Skip to content

Otpadi i otpadnici


Dobro su mnogi opazili, — i u “Glasu koncila” netko je jednom, u zadnje vrijeme, iznio tu misao, — da veliki otpadi i krivovjerja, koji bi za sobom odvukli od katoličke Crkve čitave zemlje i narode, — onako, kako se je to dogodilo u doba Lutherove reformacije, pa i u doba onoga fatalnog rascjepa između zapadnog i istočnog kršćanstva, u 9. i 11. vijeku, — danas nijesu više mogući. Barem u civilizovanim i demokratskim zemljama: u Kini su, nažalost, i danas mogući. Nijesu mogući jednostavno stoga, što danas u tim zemljama nema više direktne političke prisile nad savjestima. Ako ti već ne daju, da u ekonomiji ili u politici radiš, što hoćeš, puštaju ti barem, da vjeruješ ili da ne vjeruješ: da vjeruješ ovako ili onako. Za tu, nadzemaljsku, sferu života nije zainteresiran nijedan režim, nijedan politički sistem. I, barem u principu i deklarativno, svi su za “slobodu savjesti i vjere”. Upisali su je u sve svečane međunarodne deklaracije: i u povelju Ujedinjenih naroda. Nije to više kao u 16. stoljeću, kad je vrijedio aksiom: “Cuius regio, eius et religio!” — Tko je na vlasti, njegova je i vjera: on je diktuje i svojim podanicima. Danas će svatko, tko to htjedne, moći ostati uz Rim i uz “staru vjeru”, pa da drugi i masovno otpanu; pa i ako katolici ostanu u manjini. A takvih će uvijek biti, više ili manje: mi o tom ne sumnjamo; mi u to tvrdo vjerujemo. Garantiraju nam to obećanja Kristova Petru i Crkvi. Vidimo svaki dan, koliko ih je, koji se, — i u ovoj idejnoj svrtlozi oko nas, — odlučno deklariraju za Evanđelje i za Rim: tvrdi u vjeri; spremni na sve. U svakom ih kraju zemlje ima; iz svih se naroda i staleža novače: jednako od klera, kao i od vjernoga puka.

Bude li otpada, danas to mogu biti samo otpadi pojedinaca ili skupina, ne otpadi naroda. A potencijalnih kandidata za takve otpade ima, nažalost, dosta. Mnogo ih je, — i nazovi-katolika, i svećenika, — koji danas osporavaju tradicionalnu nauku i moral Crkve, a još ih je više, koji Crkvi praktično uskraćuju posluh: protuslove Svetome Ocu i crkvenoj hijerarhiji ili se otvoreno revoltiraju protiv zakonite crkvene discipline: napose u pitanju celibata i seksualno-bračnoga morala. Ali i oni bi, — ti modernisti i racionalisti u Crkvi, — voljeli, — vidi se to iz čitava njihova postupka, — da Crkvu iznutra osvoje i cijelu je povuku za svojim konceptima, — da je “moderniziraju”, “demokratiziraju”, “revolucioniziraju”, “revaloriziraju” njezinu nauku i strukture, — nego da se otvoreno od nje odijele.

