno vrijeme (r. 6), ali ima nešto ili netko tko ga zadržava (r. 7). Ranokršćanski teolozi, a i brojni teolozi kasnijega vremena pod tim su podrazumijevali Rimsko Carstvo odnosno samoga cara. A to se opet oslanjalo na mišljenje kako je četvrto i posljednje carstvo na zemlji iz čuvene Danijelove vizije (Dn 2) upravo Rimsko Carstvo. Kad dođe njegov kraj, pojavit će se Antikrist što će biti znak skoroga Kristova dolaska i konačnoga suda. No budući da su se poslije nestanka Rimskoga Carstva na zemlji izmijenila brojna Bogu protivna carstva sa svojim bezbožnim vladarima, u novije vrijeme tumači sve više ističu kako se ove riječi odnose na svako vrijeme, a ne samo na Rimsko Carstvo. A one žele reći da Bog u svim previranjima i protivštinama ovoga svijeta ostaje vjeran svojim obećanjima i da štiti Crkvu i u najtežim progonima. Ne ćemo pogriješiti da je i Rajmund Kupareo upravo u tom sadržajnom smislu upotrijebio izraz „misterij“ za svoj scenski prikaz Isusove muke, iako je jedno od izvedenih značenja riječi misterij, kao forme, da je to kasniji razvojni oblik liturgijske drame, od XIV. do XVII. stoljeća, pobožna pučka priredba, vrsta prikazanja (skazanja, sacra representatio).

Svevremenske poruke Kupareovih likova

U tom smislu on je oblikovao sve likove koji su bili sudionici i svjedoci Isusove muke i smrti. Kao što ta muka i smrt, koja se u povijesnom smislu dogodila jednom u posve određenom trenutku ljudske povijesti, svojim učinkom ima svevremensko značenje i trajanje, tako i svi akteri ove jedinstvene i neponovljive drame nadilaze okvire slučajnoga svjedoka toga povjesnoga događaja. To jednako vrijedi s jedne strane za one negativne kao što su izdajica Juda, pa židovski veliki svećenici, predstavnik rimske vlasti Poncije Pilat, razbojnik Baraba koji voljom svjetine biva oslobođen umjesto Isusa, kao i za one pozitivne koji s Isusom suosjećaju, ali mu ne mogu pomoći. To se u prvom redu odnosi na njegovu majku Mariju, učenike, prijatelje i neke slučajne sudionike. Oni, svatko na svoj način, utjelovljuju uvijek aktualni protulik ponašanja u sukobu dobra i zla i čitatelju nude opomenu da ne podlegne sličnim kušnjama u svojoj osobnoj životnoj borbi kojima su neki od njih podlegli, nego da se ugledaju u one koji su u tim kušnjama pobijedili.

Za potrebe svoga scenskoga prikaza Isusove muke i smrti Kupareo je razumije se ponajprije koristio iste povijesne likove koji su i u prikazu muke u četirima evanđeljima ostali upamćeni kao nezaobilazni akteri i svjedoci tih događaja, ali se nije zadržao samo kod njih. Iskoristio je i one u evanđeljima tek anonimno spomenute likove kojima je međutim pučka predaja dala čak i vlastita imena. To su zajedno s Isusom raspeta dvojica razbojnika, Dizma i Gesta, žena koja je Isusu dala rubac da obriše krvavo lice, imenom Veronika, a koja je bila Judina zaručnica prije nego se odlučio poći za Isusom. Tu je i Pilatova žena koja je u evanđelju spomenuta samo kao „njegova žena“ koja mu poručuje da joj je u snu objavljeno da je Isus pravednik i da ga ne osudi (Mt 27,19). U Kupareovu prikazu Isusove muke ona je spomenuta vlastitim imenom kao Klaudija Prokula koja sa svojim mužem vodi dug i potresan razgovor o tom slučaju.

