“Pluralizam” u Crkvi
Uz knjigu: “Dotrajalo i živo u Crkvi.
Intervju s kardinalom Suenensom”
I “pluralizam” je jedna od parola, koje su danas na svim ustima. I u širokom svijetu oko nas: političkom i kulturnom. Na sve se strane pledira za pluralizam “koeksistencije”, za snošljivost, za toleranciju između raznih režima, sistema, shvaćanja. Više, dakako, u teoriji, nego u praksi. U praksi se problemi i danas rješavaju starim i uhodanim metodama: fanatičnom ekskluzivnošću i ekstremizmom, uvredama, prijetnjama, zastrašivanjem, demonstracijama, revolucijama, otmicama, atentatima, izgladnjivanjem, bombama.
U Crkvi opet “pluralizam” hoće da stupi na mjesto “dogmatizma”: ideje o jednoj samo istini i jednoj samo Crkvi. Barem po onima najradikalnijima i najekstremnijima.
Oni ekstremni. Pluralizam ideja
“Una sancta, catholica et apostolica” nije više savremena. “Jedinospasavajuća” još je to manje. Takve koncepcije pripadaju prošlosti. I Crkvom valja danas da, — kao ono pred nekoliko godina u Kini, — zamiriše, u isto vrijeme, “stotinu cvjetova”: razna shvaćanja religije, razne interpretacije Evanđelja, razni tipovi vjerovanja i morala. Mjesto negdašnje “ortodoksije”, “monolitnosti”, “centralizma”, “uniformnosti” proklamira se “jedinstvo u različnosti”. Na toj bazi, govore, jedino je moguće pomladiti Crkvu naših dana. A to je i jedini realan put do ideala “ekumenizma”, do “unije”, do ujedinjenog kršćanstva, do revalorizacije kršćanske i, uopće, religiozne misli u savremenom svijetu. Stare, “katoličke”, rimske i kurijalne, sheme, s njihovim krutim “Credo”-m i dogmama, kanonima i rubrikama, oficijima i indeksima, anatemama i cenzurama, valja definitivno napustiti, pa slobodi i demokraciji širom otvoriti vrata i u crkveni život. Na mjesto sadašnje, hijerarhijske, “institucionalne”, “juridičke”, Crkve treba ponovo uvesti u svijet prvotnu, “evanđeosku”, “karizmatičku”, Crkvu šarenila i slobode: duhovsko “Kraljevstvo Božje”. Neka ljudi vjeruju, govore i pišu, kako ih volja, — na što ih navodi ili nagoni Duh Sveti, po njihovoj savjesti; — samo neka priznaju Krista i jedni s drugima žive u slozi i ljubavi.
Oni umjereniji. Pluralizam organizacije
Oni umjereniji i samokritičniji među katoličkim pluralistima ne idu tako daleko. Oni su više za pluralizam crkvene organizacije. Izmijeniti valja dosadašnju, zastarjelu, “dotrajalu”, vanjsku strukturu Crkve, što više inicijative i vlasti u Crkvi valja prepustiti nacionalnim i lokalnim forumima, — biskupima i episkopatima u pojedinim zemljama i nacijama, — a reducirati preširoke kompetencije i prečeste intervencije Rima, “centra”. Opće crkveno zakonodavstvo treba svesti u što uže granice i na što jednostavnije forme, pa pustiti, da se katolicizam u svakom kraju razvija što autohtonije, što slobodnije, što individualnije, što spontanije. Da stvara nove, regionalne i specifične, oblike, — nekako slično kao u istočnoj Crkvi; — da se drži svojih vlastitih koncepcija, zakona, normi, običaja; da mu ustrojstvo bude elastično i raznolično, u svakom kraju drukčije; da se što više prilagođuje i aklimatizira: s jedne strane lokalnim prilikama, a s druge željama svećenika i vjernika; da ulazi u simbiozu sa narodom i državom, gdje živi. Neka svećenici i vjernici na terenu, uglavnom, sami sobom upravljaju: biraju sami sebi starješine, sami donose odluke i zakone, sami se opredjeljuju prema aktualnim problemima, situacijama, tendencijama; po svojoj najboljoj volji i uviđavnosti. Samo okvirno zakonodavstvo i uprava Crkve treba da ostanu u rukama centralne, rimske, papinske, crkvene vlasti. Ali i to uvijek uz poštivanje principa koncilske “kolegijalnosti”: Papa treba da konzultira biskupe i vjernike svega svijeta i da govori ispred njih, u njihovo ime, s njihovim pristankom.
O čemu se najviše radi?