Hoće li ti ljudi, danas sutra, poći do kraja i konačno se, — i izvana, i organizacijski, — emancipirati od Crkve, teško je reći. Samo, i ako to učine, ne će to više biti “krivovjerje” u tradicionalnom smislu te riječi: nijekanje jedne ili više katoličkih istina. Bit će to u stvari nevjera, “infidelitas”, — lom sa kršćanskom objavom, s Kristom, s Evanđeljem, — a kasnije i totalno bezvjerstvo i bezboštvo. Krivi principi, koje zastupaju, nužno će ih do toga dovesti: filozofski i religiozni subjektivizam, evolucija i relativnost dogmi, promjenjivost morala, neograničena sloboda mišljenja i učenja, praktična abolicija šeste zapovijedi Božje, nijekanje božanstva Kristova i, barem trajnog, tjelesnog djevičanstva Marijina, spiritualnosti duše, zagrobnoga života, postojanja anđeoskog svijeta, obožavanje modernih koncepcija i manira. Ne bi to uopće više bilo kršćanstvo: kod nekih bi to bila jedna vrst svekršćanskog sinkretizma, kod drugih panteizam, zaogrnut plaštem neke maštovite pietističke “vjere”, kod trećih možda i puni, ateistički, materijalizam: isključivo humanitarno i socijalno “kršćanstvo”. A svi bi se oni odmah i razbili u, bezbrojne, škole, sekte, skupine: onako, kako se je to dogodilo s protestantizmom. I u koliko bi još zadržali kršćansko ime, brzo bi i oni usvojili sistem “sestrinskih crkava” ili se okupili u neki slobodni religiozni “savez” ili “vijeće”: bez jedinstva vjere i bez auktoritativnog centra. Svakako ne bi to bila više katolička Crkva ni katolička vjera. “Pluralizmu” dogme i morala nema mjesta u katoličkoj Crkvi dokle je god ona katolička. Vrlo su naivni svi, — a ima ih i na visokim crkvenim položajima, — koji se za takav pluralizam oduševljavaju, pa se deklariraju za jedinstvo Crkve u isto vrijeme, dok zastupaju dogmatičke i moralne teze, koje Papa osuđuje, i brane svoj posebni, nacionalni, katolicizam. Svi su takvi na rubu otpada: spasiti ih mogu samo molitve i živost vjere i ljubavi pravedničkih i svetih duša u Crkvi; zauzdati ih može samo energično insistiranje na predanoj nauci i što jače zbijanje katoličkog svijeta oko papinskog Rima.

Ipak, fatalnog Rubikona nije dosada prešla nijedna takva skupina od bilo kakva značenja. Otvorenih otpadnika te vrsti još je uvijek malo u katoličkom svijetu. Pokoji oholi Daviš, pokoji fanatični Ilić, pokoji vrtoglavi mlađi redovnik bez kompasa.

Puno je više danas u Crkvi otpadnika druge vrsti. Otpadnika od svećeničke službe i od celibata. Uvijek smo i takve nazivali “otpadnicima”. Po analogiji kanonskog prava, koje je otpale redovnike doživotnih zavjeta i formalno tituliralo kao “apostate” (kan. 644.—645.; kan. 2385.). Njihovo je ime danas “legija”. Ima ih na hiljade; i na desetke hiljada. Postali su u Crkvi problem, koji mnoge zbunjuje i dezorijentira. A svakakvih ih ima. I takvih, koji bi htjeli, da, i iza kako su se “oženili”, ostanu i dalje u aktivnoj svećeničkoj službi, — uz uvjet dakako, da m se pozakoni “brak”. I takvih, koji bi voljeli, da ih se pusti natrag u svijet: da dobiju redukciju “ad statum laicalem”, ali i dopuštenje, da odmah mogu sklopiti valjanu ženidbu, odnosno konvalidirati svoje “veze”. I takvih, koji uopće više ni ne haju ni za Crkvu ni za dušu, pa im ne treba ni crkveni brak ni mir s Crkvom: oni su to sami “uredili”, “po svojoj savjesti”, pa se i geriraju i žive kao pravi bezvjerci i bezbošci.

U tom smislu, s te strane, problem je svećenika-apostata i danas vrlo vruć. I, aktualan: na svoj način. Toliko ih ima, — i ljudi od imena u Crkvi, — pa pojavu tih uvijek novih svećeničkih apostazija uzimlju za povod, da traže dokidanje obligatnog svećeničkog celibata, i u zapadnoj Crkvi, i njegovo pretvaranje u fakultativni. A dok se to ne uzakoni, oni takve nesretne svećenike-apostate praktično oslobađaju od svake moralne odgovornosti i smatraju ih samo “nevinim žrtvama” “protunaravne”, “nemoguće”, “okrutne”, “besmislene” crkvene, celibatarske, discipline. Predlažu, ili da im se, bez daljega, odmah dopusti ženidba i ostavi ih se i dalje na njihovim dosadašnjim mjestima, u pastoralnoj službi Crkve, ili da im se, barem, — automatski, bez puno formalnosti, — odobri prijelaz u svjetovnjački stalež, s pravom na zakonitu ženidbu, ali i osigura eksistencija, na račun i u režiji Crkve: na primjer u pomoćnim duhovnim službama; kao đakonima, katehetima, kancelarijskim službenicima.