Služeći se pjesničkom slobodom (licentia poetica), Kupareo je iz dijaloga glavnih svjedoka s Isusom iz evanđeoskih izvješća vješto izabrao najvažnije momente i tako ih naglasio da sukob dobra i zla u Isusovu slučaju dobije što veću snagu dramatičnosti. U maniri najboljih dramatičara on je istom tom pjesničkom slobodom sȃm oblikovao svjedočenja likova koje je preuzeo iz pučke predaje. Osim spomenutih dijaloga, vrlo su važni i monolozi koje Juda, Poncije Pilat i Baraba vode sami sa sobom. Svi su oni izloženi snažnoj kušnji da u odvagivanju razloga za i protiv Isusa prevagnu ovi drugi. A najveću dramatičnost tim monolozima daje scensko pojavljivanje đavla u obliku sjene i njegova glasa koji podsjeća na njegove riječi kojima je bila popraćena Isusova kušnja na početku njegova javnoga nastupa u službi navještaja kraljevstva Božjega. I upravo ta mjesta iz Kupareova scenskoga prikaza Isusove muke imaju svevremensko značenje kao upozorenje čitatelju da u vlastitim kušnjama ne smije podleći nikakvim sumnjivim razlozima i pogaziti istinu.

Veliki svećenici – zaslijepljenost pod krinkom štovanja Boga

Ta zaslijepljenost očituje se već u prvom susretu dvojice svećenika s Judom koga u ime Velikoga vijeća trebaju pridobiti za buduću izdaju njegova Učitelja. Susret i razgovor odvijaju se u vrtu na Maslinskoj gori gdje će se izdaja i dogoditi. Dok Juda pokušava iznijeti razloge zašto taj zamišljeni plan nije lagan i bezopasan jer bi mogao izazvati pobunu u narodu, oni odgovaraju: „Nama se žuri. Veliki svećenici Ana i Kaifa žele što prije doznati naš plan. Govori, dakle, kako to zamišljaš.“ Pritom jedan od njih ne skriva kako zna da Isus ima nadnaravnu moć da umakne svjetini koja ga je htjela kamenovati, dok drugi podsjeća na scenu čišćenja hrama gdje mu se nitko nije usudio suprotstaviti. Ali to ih ne priječi u namjeri da Isusa ipak treba ukloniti. A na Judin prijedlog kako bi bilo najbolje predati ga Rimljanima gdje ne će moći pokazati svoju hrabrost, obojica kliču u glas: „Vidi, vidi, na to nismo mislili.“ I nakon što su se s Judom pogodili za cijenu izdaje prvi svećenik govori: „Na, evo ti trideset srebrenih sikla. To je čitavo imanje. A poslije ćeš dobiti još više. Samo hrabro, mladiću! Tvoje je djelo ugodno Bogu.“

Pod velom himbene krinke da čine „djelo ugodno Bogu“ veliki svećenici su ustrajali u odlučnosti da uklone Isusa. A za to je trebalo pridobiti svjetinu razlozima koje ona razumije i predstavnika rimske sudačke vlasti Poncija Pilata razlozima koji će njega uvjeriti da postupi po njihovu zahtjevu, da ga osudi na sramotnu smrt na križu. Hramska straža poslana da Isusa uhiti u hramu i dovede pred Veliko vijeće, vratila se neobavljena posla uz obrazloženje: „nikada nitko nije ovako govorio“ (Iv 7,46). Umjesto da te riječi ozbiljno uzmu k srcu i zapitaju se tko je taj koji čini tolike čudesne znakove i tako zanosno govori o Bogu, nazivajući ga svojim Ocem, opraštajući u njegovo ime grijehe, veliki svećenici i farizeji ga optužuju da „huli na Boga“ (usp. Mk 2,7; Lk 5,21). A hula na Boga u očima vjernih Židova bila je strašan grijeh i teška optužba protiv Isusa.