Dobio je danas u Crkvi taj “pluralizam”, — i u jednom i u drugom smislu, — i svoje konkretne formule; i svoje, poznate i priznate, teoretičare, nosioce, prvoborce. Prvotno među teolozima, — kvalifikovanim i nekvalifikovanim, — ali i u hijerarhiji. Još na nedavnom II. vatikanskom saboru izlazili su mnogi s takvim idejama. A ovo iza Sabora borba se je oko toga samo još više rasplamsala. Ušla je i u široke, svećeničke i vjerničke, krugove. I u štampu. Informativnu, ali i katoličku; i crkvenu. Bitka se u prvom redu vodi oko odnosa između centralne crkvene vlasti u Rimu i onih, koji govore ili hoće da govore ispred “nacionalnih” i “lokalnih” crkava i episkopata. Valja Crkvu, — to je centralna teza “pluralista”; i onih umjerenijih, — vratiti na starokršćanske forme: gdje njezin, rimski, centar još nije bio progutao autonomije i slobode mjesnih crkava, ni sveo biskupe na status Papinih vikara, prefekta, činovnika, sa skoro isključivo administrativnom funkcijom, bez legislativne i učiteljske. Da se to postigne, tri su stvari prije svega potrebne. Valja likvidirati ili, barem, razvlastiti “rimsku kuriju” i restringirati njezin upliv na izbor i na odluke Pape. Valja iz crkvenog života ukloniti instituciju neposrednih papinskih predstavnika na terenu: nuncije i apostolske delegate; ili ih, barem, zamijeniti ljudima, — najbolje katoličkim lajicima, — iz dotične zemlje, sa ograničenim i vremenskim mandatom. Valja biskupima dati što puniju autonomiju u upravi dijeceza i pravo, da ih Papa u svim važnijim stvarima pita za mišljenje i pristanak, a njihov izbor prepustiti, uglavnom, lokalnome kleru i vjernicima, pa makar, zasada, i posredstvom biskupskih konferencija. A u toj svojoj doktrinarno-idejno-organizacijskoj autonomiji oslanjat će se biskupi, u prvom redu, na teologe kao na nosioce “proročke” karizme: najprije u lokalnim crkvama, a onda i u općoj Crkvi.
Javne rasprave i polemike
Pišu se o tome danas već i knjige i daju “interview”-i u novinama. Osobito je s te strane svratila na sebe pažnju knjiga belgijskog kardinala, nadbiskupa Malines-a i Bruxelles-a, Karla Suenens-a iz g. 1968.: “Suodgovornost u današnjoj Crkvi” (“La corresponsabilite dans l’Eglise d’ aujourd’ hui”) i, s tom knjigom u vezi, njegov “»slavni interview” vodećem pariškom progresističkom dvotjedniku: “Informations Catholiques lnternationales”, od 25. travnja 1969., pod naslovom: “Jedinstvo Crkve po shvaćanju II. vatikanskog sabora” (“L’ unite de l’ Eglise dans la logique de Vatican II”). Taj je “interview” (očito na organizovanu inicijativu iz jednoga centra) publiciran najprije u “Informations” i u londonskom “Catholic Tabletu” (u originalnom prijevodu), a onda, u isto vrijeme (15. svibnja 1969.), na francuskom, talijanskom, engleskom, holandskom, španjolskom i portugalskom jeziku, u formi brošure (“The Register”, 8. VI. 1969.). Brzo iza toga publicirali su i kod nas, tu brošuru, “Glas koncila” i “Kršćanska sadašnjost”, pod naslovom: “Dotrajalo i živo u Crkvi. Intervju s kardinalom Suenensom” i s podnaslovima: I. Odnosi centra i periferije, II. Primat i kolegijalitet, III. Papa prema Božjem narodu, IV. Buduće Kanonsko pravo, V. Kardinalski zbor i izbor Pape, VI. Papine funkcije, VII. Status nuncija, VIII. Kriza i osporavanje u Crkvi. I polemika se o tom povela u crkvenim krugovima. Dekan kardinalskog kolegija Eugen Tisserant javno se je ogradio od Suenensova istupa: u govoru prilikom kardinalskog čestitanja Papi pred Ivan-dan (osobni Papin imendan), 23. VI. 1969., ali i posebnim, privatnim, protestnim listom. Isto su tako javno osudili Suenensov nastup neki drugi ugledni kardinali: državni tajnik Villot, prefekt kongregacije za crkveno školstvo Garrone, bivši kanadski kardinal Leger (u interviewu milanskom dnevniku: “Corriere della sera”), a, više indirektno, i kardinal Danielou. Suenens je, naprotiv, u uvijek novim interview-ima (na pr. “Catolic Voice”-u u Oklandu, “The Register”, 13. VII. 1969., konferenciji američkih redovnica u Notre dame-u, Ind., u lipnju 1969., “The Register”, 22. VI. 1969., “Paris-Match”-u i “Figaro”-u, “Glas koncila”, 13. i 27. VII., pariškoj televiziji, “The Register”, 31. VIII., “Glas koncila”, 28. IX.), uporno opravdavao i branio svoje stanovište. I na simpoziju evropskih biskupa u Churu, u švicarskoj, 7.—10. srpnja o. g., došlo je do konfrontacije oko pluralizma. A mnogi predviđaju, da će i listopadski “biskupski sinod”, što počinje 11. listopada o. g., proteći prvotno u znaku polarizacije i sukoba oko te točke: pluralizma i “kolegijalnosti” u Crkvi. To mu je, — odnos između primata i episkopata: pravi pojam biskupske kolegijalnosti u Crkvi, — uostalom, jedna od glavnih točaka dnevnoga reda.