Rim, dakako, otklanja “a limine” takve prijedloge. Ali i on danas mnogima od tih svećeničkih otpadnika-konkubinaraca, puno lakše nego prije (kan. 211.—214., 2303.—2305.), podjeljuje “reductionem ad statum laicalem”, pa im i konvalidira brak, uz, — obično vrlo slabo respektiranu, — obavezu, da to ostane u tajnosti. I materijalno ih pomaže. No mnogi od njih, mjesto da se ponizno povuku i čine pokoru, ne smatraju, da su se uopće tim kompromitirali, geriraju se kao neki junaci i mučenici, daju toj svojoj “rehabilitaciji” publicitet. Katkada i vrlo bučan publicitet: upriličuju “svečana vjenčanja”, sa čestitanjem, buketima, “interview”-ima, slikaju se sa svojim novim ženama, — pa i s pompom, i pred oltarom, i na pričesnoj klupi, — prave od toga senzacije u bulevarskoj i “informativnoj” štampi. A mnogi ih od njihovih svećeničkih kolega, sumišljenika i simpatizera u tom još podržaju: ne obazirući se nimalo na sablazan javnosti i vjernika, ni na podrivanje i potkopavanje crkvene i svećeničke stege. I vjernicima znadu sugerirati i govoriti, kako je to zapravo svejedno, ostaje li svećenik do smrti u celibatu, ili se kasnije oženi, “po zovu svoga srca”, “iz ljubavi”, “po svojoj savjesti”. Može se danas, govore, — ja sam to čitao, u jednom “pobudnom” svećeničkom pismu, — svatko i od svećenika, i od biskupa, zakonito oženiti, “samo ako hoće. Crkva to dopušta”.

A Crkva to ne dopušta. Crkva nad tim plače. Nad tim tolikim svojim nevjernim slugama, koji su “ostavili prvu ljubav” (Otkr 2, 4.) i tako ružno i slabićki izdali, onesvetili, uprljati, njezinu zastavu i profanirali tu tisućljetnu svetinju i ponos njezina svećeništva na očima čitava svijeta: svetinju, tako svu u duhu Evanđelja i Pavlova kršćanstva (Mat 5, 8.; 19, 11. 12 ; 1. Kor 7, 25.—40.), svetinju tako plodnu duhom, idealizmom, apostolskom vitalnošću. Crkva se toga stidi. I svi mi, njezini svećenici, s njom. Na sramotni nas stup vežu, — i Crkvu, i nas svećenike, — te tolike svećeničke apostazije. Crvenimo se zbog njih. Gledamo zbog njih u zemlju. Plačemo. Pustošenje unose u svetište. Ubijaju auktoritet i Crkvi i nama u očima dobronamjernih inovjeraca; možda njezin i naš najtradicionalniji auktoritet. Sablažnjuju i dezorijentiraju vjerni puk.

A pomoći sebi ne možemo. Stara metoda “prikrivanja” svećeničkih sablazni i grijeha, — sa svim onim izrazito neevanđeoskim elementima licemjerja, koje je uključivala, — ne pali više. Nitko nas više ne štedi. Ni politika, ni sud, ni štampa. A publika samo uživa u toj našoj sramoti i blatu: kao i u svim drugim skandalima ove vrsti. I još više nego u drugima: svećeničke afere uvijek su za nju pikantnije i senzacionilističnije. Za svaki se naš svećenički grijeh danas zna: osobito za one sa, za nas najdelikatnijeg, područja seksusa. Svaki će izaći u novinama. Reklamirat će ga i u inozemstvu: ako je papren. Pobrinut će se za to “informativna” štampa. Eksploatirat će ga i na ekranu, i na televiziji, i na kazališnim daskama. To je danas, u doba “crnoga” i “gologa” kazališta i filma, i onako najtraženija roba, najpopularnija i najrentabilnija tema.