A što se tiče Pilata, njemu će navesti razloge političke naravi. Isusa će optužiti da se pravi kraljem i da buni narod protiv rimske vlasti. Premda su dobro znali da Isus ne smatra sebe nikakvim zemaljskim kraljem i da njegovo kraljevstvo „nije od ovoga svijeta“ (Iv 18,36), u što se uvjerio i sam Pilata koji ga je nakon toga htio pustiti, oni su bili uporni u svom nastojanju da ga Pilatu prikažu kao politički opasna bunitelja naroda. I da bi Pilata odvratili od njegova nauma da Isusa oslobodi oni na nj vrše pritisak, podsjećajući ga da bi njegova oslobađajujća presuda Isusu mogla imati za njega ozbiljne posljedice kod samoga cara: „Ako ovoga pustiš, nisi prijatelj caru. Tko se god pravi kraljem, protivi se caru“ (Iv 19,12). U strahu za svoju vlast i svoj položaj Pilat popušta i Isusa osuđuje na smrt. Iako je on u ime rimske sudačke vlasti izrekao tu presudu, glavna krivica za Isusovu smrt pada na velike svećenike i farizeje, čime se ispunja Isusova riječ Pilatu: „Ne bi imao nada mnom nikakve vlasti da ti nije dano odozgor. Zbog toga ima veći grijeh onaj koji me predao tebi“ (19,11).

Juda – izdaja kao plod pohlepe za novcem

Prateći pogledom kako odlaze dvojica svećenika, Juda sanjareći govori: „Glavno je da ste mi dali novac, a Krist će vam i onako pobjeći.“ Isti čas na pozornicu pada sjena đavla, a on nastavlja svoj monolog: „Što ipak da učinim s ovim novcem? Gdje da ga spremim? Kod koga?“ Sjeti se svoje zaručnice Veronike koja mu je odobrila odlazak za Isusom i koja će sigurno čuvati njegov novac, ali će isti čas zamišljeno: „Ali i ona voli Učitelja. Ako joj donesem novac, može me zapitati odakle je. Što da joj kažem?“ Dok razmišlja bi li taj novac pomiješao s onim koji pripada Isusu, a nalazi se u njega, đavao iza njega ironično ponavlja Isusovu opomenu: „Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoji riječi, koja izlazi iz Božjih usta.“

Otada ga stalno razdire činjenica da je odlučio izdati Učitelja, ali se pokušava tješiti time što je Isus često umakao opasnosti, pa će i ovaj put. Razmišljajući što da učini, padne mu na pamet i samoubojstvo, ali tada čuje đavlov ironičan glas: „Ne iskušavaj Gospodina Boga svoga!“ Juda na to uzvraća: „Jest, tako je odgovorio Učitelj đavlu… Bog strašno kažnjava samoubojice.“ Svjestan da će Isus prozrjeti njegovu igru, predbacuje mu u sebi zašto nije jasno rekao da će osnovati svoje kraljevstvo. Tada ne bi imao potrebu da ga izda. A ako Isus umre, znači da i nije bio Mesija, pa može čekati da dođe drugi kojemu bi on rekao: „Služit ću ti, samo daj da s tobom upravljam svijetom; da imam podanike pod sobom kao Poncije Pilat…, Ali, kad će on doći?“ Uto se javlja đavao: „Tu sam!“ Juda sav sretan uzvraća: „Tko si ti? Što da učinim da ti ugodim?“ Đavao se više ne skriva, nego skače pred Judu i govori: „Ja sam knez ovoga svijeta. Meni ćeš se klanjati, samo meni služiti!“

U tom se trenutku Isusovo upozorenje iz Govora na gori: „Nitko ne može služiti dvojici gospodara… Ne možete služiti Bogu i bogatstvu!“ (Mt 6,24) tragično ispunilo na jednom od njegovih učenika. Tako je Juda postao opomena svakomu čovjeku da se iza svakoga pokušaja da se s Bogom pravi kompromis krije đavolska napast koju je Isus na početku svoga javnoga djelovanja pobijedio čvrsto stojeć uz svoje poslanje od Oca, dok je Juda kalkulirajući između vjernosti Učitelju i pohlepe za novcem upao u mrežu kušnje i nepovratno postao izdajnik.