Dvoznačne formule. Sumnjive tendencije
Nitko, a najmanje kardinal Suenens, — to treba lojalno konstatovati, — nije, ni iza koncila, u toj polemici upotrebljavao formula, koje bi bile očito u neskladu sa idejom papinskog primata u Crkvi ili bi Papi osporavale njegovu univerzalnu jurisdikciju nad Crkvom. Poslije definicije, koju je o toj stvari donio još I. vatikanski sabor, bilo bi to padanje u herezu, u krivovjerje. Ali upotrebljavani su češće izrazi, koji se lako mogu krivo protumačiti. I sugerirano je, preporučivano je, koješta, što bi, — barem u daljim konsekvencijama, — moglo okrnjiti i, praktično, ograničiti tu Papinu univerzalnu jurisdikciju: oduzeti joj mogućnost konkretne aplikacije i uspješnosti.
Ideje kardinala Suenens-a
Tako je po Suenens-u, — da opširnije citiramo ono najkarakterističnije iz njegova Interview-a, — u današnjoj Crkvi “tendencija, koja u centru općenito prevladava, pa i poslije drugoga vatikanskog koncila”, “jako obilježena formalističkim, juridičkim gledanjem na stvari”, “tendencija centralistička, juridička, statička, birokratska i esencijalistička po naravi” (I., str. 5.). “Ti će ljudi biti skloni, pa makar se od toga branili, da mjesne crkve promatraju kao administrativne oblasti, biskupe kao jednostavne delegate i izvršitelje središnje vlasti, decentralizaciju vlasti kao opasnu predigru za neki prikriveni raskol” (I., 6.). A to je krivo. “Crkva je tijelo složeno od organa, koji su ustrojeni na različite načine; ona je zajedništvo Crkvi, koje tvore sveukupnost katoličke Crkve.” — “U stvari, postoji istinski i kršćanski pojam jedinstva, koji uključuje opravdanu različitost, i netočan pojam jedinstva, koji priječi ili isključuje opravdanu različitost. Treba da prethodno dođemo do jasnoće o zaista katoličkom pojmu jedinstva. Taj pojam nipošto ne uključuje maksimalno uniformiranje ni koncentraciju svega u središtu. On po svojoj biti nosi sa sobom MNOGO DUBLJU RAZLIČITOST OD STANOVITIH POVRŠNIH RAZLIČITOSTI, KOJE SE PRIHVAĆAJU: uključuje duhovna, liturgijska, teološka, kanonska, pastoralna područja” (I., 7.).
“Providnosna pomoć obećana Petru i njegovim nasljednicima nema oblika OSOBNOG božanskog nadahnuća (inspiracije), nego posebne prisutnosti (asistencije) u okviru normalnog odvijanja funkcioniranja kolegijalnosti”. — “Sasvim je u logici drugog Vatikanskog koncila, da pojedine partikularne Crkve, — preko svojih biskupa sabranih na biskupskim konferencijama, — budu otvoreno i kolektivno konzultirane i da mogu surađivati u dokumentima, koji su od životnog interesa za svu Crkvu. / TO TAKO, DA U TOM POSLU UZMU U POMOĆ NE SAMO SVOJE VLASTITE TEOLOŠKE KOMISIJE NEGO TAKOĐER I LAJIKE, KOJI SU KVALIFICIRANI U TIM PROBLEMIMA. To odgovara duhu Koncila i željama naših najboljih kršćana, koji su svjesni, da su u pravom smislu udovi CRKVE, KOJA JE: “SVI MI ZAJEDNO”. Vjerujem uostalom, da je od vrlo velike psihološke važnosti, da se OSIGURA ENCIKLIKAMA I VAŽNIJIM DOKUMENTIMA SVETE STOLICE PRIHVAT l UNUTARNJE PRIANJANJE NARODA BOŽJEGA, to, da se ti tekstovi pred očima svih pojave kao plod široke suradnje Rima i partikularnih Crkava”. — “Zar treba reći, da bi oživotvorenje takve suodgovornosti poštivalo KARIZMU, KOJU JE SVAKI DOBIO, a vrhovni autoritet bi neokrnjeno sačuvao svoju?” (II., 9. 10.).