Šta da protiv toga uradimo? Samo jedna solucija dolazi tu ozbiljno u obzir. Ponizno ćemo to trpjeti kao Božju kaznu za naše tolike svećeničke grijehe i nevjere. Javne i tajne. “Quoniam abundavit iniquitas, refrigescet charitas multorum!” (Mat 24, 12.), »Hostis et inimicus per portas Jerusalem, propter peccata prophetarum eius et iniquitates sacerdotum eius!” (Tuž 4. 12, 13.). Pokora nam je to i opomena. “Tu enim fecisti abscondite, ego autem faciam verbum istud in conspectu omnis Israel et in conspectu solis!” (2. Kralj 12 ,12.). “Suadeo tibi emere a me aurum ignitum probatum, ut locuples fias et vestimentis albis induaris, et non appareat confusio nuditatis tuae…!” (Otkr 3, 18.). “Domine, imminuti sumus plus quam omnes gentes sumusque humiles in universa terra hodie propter peccata nostra, — sed in animo contrito et spiritu humilitatis suscipiamur!” (Dan 3, 37. 39.). I čuvat ćemo celibat, i u svom osobnom svećeničkom životu i u Crkvi Božjoj, kao oči u glavi. Ne ćemo ga stavljati na licitaciju, ni tražiti, da se dokine. Ne ćemo za to praviti propagande, a još manje nelojalne presije na crkvene starješine: ni “anketama”, ni “štrajkovima”, ni “demonstracijama”. Nego ćemo moliti, — i sebi i svoj svojoj svećeničkoj subraći u svijetu, — snagu i veledušnost, a prije svega duh pobožnosti i samozataje, — kako bi među nama uvijek bilo više vjernosti, a manje sablazni i apostazija. Ni u kakav kompromis ne ćemo ulaziti u toj stvari. Tražit ćemo, i od mladih i od starih oko sebe, da svetu dužnost Bogu posvećenog celibata savjesno i požrtvovno vrše. I da se pomno čuvaju svake lakoumnosti, svakoga koketiranja sa sjetilnošću, svake bližnje grješne prigode. A od svakoga ćemo našega ređenika, — bilo pitomca, bilo penitenta, -— odlučno zahtijevati, da zrelo i dobro promisli, prije nego što na sebe uzme obvezu svećeničkog djevičanstva i svetosti, ali da je se onda i drži, — kroz čitav svoj svećenički život, — junački i herojski: bez prava na otkaz, kad mu se god to prohtije. I daleko ćemo biti od svake indulgentnosti i širine prema svećeničkim sablaznima oko sebe. Ne ćemo nikoga bacati u pakao; svakomu ćemo se moliti ili za ustrajnost ili za obraćenje; plakat ćemo nad duhovnom tragedijom svoje pale braće; svakomu ćemo, tko je pao, samilosno i u duhu poniznosti, — “in spiritu lenitatis, considerans te ipsum, ne et tu tenteris” (Gal 6, 11.), — pomoći da se digne, ali ne ćemo nikada biti među onima, koji omalovažavaju i minimaliziraju grijehe protiv čistoće, svoje i tuđe, i koji hoće da pred Bogom i pred Crkvom izjednače vjerne i nevjerne: da načelno potcijene značenje i vrijednost djevičanstva u svećeničkom životu i pastvi. Ne odgovara to kršćanskom strahopočitanju pred Božjim zakonom i pred Božjim svetinjama i idealima.