U luđačkom očaju polazi na Maslinsku goru provjeriti svoju suludu nadu kako će im Isus ipak pobjeći. Susreće Šimuna Cirenca koji dolazi s Kalvarije i pita ga: „Poznaš li ti Isusa koji se zove Krist?“ – „Pa ja sam njegov križ ponio do vrha“ – odgovara Šimun. „Dakle im je pobjegao? Reci da jest, reci da je tako!“ – uzvraća radosno Juda. Gledajući ga sažalno, Šimun mu veli: „Tebi nije dobro, mladiću! Ti bulazniš. Kako bi im mogao pobjeći kad ni hodati nije više mogao.“ No, Juda ne odustaje od svojih nesuvislih pitanja, dok Šimun ne prekine taj besmisleni dijalog riječima: „Meni se žuri, mladiću. Nek ti se Bog smiluje.“ Juda ponavlja i proširuje njegove riječi: „Smiluje! Da što prije crknem! I meni se žuri. Ne ću da dočekam smrt pravednika.“

Njegov odlazak odgađa iznenadna pojava žene koju Juda odmah ne prepoznaje pa joj se obraća: „Ženo, je li Krist sišao s križa? Reci da jest, reci da jest!“

„Nije, izdajico!“ – udari ga poput malja Veronikin odgovor. Prepoznavši je, Juda će u očaju: „Zar ćeš me i ti prezreti? Ti moja dobra Veronika!“ Hladno mu odgovara: „Ne poznajem te više.“ Na njegovo pitanje, je li upoznala nekoga drugoga, uzvraća mu: „Jesam. Mnogo plemenitijeg i boljeg nego si ti.“ Želeći čuti tko je taj, ona mu pokazuje rubac na kojem je Isus ostavio sliku svoga krvavoga lica. Uvjerivši se da je to on, moli je da skloni taj rubac koji ne može gledati, klekne i potreseno govori: „Veroniko, bar mi ti oprosti!“ – „Ja ti nemam što oprostiti. Pođi na vrh Kalvarije pa pitaj oprost u onoga koji ti jedini može oprostiti“ – uzvraća mu Veronika.

Časak razmišlja bi li to učinio i kad odluči poći, čuje kako mu đavao šapće u uho: „Jao onomu koji izda Sina čovječjega“! Unatoč tomu, odluči: „Idem k njemu!“, ali isti čas čuje đavlov glas: „a Marija, Ivan, apostoli, dobre žene, prijatelji?“ Suočen s tim neočekivanim pitanjem, govori: „Da, što će oni reći kad me vide?… Moj grijeh je tolik, da ga sva nebesa ne bi mogla obujmiti.“ Na ponovni đavlov šapat: „Bič, kruna, križ, razbojnici, smrt“, u očaju izgovara: „Jao meni, jer sam izdao Sina čovječjega. Bolje bi mi bilo da se nisam rodio“, na što mu đavao, ironizirajući Isusove riječi, dobacuje: „Što činiš, čini brzo!“

Pilat – žrtva vlastite političke moći

Uz Judu, Pilat je zasigurno najkompleksniji i najtragičniji lik vezan uz Isusovu muku i smrt na križu. Najkompleksniji zato što je kao predstavnik rimske vlasti u okupiranoj Judeji morao po svaku cijenu čuvati mir (pax Romana) u toj nemirnoj pokrajini. To nije bilo lako jer je imao posla s gotovo nepomirljivim grupacijama među Židovima, ali i s njihovom zajedničkom mržnjom prema Rimu i rimskoj vlasti. I on je mrzio njih i vješto koristio svaku prigodu da ih ponizi i da im se naruga. S druge strane, bilo mu je jako važno kakav će dojam njegovo upravljanje Judejom ostaviti na središnju vlast u Rimu, to jest na samoga cara. Sve se to dobro prepoznaje u njegovu vođenju procesa Isusu koga su Židovi predali njemu da mu sudi. To se dobro vidi u prikazu Isusove muke u evanđeoskim tekstovima, od kojih je Kupareo neke ugradio u svoj scenski prikaz.