Crkva gledana sa strane krsta, a ne više sa strane hijerarhije pojavila se na taj način kao sakramentalna i mistička stvarnost, PRIJE NEGO ŠTO JE, — TAKOĐER, — JURIDIČKO DRUŠTVO. CRKVA TAKO POČIVA NA SVOJOJ BAZI: NARODU BOŽJEMU, MJESTO NA SVOME VRHU: HIJERARHIJI” — “Nije teško predvidjeti, da će KLER I VJERNICI U BUDUĆNOSTI IMATI AKTIVNIJU ULOGU U IZBORU BISKUPA, UOSTALOM KAO ŠTO JE TO BILO I NEKOĆ”.
“Već je vrijeme da postanemo svjesni, da je stari režim (Ancien Regime) svršen, a da se zato ne bacimo u parlamentarizam. U našim vijećima (prezbiterijalnim i pastoralnim) odluke se ne će usvajati pod pritiskom stranaka, glasovanjem većine protiv manjine”. — “MIŠLJENJE, KOJE ĆE U SKUPŠTINI IMATI NAJVEĆU TEŽINU, BIT ĆE MIŠLJENJE KOMPETENTNOG KRŠĆANINA, KOJI JE NAJBLIŽI GOSPODINU ISUSU, NAJOTVORENIJI PREMA NJEGOVOJ MUDROSTI i NAJVIŠE SPREMAN DA U PONIZNOSTI PRIHVATI NJEGOVO SVJETLO”. — “Auktoritet, ako hoće biti uspješan, mora zadobiti pristanak, a pristanak se ne može dobiti, ako zainteresirani nisu mogli sudjelovati bar u izrađivanju, ako već ne u donošenju konačne odluke”. — “Ti su svećenici, i ti lajici, u sadašnjem stadiju, prešli iz onoga stanja, koje je suviše često bilo uhodana pasivnost, u stanje svjesnog preuzimanja svoje suodgovornosti i svijesti o karizmama Duha Svetoga, koje oni imaju. Oni su dio jednoga svijeta, u kojemu je nestao nekadašnji autoritaristički legalizam: ZAKON ZA NJIH ZNAČI ODREDBU RAZUMA, KOJA IMA VRIJEDNOST ZATO ŠTO JE UTEMELJENA, A KAD SE VIŠE NE VIDI RAZLOG UTEMELJENOSTI, DAJE SE PRIORITET ZAHTJEVIMA ŽIVOTA”.
“Problem će se najviše zaoštriti, kad se i same biskupske konferencije jedne zemlje sučele s odbijanjem (u Rimu). To neizbježno stvara dojam, da centar blokira razvitak, da ne vjeruje u stvarnu suodgovornost biskupa i da II. vatikanski koncil nije postao život na razini kolegijaliteta. To je dramatično stanje, koje sapinje zalet pokoncilskog pastorala i intenzivira osporavateljska strujanja, koja, per fas et nefas, propovijedaju politiku udara, stavljanja pred gotov čin. S jedne strane u Crkvi su potrebni red i zakoni. — S druge strane ŽIVOT NE ČEKA, UTVRĐUJU SE OBIČAJI NASUPROT ZAKONIMA, što minira autoritet na svim ravnima”. (III., 13., 14., 15., 16.).