No, ne ćemo biti ni paničari pred pojavom svećeničkih otpada. Gledat ćemo u njima nužnu diobu duhova pred Bogom (Luk 2, 34.) i spasonosno čišćenje u svetištu. Bolje, da nas je manje, a da smo čitavi pred Bogom. Bit će nas brzo i više, ako budemo sveti. Poći će za nama i drugi, koje Bog pozove: između onih najboljih i najpobožnijih. Integritet je u moralu uvijek spašavao Crkvu: popuštanje ju je u disciplini uvijek slabilo. Blagoslov Božji prati samo one, koji čitavim srcem vjeruju u ideale Evanđelja.

I u toj stvari, — u stvari svećeničkog celibata, — stojimo mi s Papom, — rekao je on posve jasno, što o celibatu misli, u svojoj enciklici: “Sacerdotalis coelibatus”, — i sa II. vatikanskim saborom (“Lum. gent.” 42. 43.; “Perf. car.” 12.; “Opt. tot.” 10.; “Presb. Ord.” 16.), a ne stojimo sa nezvanim, modernističkim, reformatorima svećeništva. Ni sa onim “Priests’ Forum”-ima u Americi, koji vode svoje mlade svećenike u Evropu, na putne teološke seminare (“Theology Refresher Tours”), “kako bi raspravljali svećeničke probleme sa ljudima, koji su ključne figure u evropskoj Crkvi”, a napose “probleme Crkve, koja se naglo mijenja” (“aspects of the rapidly changing Church”), sa teolozima, kakvi su Metz, Rahner, Schillebeeckx, Kueng, Van Caster” (“The National Register”, 22. VI. 1969.). Mjesto da im kažu, što misli i uči Papa, oni te jadne mlade svećenike vuku po problematičnim teološkim “proročištima” i modernističkm Mekama po Parizu, Bruxelles-u, Nijmegen-u, Amsterdamu, Tübingenu. A svakako ne stojimo ni sa onim nadbiskupom-kardinalom, koji je, na simpoziju “evropskih biskupa” u Churu, u Švicarskoj, čitao, kao kakvu apostolsku poslanicu, poruku modernističkog arhipatrijarhe Kueng-a. A Papine poruke nije, čini se, nitko ni tražio ni čitao. Ne bi bila u korist anticelibatarskih teza.

“Obstupescite, coeli, super hoc, et, portae eius, desolamini vehementer, dicit Dominus!” (Jer 2, 12.).


Dr. Čedomil Čekada


Tekst je prvi puta objavljen u Vjesniku Đakovačke i Srijemske biskupije 9/1969. god., a pretiskan je u knjizi: Čedomil ČEKADA, Kuća na kamenu: pokoncilski problemi Crkve, Đakovo, 1970., str. 86-92. Ostali objavljeni tekstovi iz te knjige mogu se pronaći ovdje, a iz knjige Crkva, svećeništvo, svećenici ovdje.

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Holandija Ako je slava u tome, da se o nekomu puno govori i piše, onda je Holandija danas najslavnija katolička zemlja na svijetu. A katolička jest, u ...
Nova granična linija Nekada smo se u Crkvi i u katoličkom životu okupljali i diferencirali po puno sporednijim i manje bitnim kriterijima nego danas. Po pripadništ...
Pred oltarom našega prvoga sveca Prvi ćemo put, mi Hrvati, ove godine, u mjesecu studenom, proslaviti jednoga čovjeka naše krvi, kao kanoniziranog sveca na oltaru, na njegov g...
Pred problemom “pastoralnih vijeća” Snimio: Igor Brautović Jedno pismo. Jedan prijedlog. Jedno mišljenje Pismo prof. dr-a Šagi-ja o organizaciji lajičkog apostolata kod n...
Natrag k duhovnosti Snimio: Igor Brautović Uz mjesec svibanjskih pobožnosti I odviše je evidentno, da težište vjere u kršćanstvu ne može biti u vanjskom živo...