Ipak, najbolju sliku Pilata i njegova karaktera otkriva dijalog između njega i žene mu Klaudije Prokule koji je Kupareo vješto oblikovao pjesničkom slobodom. Ona započinje dijalog riječima: „Jao, ti nisi htio poslušati poruku svoje vjerne Klaudije.“ U svoju obranu Pilat uzvraća: „Ne uznemiruj se ženo! Sve sam poduzeo da ga spasim.“ Potom nabraja kako ga je poslao Herodu koji također nije mogao na njemu naći krivice pa ga je vratio njemu. A on kako bi zadovoljio zahtjev svjetine, daje Isusa bičevati da bi tako smekšao njihove osjećaje, no to je bilo uzalud. Zatim je podsjeća kako im je dao da u povodu Pashe biraju koga će im pustiti Isusa ili zloglasnoga razbojnika Barabu, na što se oni odlučuju za Barabu, dodajući: „Što sam drugo mogao?“ Klaudija mu odlučno uzvraća: „Pustiti Krista, pustiti Krista!“

Tim je dirnula najosjetljiviju točku Pilatova karaktera, pitanje očuvanja vlastite moći, pa joj uzvraća: „Što ti je, ženo? Voliš li ti svoju glavu? Znaš li što su vikali kad sam kazao da na njemu ne nalazim nikakve krivice? ‘Ako ovoga pustiš, nisi prijatelj caru. Krist se pravi kraljem, a svaki koji se pravi kraljem protivi se caru’. A znaš li ti što znači zamjeriti se našemu caru Tiberiju?“ Ona mu predbacuje kako ih nije mogao uvjeriti da jedan siromah ne može biti kralj, na što joj on uzvraća što je sve poduzeo u tom smislu da bi joj onda uputio umirujuću riječ: „Zato se ništa ne boj, moja Klaudijo! Bogovi su vidjeli moju dobru volju.“ Ona se ne miri s time i podsjeća ga na svoj san koji će je cijeloga života progoniti. Prestrašen njezinom riječi, Pilat želi čuti sadržaj toga sna. Ona mu spominje slučaj Julija Cezara koji također nje htio poslušati upozorenje svoje žene koja ga je u snu vidjela bodežima izbodena. „Zar će i mene netko ubiti?“ – pita prestrašeno Pilat.

Klaudija mu opisuje kako je u snu vidjela što se zbivalo u njegovoj sudnici, kako je on na tablici napisao Isusovu krivicu i dao je vojniku da mu objesi o vrat, a onda se Isus najednom trgne, odveže ruke, uzme tablicu i s druge strane počne pisati osude. „Što je pisao? Daj reci brzo!“ – navaljuje Pilat. Nakon što mu je priopćila da će biti prognan i obješen, oboje su zašutjeli, a onda Klaudija nastavlja: „Ja sam čekala i svoju osudu, a on se blago okrene prema meni i tako me ljubazno pogleda da će mi taj pogled ostati neizbrisiv u životu. Kao da mi zahvaljuje za veliko dobročinstvo.“ Došavši donekle sebi, Pilat joj uzvraća da je to sve samo san, da bi na kraju pokušao sve banalizirati riječima: „Možda ti imaš vrućicu pa bulazniš. Najbolje da otpočineš.“ Dijalog završava njezinim ganutljivim riječima: „O, da, bulaznim, Pilate, kamo sreće da bulaznim! Ali se ipak bojim da se moj san ne ostvari.“

Njezin se san ostvario. Godine 36. poslije Krista Pilat je zbog nekih nemira koje nije znao ugušiti pozvan u Rim, svoju vlast u Judeji morao je ustupiti drugom. Ne zna se pouzdano kako je završio svoj život. Prema jednoj predaji morao je za vrijeme cara Kaligule 38. godine popiti otrov, a prema drugoj bio je protjeran u Galiju gdje je skončao na vješalima. Njegov primjer opomena je svim nositeljima vlasti. Ne smije se gaziti istina kako bi se očuvala vlastita moć. Ne može se prezreti pravednika bez posljedica za vlastiti život. Dobro je saslušati dobronamjerne savjete kako ne bi prevladala samouvjerenost, bahatost i opijenost vlašću. Na to smo upozoreni svaki put kad u Vjerovanju izgovaramo: „mučen pod Poncijem Pilatom“.

