Odgoj i obrazovanje sa svrhom
Ako se istinski želi ozdraviti odgoj i obrazovanje, mora se obnoviti i sama svrha odgoja i obrazovanja.
Engleski pjesnik John Milton, tvorac epa Izgubljeni raj, napisao je godine 1644. kako je svrha odgoja i obrazovanja
„popraviti ruševine naših praroditelja tako što ćemo ponovo steći pravo poznavanje Boga i iz toga znanja voljeti Ga, nasljedovati Ga, biti poput Njega… imati dušu istinski krjeposnu“.
Danas takvo gledanje odgoja i obrazovanja uglavnom izostaje. Pa ipak, svaki odgoj i obrazovanje – bio jasno uzglobljen ili ne – pretpostavlja neko viđenje života, s neizbježnim dubokim kulturnim i političkim posljedicama. Ta zbilja pomaže shvatiti zašto je decentralizacija odgoja i obrazovanja izazovna.
Smanjenje birokratskoga aparata vlasti dobra je stvar. Međutim, svaki pokušaj umanjenja ili uklanjanja državne uloge u odgoju i obrazovanju bez vraćanja svrhe odgoja i obrazovanja propast će. Davanje ovlasti nižim jedinicama vlasti ili poboljšanje rezultata ispitivanja (za veliku ili malu maturu) nije dovoljno bez jasnoće o tome čemu odgoj i obrazovanje uistinu služe.
Zapravo, odgoj i obrazovanje bez svrhe može biti opasno. Ako uzmete nekoga tko krade željezničke pragove i školujete ga, upravo ste ga naučili da sljedeći put ukrade cijelu željezničku prugu. Znati i umjeti nije dosta; tehničke vještine nisu dovoljne. Odgoj i obrazovanje moraju voditi ćudoredne i filozofske osnove.
Tu kršćanski svjetonazor nudi i jasnoću i smjer.
Teorijski, kršćani mogu ponuditi jasno i uvjerljivo viđenje odgoja i obrazovanja kao prenošenja mudrosti, znanja i kulturne baštine budućim naraštajima. Svrha je odgoja i obrazovanja oblikovati nositelje slike u ono što su stvoreni da budu. Dok se s pravom tvrdi kako sloboda i učenje idu zajedno te da uspjeh vlade zahtijeva školovano građanstvo, kršćani razumiju da odgoj i obrazovanje ima još dublju svrhu od pripreme za karijeru ili građanske pismenosti.
U svojoj srži, odgoj i obrazovanje trebalo bi pomoći ljudskim bićima da uče o Bogu i svrsi za koju su stvoreni. To pruža i temelj za poznavanje istine i upravljanje onim što je dobro i lijepo, kao i ograničenja koja su odgoju i obrazovanju očajnički potrebna. Smjeli je Božji naum da promjeni svijet preko svakodnevnih ljudi, a istinski kršćanski odgoj i obrazovanje priznat će i stvoreni poredak i ćudoredni poredak.
Tijekom povijesti kršćani nisu samo smatrali odgoj i obrazovanje zajedničkim dobrom, nego su mogli i objasniti zašto je to zajedničko dobro. Znati o Božjem svijetu znači znati o samom Bogu, pa je učenje u sebi dobro jer ima transcendentalnu svrhu. Nadalje, iz kršćanskoga svjetonazora može se jasno reći kako u svijetu postoji ćudoredni poredak. I stoga, da bi znanje bilo dobro, mora biti pravilno uređeno, s tehničkim shvaćanjem u svjetlu ćudoređa. Doista, prvi ljudi bili su iskvareni stjecanjem znanja o nečemu što nisu bili stvoreni znati.
Praktično, kršćanska filozofija odgoja i obrazovanja trebala bi poticati djelovanje. Razdoblja promjena stvaraju prilike poduzetnicima i ustanovama da razviju odgojno-obrazovne alternative. Širenje klasičnih kršćanskih škola, privatnih kršćanskih škola, skupina koje se školuju kod kuće, kršćanskih zavoda, odgojno-obrazovnih pothvata temeljenih na vjeri i uvođenje drugih novosti moćna su sredstva za izgradnju učenika koji razumiju svoj svijet, svoju svrhu i Boga koji ih je stvorio. Jednostavno rečeno, takvo djelovanje može kao cilj odgoja i obrazovanja postaviti katekizamske riječi: „slaviti Boga i uživati Ga zauvijek.“
Ako želimo istinski oporavak odgoja i obrazovanja, mora doći i do obnavljanja svrhe odgoja i obrazovanja. Kršćani imaju priliku i odgovornost oblikovati tu svrhu i djelovati u skladu s njom. Tek tada ćemo istinski početi, riječima Johna Miltona, „popravljati ruševine“.
John Stonestreet i Andrew Carico