“Naše je zakonodavstvo bilo i jest u strahovitom zakašnjenju prema razvitku života”…. — “Suviše se dugo zaboravljalo toga živoga čovjeka, i sada se sa čuđenjem primjećuje, da suvremeni čovjek nije više onaj od jučer, jednako tako ni društvo, u kojemu diše. U svijetu ultrabrzih promjena, gdje se dešavaju stoljetne promjene svakih deset godina, opasnost zaostajanja jest velika.” — “Mi smo pred modernim svijetom s drugom antropologijom, s drugom ljestvicom vrednota, s drugim mentalitetom. Svjestan svoga osobnog dostojanstva, svojih ljudskih prava, svoje neotuđive slobode savjesti, čovjek i kršćanin iz 1969. stanovite postupke otklanja ili zahtijeva druge; u slučaju osporavanja traži, da mu se sudi na ravnoj nozi otvoreno pred javnošću.” — “Shvatiti ovo — značilo bi znatno pomoći, da se ubrzaju koraci, da se SIMPATIZIRA SA ŽEĐU ZA AUTENTIČNIM KOD MLADIH, koji će sve više i više biti svijet sutrašnjice.” — DA BI SE SHVATILA, SILNA TEŽNJA, DA BUDE VIŠE ISTINE, VIŠE GIPKOSTI, OTVORENOSTI I PRILAGOĐENOSTI — TEŽNJA ZA EVANĐEOSKOM SLOBODOM BOŽJIH SINOVA — VALJA DOĆI DO SVIJESTI 0 TERETU TIH I ODVIŠE BROJNIH ZAKONA. SANKCIONIRANIH STRAHOM OD “SUB GRAVI”.
“Kakav bi se katalog smrtnih grijeha, nametnutih tokom vjekova, dao sastaviti, a koji su iščezavali u razmjeru s boljim upoznavanjem čovjeka, psihologije i stvarnog života!” …
“Odviše je dobro poznata DUGA KALVARIJA NAŠIH NAJBOLJIH TEOLOGA, barem osumnjičenih, ako ne osuđenih u ime te teologije: Rahner, Congar, Marray, de Lubac” …
“Među pitanjima za reviziju bit će i položaj Kurije u Crkvi. Kanonisti, doista, postavljaju sebi pitanje, DA LI NAKON II. VATIKANSKOG KONCILA TREBA JOŠ PROMATRATI KURIJU JEDINO KAO PAPIN IZVRŠNI ORGAN ILI TREBA PROŠIRITI POGLED, PA KURIJU SMJESTITI U PRODUŽETAK SVEUKUPNOG BISKUPSKOG KOLEGIJALITETA, S PAPOM I POD PAPINIM RAVNANJEM.” …
“Mi danas trpimo od očevidnog razilaženja između života i juridičkih pravila, koja više ne odgovaraju”. — “Autoritet će biti to više ojačan i efikasan, što više parlikularne Crkve budu u mogućnosti, da same provode okvirne zakone u konkretnost…”. “MI U OVAJ ČAS TRPIMO OD NEMOGUĆNOSTI DA PRIBAVIMO POŠTIVANJE NEKIM OPĆIM ZAKONIMA, KOJI SU PREGAŽENI OD ŽIVOTA, ILI KOJI VIŠE NE ODGOVARAJU STANJU KULTURNOG ILI RELIGIOZNOG RAZVITKA JEDNOG NARODA”. (IV., 19., 20., 21., 23., 24., 25.).
“Ja zaista mislim, da će jednoga dana doći do toga, da se u svjetlu biskupskog kolegijaliteta revidira način izbora Pape”. — “Danas se (u svijetu) te stvari odlučuju u sporazumu s narodom, kojim se upravlja, i to putem onih, koji su dobili povjerenje naroda. U Crkvi nije promjena “režima” još u potpunosti ostvarena. Govorimo o “režimu”, a ne o samom autoritetu kao takvom”. — “ČOVJEK BI VOLIO, DA TO PITANJE JEDNOG DANA BUDE PROUČENO U SKLADU S MIŠLJENJEM BOŽJEG NARODA”. — “Isto se pitanje postavlja, kad se radi o kardinalskim imenovanjima, i svatko želi, da u dossieru figurira mišljenje biskupske konferencije neke zemlje.” — “Traži se raspodjela, koja će poštivati, koliko je moguće, ravnotežu među nacijama ili kontinentima, uvijek prema njihovu stvarnom doprinosu cjelini”. — “Dopustite mi, da dadem još jednu misao. U RAZLIČITIM SE PUBLIKACIJAMA JAVLJA IDEJA, DA BI I SAM LAIKAT TREBAO IMATI NEKOGA UDJELA U IZBORU PAPE. Teško je zamisliti, kakvo bi bilo konkretno ostvarenje te želje. ČINI MI SE, DA BI RJEŠENJE, KOJE BI NAJBOLJE IZAŠLO U SUSRET TOJ U SEBI OPRAVDANOJ ŽELJI, BILO U TOME, DA SE DADE ŠTO BLIŽI UDIO LAIKATU U IZBORU BISKUPA. Onda bi biskupi bili ne samo teološki nego i psihološki bolje priznati kao glasnogovornici naroda, kojemu ostaju na čelu”. (V., 27., 28., 29., 30.)