Baraba – snaga Isusove otkupiteljske žrtve

Od svih negativnih likova u svom prikazu Isusove muke Kupareo je najpozitivnije prikazao Barabu. U evanđeljima je prikazan kao slučajni akter u Pilatovoj perfidnoj igri s osjećajima svjetine i velikih svećenika u pokušaju da Isusa oslobodi. Dopušta im da sami izaberu koga će im osloboditi, Isusa na kojem on ne nalazi nikakve krivnje ili okorjela razbojnika Barabu. Logično bi bilo da to bude Isus, ali oni u svojoj zloći slobodu traže za Barabu, a za Isusa smrt na križu. Dok evanđelisti ništa ne kažu ni o Barabinu životu prije toga događaja, a pogotovo poslije njega, Kupareo je upravo to stavio u središte svoga prikaza te je od razbojnika, kako ga se obično na temelju evanđelja percipira, stvorio simpatični lik otkupljenika.

Čitatelju je simpatična već činjenica što Baraba ne niječe da je zločinac, ne umanjuje svoju krivnju niti okrivljuje druge što je to postao. Saznavši u tamničkoj ćeliji, koju dijeli s Dizmom i Gestom, da će jedan od njih biti oslobođen, ne pokušava sebe prikazati boljim od njih i sebi prigrabiti veću vjerojatnost izlaska na slobodu. Naprotiv, on njihovu krivnju smatra daleko manjom od svoje pa ih štoviše hrabri: „Ne bojte se, momci! Poznaju farizeji Barabu. Prije bi Belzebuba oslobodili nego mene.“ No uskoro će se pokazati kako on nije samo utjelovljeno zlo, nego čovjek koji znade suosjećati s tuđom nevoljom. Kad su vojnici u susjednu ćeliju doveli Isusa i počeli ga nemilosrdno bičevati, a on sve to strpljivo podnosi, Baraba dirnut tim prizorom govori: „Ja bih tim zvijerima sve zvijezde izbrojio, a ovaj ni da pisne. Mora da je zbilja kakav hrabar buntovnik ili razbijač kad ništa ne priznaje.“ To suosjećanje s tuđim stradanjem pomoći će mu da polako počne otkrivati tko je taj patnik i da mu se sve više približi.

Kad je bičevanje napokon prestalo, Baraba čuje kako zapovjednik naređuje vojnicima da spletu krunu od trnja, donesu žezlo i grimiznu kabanicu kako bi Isusa izrugivali kao kralja židovskoga. Nakon što su ga izrugali, zapovjednik im naređuje da još snažno pljunu na njega. Izazvan tim prizorom, Baraba pljune kroz rešetku na njih s riječima: „To vama, i caru, i Ponciju Pilatu, i svemu svijetu! Gadovi!“ Iako još uvijek ne zna tko je taj kojega tako ponižavaju, Barnaba ovim činom pokazuje da je spreman za njega izložiti se i najvećoj opasnosti. Otpravivši Isusa Ponciju Pilatu, zapovjednik se približi rešetki Barnabine ćelije da vidi što oni rade. Baraba koristi priliku da od njega sazna Isusovu krivnju. Nakon što je na sve njegove upite koje je konkretno zlo učinio zapovjednik odgovorio niječno, Barnaba zaključuje: „Onda je on nevin.“

Kratko nakon toga čuje se glas trublje koja najavljuje Pilatovo obraćanje svjetini: „Koga želite da vam pustim: Barabu ili Isusa koji se zove Krist?“ Čuje se gromoglasan odgovor svjetine: „Barabu, Barabu!“, a na Pilatovo pitanje što će učiniti s Isusom isto takav odgovor: „Propni, smakni ga!“ Čuvši to, Baraba kao izvan sebe govori:

„Što ono govore? Koga traže? Barabu! Baraba, ti ćeš biti slobodan. Baraba, ti si pošten čovjek, jer pošten znači krasti, ubiti, opiti se, a lopov je Krist, koji ništa od toga nije napravio. Moja glava ništa ne razumije. Ja sam lud, lud…“

Razumjet će tek na Kalvariji kamo ga je dovela želja da se oprosti sa svojim prijateljima Dizmom i Gestom. Skriven iza jedne stjene, čuje kako se njih dvojica na suprotan način obraćju Isusu, kako ga Gesta izruguje, dok Dizma moli da ga Isus primi u svoje kraljevstvo, na što čuje Isusov odgovor: „Zaista ti kažem: još danas ćeš biti sa mnom u raju.“

Zbunjen tim prizorom, gleda kako se najednom oko njega širi tama, pa iskreno priznaje: „Ja sam se uvijek veselio tami. To je moje svjetlo. Kradeš, ubijaš, uživaš, a da te nitko ne vidi i ne ulovi. A sad me tama plaši.“

Uz iznenadni bljesak munje, čuje Isusov glas: „Ženo, evo ti sina!…Evo ti majke!“. To mu skrene pozornost na prizor pod križem: „Aha! Ono je Kristova majka!… Ali ja i njoj mnogo dugujem. Da nije rodila ovakva sina…, ja bih sigurno visio mjesto njega… Spopada me želja da skočim do Kristove majke i da joj kažem: ‘Majko, ne boj se! Ja ću se za te brinuti. Osvetit ću se ubojicama tvoga sina… Ali što buncam? Ona bi mi sigurno kazala: ‘Ako hoćeš biti moj sin, onda budi dobar i pošten kao ovaj moj sin koji umire na križu’.“ Nakon kratke stanke, Baraba s dubokim bolom izusti:

„Joj, joj! On trpi radi mene. Da, baš radi mene.“ Zaprepašten potresom i grmljavinom koja postaje sve jača, on se pita: „Što je ovo?… Zašto sve ovo? Bog se osvećuje. Komu? Barabi…, ali ne! Baraba voli Krista. Baraba će postati pošten.“

Dok do njega dopira Isusov glas: „Svršeno je… Oče, u ruke tvoje predajem svoj duh“, gotovo u isti čas čuje: „Zaista ovaj je čovjek sin Božji!“ Barnaba zbunjeno pita:

„Jesam li dobro čuo? To je kazao kapetan onih hijena što su raspele Krista. I on je došao do uvjerenja da je Krist nevin… To potvrđuje i nebo i zemlja. Ah, blago meni kad je Sin Božji umro za mene. Sjeti se i mene, Gospodine, kad dođeš u svoje kraljevstvo!“

Umjesto zaključka

Doista, neobično društvo na Kalvariji koje s razlogom možemo nazvati prvootkupljenicima: poganski stotnik koji s pogledom na raspetoga Isusa, dok ga svjetina psuje i izruguje, svima objavljuje: „Zaista, ovaj čovjek bijaše Sin Božji“ (Mk 15,39), te dvojica razbojnika koji mole: „Sjeti me se kad dođeš u svoje kraljevstvo.“ Bez obzira na njihovu prošlosti, svi su oni bili u Isusovu planu spasenja kad je još za svoga života rekao: „Kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi“ (Iv 12,32). Jer, razlog njegova dolaska na ovaj svijet bijaše „potražiti i spasiti izgubljeno“ (Lk 19,10). Zajedno sa izgubljenim sinom iz Isusove prispodobe za svakoga od njih vrijedi „bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se“ (Lk 15,24). Oni su dokaz da i u najopakijem ljudskom srcu tinja iskra dobra koja se u susretu s Isusom može pretvoriti u oganj ljubavi prema Spasitelju koji će na oltaru žrtve križa uništiti njihovo zlo i darovati im spasenje. Može se reći da su oni prvi i najkonkretniji primjer misterija sukoba dobra i zla koji je Kupareo snagom svoje vjere i pjesničkoga talenta tako zorno prikazao i pozvao na ozbiljno suočenje s tim misterijem.

prof. dr. fra Ivan Dugandžić