Od djetinjstva i mladosti, preko zrelosti i starosti do vječnosti

Uz Svjetski dan djedova i baka

Sine moj, riječju i djelom štuj oca svoga, da te od njega stigne blagoslov. Jer blagoslov očev učvršćuje kuću djeci, a majčina kletva temelje im ruši. Ne traži časti u sramoti oca svojeg, jer ti očeva sramota nije na čast. Jer čovjeku dolazi čast od počasti oca njegova, a prezrena majka sramota je djeci. Sine moj, pomozi oca svoga u starosti, i ne žalosti ga za života njegova. Ako mu i razum klone, budi blag s njime i ne grdi ga ti, koji si u punoj snazi. Jer ne zaboravlja se milost prema ocu, nego se uračunava u oprost grijeha (Sir 3, 8–14).

Dobna razdoblja kroz koja čovjek prolazi jedan je te isti život koji kroz vrijeme raste i razvija se, osmišljava i ostvaruje se. Zar život u svome tijeku nije najsličniji rijeci u njezinu toku – makar stajali na istom mjestu nikada ne stojimo u istoj vodi?! Dosljedno ovomu ja iz jučerašnjega dana ili moje mladosti, nisam isti sebi u ovome danas ili u mojoj zrelosti i zacijelo ne ću biti isti, ako doživim, onaj sutra dan ili samu svoju starost. Svjesni ovakve naše životne stvarnosti u svakom od darovanih životnih razdoblja čovjek treba stajati ozbiljno i odgovorno, bez podcjenjivanja ili precjenjivanja bilo kojega od ovih ljudskih razdoblja, jer u svakome nisam čitav nego sam samo na dionici puta do svoje završnice i cjelovita ostvarenja u Vječnosti.

Kako smo po životnim razdobljima još neostvareni, mi samo Cilju idemo, pozvani smo ovdje ili po putu na iskreno zajedništvo, uvažavanje i međusobnu pomoć. Zar nije mladost polet i snaga, nada i stup za prisutnu starost, dok je starost u svojoj nemoći iskustvo, dobar savjet i sigurnost za samu mladost?!

Ono što je dobra knjiga u kući i na polici za svakoga čovjeka trebali bi biti starci, nejaki i bolesnici u svojoj nemoći, po krevetima i na svojim stolicama za mlade i snažne ljude. Bolest i starost daju čovjeku jedinstvenu priliku da dublje sudjeluje u Kristovoj muci i uskrsnuću i to je veličajna prilika da se stekne dublje razumijevanje Kristove muke i svekolike patnje.

Kako kod čovjeka vlastita snaga malakše, tako snaga i slava Boga, Stvoritelja i Otkupitelja, u njemu počinje sve više ižarivati i sjati. Starost, mi to htjeli ili ne htjeli, sama od sebe oštri osjećaj za ono što je vjerodostojno i trajno. Pad zdravlja i životna patnja otvara ljudima oči za trajne vrijednosti i ono što je duboko.

U Europi, a i u Americi, za razliku od azijskoga svijeta, Japana i Kine… svijeta koji se još uvijek duboko klanja obiteljskoj škrinji i koji svojim predcima odaje nužno i dužno poštovanje, općenito na Zapadu, a i kod nas, obiteljska škrinja je pomalo odbačena, starost izdvojena i osamljena, jedno i drugo je dobrano u stranu gurnuto i među nama je nažalost zavladala kako jednokratna upotreba predmeta tako i starci po gomilama ili dobrano već vlada industrija staračkih domova na koje se sve više navikavamo.

Iz spomenutih razloga papa Franjo je 31. siječnja 2021. ustanovio Svjetski dan djedova i baka odredivši da se u Katoličkoj Crkvi slavi u nedjelju najbližu blagdanu sv. Joakima i Ane, roditelja Blažene Djevice Marije, ove godine 27. srpnja, kao znak sveopće uzbune u našem odnosu prema starijim i onemoćalim osobama. Istina, bilo bi puno bolje da su naši djedovi i bake u svojim kućama i s unucima, na čemu bi trebali raditi i naša Crkva i civilna društva, nego što su gdje već sve i kako (!), uz svoj tzv. Svjetski dan koji smo, tješeći sebe, njima naslovili prepuštajući ih istomu. Dok su nam izvori, rijeke, mora i oceani bili čisti nikomu nije padalo na pamet imati Svjetski dan vodâ! – A ovako, što je od izdvojenih i naglašenih dana ako u odnosima prema njima ostajemo isti?

Tako je izražajan i zoran jaz između prošlosti i sadašnjosti, mladosti i starosti, moći i nemoći – sve je nazovimo izvana fino, a u stvari tako ružno, u samo Nebo vapijuće. Sa svij strana iskupiteljski vičemo: Ne može se al’, kada su u pitanju bolesni ljudi i naša nemoćna starost, mora se moći!

Uvijek prisutnu bolest i nemoć, a poglavito današnju starost, naš Ujević proročki će poistovjetiti s patnjama samoga Isusa Krista kada u svojoj Svakidašnjoj jadikovci poručuje:

Sin tvoj putuje… po trnju i kamenju i kako nema sestre, ni brata, i nema oca ni majke, i nema drage ni druga, i sam samcat putuje…[1]

Čujmo i blaženstva, već poodavno domišljena i zapisana, naslovljena prijateljima staraca, a koja možda još nismo čuli:

Blagoslovljeni koji razumiju moj spori korak i drhtavu ruku
Blagoslovljeni koji već znaju da mi uši s mukom razabiru riječi
Blagoslovljeni koji kao da prihvaćaju moj oslabljeni vid i tromi duh
Blagoslovljeni koji su odvratili oči kada sam jutros prevrnuo kavu
Blagoslovljeni koji se sa smiješkom zaustavljaju da bi na trenutak
pročavrljali sa mnom
Blagoslovljeni koji nikada ne kažu:
‘Danas ste to već dvaput ispričali’
Blagoslovljeni koji gledaju u meni biće dostojno ljubavi i poštovanja
a ne napuštena starca
Blagoslovljeni koji pogađaju da nemam više snage nositi svoj križ
Blagoslovljeni koji svojom ljubavlju zaslađuju
dane što mi još preostaju
na ovom posljednjem putu k Očevoj kući.[2]

[1] Tin Ujević, Hrvatska mlada lirika, Zagreb, 1986., Svakidašnja jadikovka, str. 33–35.

[2] Alfons Deeken, Lijepo je biti star, Zagreb (FTI), 1977., Blaženstva – Esther Mary Walker, str. 7.