“PITANJE STATUSA NUNCIJA UISTINU SE POSTAVLJA: o tom se diskutira u mnogo zemalja.” — “Da se raskrči problem. treba razlikovati dvije funkcije. Jedna je diplomatska: po njoj je on ambasador Vatikanske države”. — “Druga je funkcija religiozna. Konkretno: on je decentralizirani član Kurije koji ima dužnost da na terenu bdije nad obdržavanjem kanonskih zakona i da kontrolira biskupe. Povezivanje tih dviju funkcija stvara problem.” — “Funkcija ambasadora nije izvan problema. Zašto povjeriti tu funkciju svećeniku, biskupu…?” “NE BI LI BILO BOLJE DA SE TA FUNKCIJA POVJERI LAICIMA, kao što je to bilo u više navrata traženo sa strane koncilskih otaca? K tome pridolazi drugi problem. Diplomatska je funkcija nuncija često na krivim vratima. Ona uspostavlja dijalog s Rimom na razini političkih moći, a glas siromaha se ne čuje.” — “Treba li uz nuncija postaviti nekoga novog ambasadora papina, ovoga drugoga kod siromašnih i kod nižih slojeva…?” “Religiozna funkcija postavlja još pitanja, ako uzmemo u obzir koncilsku teologiju o kolegijalitetu. AKO SINODA UISTINU USTALJUJE U TOM SMJERU, KAO ŠTO JE TO U NJEZINU PROGRAMU, ISTINSKE I DIREKTNE KOMUNIKACIJE, UISTINU LOJALNE I BRATSKE VEZE IZMEĐU PAPE I BISKUPSKIH KONFERENCIJA, HOĆE LI BITI POTREBNO, DA SE I DALJE DRŽI STALNI NADZORNIK KOD EPISKOPATA SVAKE ZEMLJE? NE BI LI BILO DOSTA, DA SE TAKAV POŠALJE, KAD SE RADI O KAKVIM DELIKATNIM POSLOVIMA? NE BI LI PASTORAL BIO DINAMIČNIJI, EFIKASNIJI I PRILAGOĐENIJI, AKO BI BISKUPSKE KONFERENCIJE PREUZELE SVOJU ODGOVORNOST, U DIREKTNOJ POVEZANOSTI S RIMOM, A NE POD KONTROLOM, KOJA JE ČESTO DVOZNAČNA?”. “Takve mi se preobrazbe u najvišoj mjeri čine poželjnima i hitnima”…
“Budućnost Crkve u svakoj zemlji vezana je i uključena u izbor, što će ga on (nuncij) provesti među ljudima, koje će predložiti za biskupe. Bilo bi dakle normalno, da nuncij bude domaći čovjek, koji poznaje jezik zemlie i njezine običaje; tim bi se izbjegli mnogi nesporazumci. Napokon bi trebalo da glavna misija nuncija ne bude neka vrsta negativne policije, nego da ona ima pred očima održanje živih i punih povjerenja veza između centra i periferije u vidu izgrađivanja kraljevstva Božjega u stvarnosti novoga svijeta, kakav je naš.
DOMAĆI NUNCIJ PO OBRASCU DRUGOGA VATIKANSKOG KONCILA, MOGAO BI IMATI MANDAT VREMENSKI OGRANIČEN.” — “Domaći nuncij ne bi bio više konfiniran u diplomaciju ili u juridizam. Danas nuncij djeluje kao biskup samo sporadično, nekako na silu, a da nije uklopljen u pastoralni rad zemlje. Prestao bi imati izgled “stranog tijela”, bio bi vitalno vezan s Rimom. Njegova bi uloga izvanjskog nadzornika bila uklonjena, ali bi ostao charge d’affaires, ovlašten i poslan da nadzire i pregleda tamo, gdje treba, pastoralno bolje osposobljen za svoju zadaću. Izašao bi iz uloge, koja je previše isključivo birokratska i mogao bi, prema potrebi, biti glasnogovornik biskupske konferencije kod vlade, kao i za sve međunarodne odnose, koji se danas protežu sve dalje i dalje.” (VII., 39., 40., 41.).
