Od pokreta ruku do punog jezika: Crkva i briga za gluhe i slijepe kroz povijest

Znakovni jezik nije samo niz gesta i pokreta ruku, već je to duboki i bogati jezik ljudskog duha kojim milijuni gluhih i nagluhih ljudi širom svijeta oblikuju svoje misli, izražavaju osjećaje i susreću Boga. Povijest ovog jezika neraskidivo je povezana s nastojanjem Katoličke Crkve da riječ Božju učini dostupnom svima, osobito onima kojima usmena riječ nije bila dana. Već od ranih stoljeća Crkva u svojoj karitativnoj i misionarskoj službi brižno skrbi o osobama u različitim potrebama, uključujući one s poteškoćama u komunikaciji. 

Redovnici i svećenici – začetnici pastorala gluhih

Španjolski benediktinski redovnik Pedro Ponce de Leon (1520.-1584.) u mnogim krugovima slovi za “prvog učitelja gluhih”. Osnovao je školu za gluhe u samostanu San Salvador u gradu Oñi i smatra se da je razvio barem neke riječi u obliku gesta. Počeci sustavnog znakovnog jezika vezuju se ipak uz katoličkog svećenika Juana de Pabla Boneta Barletserbanta (1579.-1633.), pedagoga, fonetičara i logopeda, koji je napisao djelo Svođenje slova i umijeće da bi se nijeme naučilo govoriti, a u kojem je predložio precizan sustav prikazivanja slova jednom rukom. Bio je tajnik guvernera Kastilje i brinuo se za obrazovanje njegova gluhonijemog brata pa odatle i potreba da osmisli ručnu abecedu. Slova abecede izgledala su ovako (list 126-130), a pokazala su se kao izvrsno sredstvo komunikacije između njega i njegova učenika:

Njegovo je djelo nastavio drugi katolički svećenik – Francuz Charles-Michel de l’Épée (1712.-1789.). Susret s dvjema gluhim sestrama koje su koristile znakovni jezik potaknuo ga je da im otvori vrata vjere i obrazovanja. Godine 1760. osnovao je vlastitim novcem prvu javnu školu za gluhe na svijetu, otvorenu i besplatnu svima. Razvio je sustav „metodičnih znakova“ kojim je prilagodio bogati jezik gluhih za izražavanje složenih katoličkih istina. Time je pokazao da gluhe osobe imaju puni pristup vjeri i sakramentima, potvrđujući njihovo duhovno dostojanstvo. Njegovo djelo postavilo je temelj suvremenom znakovnom jeziku i pastoralnoj skrbi za one koji se suočavaju s komunikacijskim izazovima. Nacionalna skupština Francuske proglasila ga je dobročiniteljem čovječanstva. Njegova znakovna abeceda izgledala je ovako:

Uz njih možemo spomenuti i kako je talijanski svećenik  Antonio Provolo (1801.-1842.) osnovao Institut za gluhe u Veroni i utemeljio dvije ženske družbe koje su se posvetile brizi za gluhonijemu djecu. Slično je i sveti Filippo Smaldone (1848.–1923.), talijanski svećenik iz Napulja, posvetio svoj život služenju gluhima, nijemima, slijepima, siročadi i napuštenoj djeci, a također je potaknuo Salezijanke od Presvetoga Srca Isusova, red koji je utemeljio, da nastave njegovo djelo, osobito skrbeći o gluhonijemima. Poradi njegovih herojskih kreposti papa Benedikt XVI. proglasio ga je svetim 2006. godine.

Ono što su Juan de Pablo Bonet i Charles-Michel de l’Épée započeli, a drugi nastavili, mnoge su župe i biskupije diljem svijeta učvrstile. Danas tako imamo veliki broj zajednica, osobito gradskih, s redovitim prevoditeljima na znakovni jezik, koji omogućuju gluhim vjernicima aktivno sudjelovanje u bogoslužju, molitvi i pobožnostima. Također, danas je uobičajeno da takve prijevode gledamo u televizijskim prijenosima svetih Misa, što je znak velike osjetljivosti za duhovne potrebe gluhonijemih i gluhih osoba. 

Crkva – dom ljubavi i pažnje za gluhe i slijepe

Uz navedeno, dobro je istaknuti da je sve više i zajednica gluhih, slijepih, gluhonijemih ili gluhoslijepih vjernika koje kroz posebno oblikovane kateheze, duhovne obnove i susrete jačaju svoju vjeru i osjećaj pripadnosti Crkvi (npr. Ephpheta, NCOD, CDM, Emmanuel, Gluhi katolici Europe, CDA i mnoge druge). Iako to često nije medijski vidljivo i iako se obično radi o manjim inicijativama, sve su brojnije redovničke zajednice i sve je veći broj svećenika koji se posvećuju službi gluhim, slijepim, gluhonijemim i gluposlijepim osobama, a podrška Crkve takvim nastojanjima sve je jasnija i snažnija. 

Suvremeni primjer takve ustrajnosti predstavlja vlč. Cyril Axelrod, koliko je poznato jedini svećenik na svijetu, u povijesti Crkve, koji je istovremeno gluh i slijep. Rođen u Južnoj Africi, izgubio je sluh u djetinjstvu, a kasnije i vid zbog Usherovog sindroma. Unatoč takvim velikim tjelesnim ograničenjima, vlč. Axelrod neumorno vrši svoju službu, posvećujući svoj život gluhima i gluhoslijepima. Napisao je o tome i knjigu, a još uvijek je na internetu dostupan blog koji je vodio.

Vrijedno je primijetiti da je sve veći broj slijepih i gluhih svećenika, koji se određuju upravo za pastoral osoba koje imaju iste ili slične poteškoće kako bi im lakše navijestili Božju riječ (usp. npr. ovdje, ovdje, ovdje, ovdje ili ovdje). Iako je do Zakonika kanonskoga prava iz 1983. crkvenim propisima bilo zabranjeno ređenje slijepih kandidata i osoba s drugim tjelesnim invaliditetom (ipak vidimo iznimku već 1920. godine, kada je vjerojatno zaređen gluhonijemi svećenik, a pretpostavlja se da ih je do 1967. u cijeloj Katoličkoj Crkvi bilo svega trojica), danas razumijemo koliko to može biti plodonosno (usp. Codex iuris canonici, 1917., kan. 984, par. 2 i Zakonik kanonskoga prava, 1983., kan. 1029). 

Uz mnoge druge primjere diljem Katoličke Crkve, svakako je vrijedno spomenuti i svećenika Varaždinske biskupije vlč. Leonarda Šardija, kojega se smatra pionirom pastorala gluhih i gluhoslijepih osoba u Hrvatskoj (više o njegovu djelovanju može se vidjeti u donjem videozapisu) te zakladu i humanitarnu udrugu “Čujem, vjerujem vidim”, koja je, između ostaloga, izdala digitalnu zvučnu Bibliju, kao i drugu duhovnu literaturu u formatu za slijepe. Također, ne nedostaje ni drugih važnih inicijativa u Crkvi u Hrvata pa se tako npr. može istaknuti kako se već 50 godina uoči Bijele nedjelje održavaju susreti slijepih i slabovidnih osoba Đakovačko-osječke nadbiskupije, a na poticaj sada pokojnih svećenika – profesora i duhovnika vlč. Ivana Šeše i vlč. Ive Matijevića, koji je i sam bio slijep. Iako je pastoral slijepih, gluhih, gluhonijemih i slijepogluhih manje zastupljen, ipak možda i sve biskupije dosad imaju razvijen pastoral osoba s invaliditetom. Ako tome dodamo i više udruga koje vode svećenici, redovnici i vjernici laici, onda možemo zaključiti da to nije neznatan rad i da bi ga bilo dobro, radi poticaja i zaokružene slike, medijski sustavno predstavljati barem u važnim crkvenim medijima.

Zaključak

Sveti Pavao u Poslanici Kološanima poručuje da nema više Židov – Grk, rob – slobodnjak, nego sve i u svima – Krist (usp. Kol 3,11). Imajući to u vidu, Crkva nas poziva da rastemo u ljubavi i brizi prema onima koji često ostaju u sjeni. Gluhi, slijepi, gluhonijemi i gluhoslijepi često ostaju izvan našeg vida pa je nama potrebno progledati kako bismo prepoznali njihove i fizičke i duhovne potrebe. S radošću i zahvalnošću Bogu prepoznajemo silna dobra koja na tom polju čine brojni svećenici, redovnici i laici, omogućujući da slijepi vide, gluhi čuju, hromi hode…, odnosno da, iako im tjelesno ostaju značajne barikade, duhovno primaju velike blagodati.

I. M.