“Postoje pobunjenici — koje ja ne bih nazvao u pravom smislu osporavateljima — to jest takvi, koji raskidaju s Crkvom i koji je kritiziraju izvana. Ima i takvih, koji se ne osjećaju dobro u juridičkim oblicima institucije, te je napuštaju bez buke. IMA TAKVIH KOJI OSPORAVAJU (“CONTESTENT”) U ETIMOLOŠKOM I TRADICIONALNOM SMISLU TE RIJEČI. KOJI SVJEDOČE UNUTAR CRKVE U IME EVANĐELJA I ZAJEDNIČKE BAŠTINE, DA BI CRKVA POSTALA “BEZ MRLJE I NABORA”. Čak ako se i prigovori pokrivaju s prigovorima pobunjenika, ovdje se radi o sasvim drugoj stvari. Kao i oni, ali u Crkvi, oni vode postupak protiv juridizma, ali ne protiv prava; protiv autoritarizma, ali ne protiv autoriteta; protiv legalizma, ali ne protiv zakona; protiv skleroze, ali ne protiv reda; protiv uniformnosti, ali ne protiv jedinstva.
“NEZADOVOLJSTVO JE NAJOŠTRIJE S OBZIROM NA RIMSKU KURIJU…”. “Nije u pitanju, kod vjernih sinova Crkve, autoritet papin, nego “SISTEM”, KOJI PAPU DRŽI KAO ZATOČENIKA” i po kojemu on postaje solidaran sa svakom najmanjom odlukom rimskih kongregacija bez obzira, da li on potpiše ili ne potpiše u svoje ime neki dekret. Ono, što se želi, jest, da se uspije osloboditi i samoga Svetoga Oca iz sistema na koji se žalimo već kroz više stoljeća, a da nismo uspjeli, da se iz njega oslobodimo i da ga potpuno preudesimo”. — “Primat Petrov suviše nam je drag, da bismo dopustili, da bude tako obeščašćen od sistema, koji mu toliko škodi, pred licem svijeta”.
“U tom je čvor. Ne prigovara nam se, što smo kršćani, nego da nismo dosta kršćani. OSPORAVANJE JE, PRIJE SVEGA, TJESKOBNI POZIV DA SE OSLOBODIMO SVEGA ŠTO U NAŠIM STRUKTURAMA I U NAMA SAMIMA NE ODGOVARA JEDNOSTAVNOSTI, SLOBODI, KRŠĆANSKOM BRATSTVU.
Za dobar broj onih, koji napuštaju (svećeničku) službu — ne za sve, dakako — PITANJE CELIBATA, KAKO GOD BILO U SEBI VAŽNO, NIJE PRVOTNO I IZVORNO KRUCIJALNO PITANJE; ONO, ŠTO JE U PITANJU, TO JE VJERODOSTOJNOST CRKVE, onakve, kakva funkcionira, kao svjedokinje Evanđelja istine i ljubavi”.
“Više nego ikada potrebno je da budemo ujedinjeni s Petrom da mu pomognemo da oslobodi Crkvu od svih zapreka koje stavljaju u opasnost sok i da se tješnje svežemo s njim.
RIM JE KAO HRAST, KOJI JE NARASTAO VELIK. Hrast ie raširio svoje grane i ptice u njemu nalaze zaklon. ALI SU PARAZITSKE LIJANE OBUHVATILE DEBLO I SIŠU NJEGOV SOK. Drama je u tome što neki ljudi brkaju lijane s korom hrasta. Kora je dio drveta. Treba da onda bude čvrsta i solidna da bolje štiti sok.
Ali sasvim je drugi slučaj lijana, to jest ZBRKANE HRPE STARINSKIH OBIČAJA, PROCEDURA, ZABRANA, koji škode drvetu i skrivaju ga pogledu.
TREBA LI OČAJAVATI ŠTO VIDIMO DA ŽIVOT TRIUMFIRA NAD SVIM TIM? Ne, kršćanin je čovjek vjere, a vjera se prelijeva u nadu, kao što se ona prelijeva u ljubav”…
“Hodamo po pošljunčanoj cesti: to uključuje prašinu, neuspjeh, umornosti, ali je Učitelj tu, s nama, na našim emauskim putovima…” (VIII., 43., 44., 45., 46.).
“Zašto bi se jedan kraj svijeta ili jedan zakon morali nametnuti svemu ostalome svijetu?” — “Lik svećenika, njegova formacija (ne narav svećeništva), bit će različiti” u budućnosti. (Interview pariškoj televiziji, “Glas koncila”, 28. IX. 1969.).
Radikalniji glasovi
Ima među tim mišljenjima i tezama kardinala Suenens-a, uz mnoge dobre opservacije općega karaktera, i takvih, — vidi se to iz mnogobrojnih reakcija na njegov “Interview”, — koje ne bi svi bili spremni potpisati. Nekoje smo od njih i mi (deblje) potcrtali: izgledaju nam vrlo problematične; nijesu, čini nam se, u skladu sa tradicionalnim shvaćanjima Crkve o mjestu, ulozi, naravi, hijerarhije i papinstva u Crkvi. Ne slažemo se s onima, koji ih smatraju profetičnima, kao na pr. Theodor Hesburgh C. S. C., predsjednik univerze Notre Dame u South Bendu u Sjedinjenim Državama, kojemu je kardinal Suenens ni više ni manje nego “jedna vrst proroka u modernoj Crkvi” (“The Register”, 10. VIII. 1969.).
Samo, ima ih, u Crkvi, i puno radikalnijih od Suenensa. I puno jasnijih. Već urednik “Informations Catholiques Internationales” i sugovornik kardinalov u “slavnom Interview”-u, Jose De Broucker, u svom predgovoru “Interview”-u, aludira sasvim otvoreno na materije, na koje bi trebalo primijeniti kardinalove izjave. To su debate, a ponekad i krize, “što su se tijekom godine namnožile po različitim zemljama u vezi s “Vjerovanjem” Pavla VI., sa zakonom svećeničkog celibata, s enciklikom “Humanae vitae”, s liturgijskim pokusima ili teološkim istraživanjem” (“Dotrajalo i živo u Crkvi”, str. 3.). A u Americi bivši isusovac Eugene Bianchi nije uopće zadovoljan s onim, što Suenens traži. On u svom članku u “Commonwealu” od 16. V. 1969. pod naslovom “Resistance in the Church” (“Otpor u Crkvi”), otklanja Suenensove sugestije za, zakonitu, akciju unutar Crkve, pa pledira za onu nasilnu, uz uključenje “štrajkova, ekonomskog bojkota, strategijske desorganizacije (“strategic disruption”) i obrazovanja skupina za presiju (“the maintenance of organizations as pressure groups”). — “Oblici kreativnog otpora akcijom valja da nadopune intelektualno-teološku obnovu. Katolički se sistem može izmijeniti jedino, ako se kler i lajikat nauče mudroj upotrebi protunasilja (“the wise uses of counter-vailing power”), jer “koncentracija nasilja (u Crkvi) bliži se već apsolutnome” (“power concentrations approach the absolute”), Bianchi se očito u toj stvari više slaže sa engleskim apostatom Charlesom Davisom nego sa kardinalom Suenensom. Jer i Davis se je javio u debati, tokom svibnja o. g., u polemici (ili javnoj raspravi) s p. Gregory-jem Baumom u Minneapolisu (u Sjedinjenim Državama). Njegova je teza, da je kršćanstvo već toliko nepopravljivo kompromitirano onim, što su s njega kršćani učinili, da protiv toga nema drugoga lijeka nego čišćenje rušenjem (“purification of a destruction”). Davis preporučuje i proriče u tu svrhu seriju gerilskih akcija (“series of guerrilla actions”) od strane malih četa kršćanskih aktivista, koji će formirati okosnicu religiozne obnove, “dok situacija ne postane potpuno nemoguća, pa se mogne pojaviti nešto novo” (“The Register”, “Roads to Renewal: Evolution or Revolution”, 8. VI. 1969.). Drugi su više za “prioritet zahtjevima života”, za “utvrđivanje običaja nasuprot zakonima” i za “triumf života” nad dotrajalim strukturama i nad “zakonima, koji su pregaženi od života”. Tako francuski žurnalist i reporter katoličkog dnevnika “La Croix” u Parizu, Jacques Duquesne, u svojoj knjizi: “Crkva bez svećenika”, predviđa, da će se savremena kriza zvanja u Crkvi riješiti jednostavno “deklerikalizacijom”. Klera će kao posebnog staleža praktično nestati. Njegovu će službu velikim dijelom preuzeti svećenici s drugim glavnim zanimanjem (“part-time priests”, na engleskom), pa i oženjeni ljudi drugih profesija, na pr. iz trgovine i industrije, a celibat ne će više biti obvezatan (“Redefining the Priesthood”, recenzija engleskog prijevoda te knjige po Bernardu Murchland-u, s predgovorom isusovca Fichtera; “The Register”, 13. VII. 1969.). A nije daleko od te ideje ni predavač na našem ovogodišnjem “Svećeničkom danu” u Zadru, E. Pin, teološki profesor za sociološka istraživanja sa rimske “Gregorijane”. Po njemu će u doglednoj budućnosti svećenika između sebe birati vjernici, bez obzira, kojoj profesiji pripada i je li oženjen ili neoženjen, a glavna će mu kvalifikacija biti “zrelost i stvarna sposobnost da okuplja i predvodi zajednicu, posebno u bogoslužnim sastancima”. “Sve druge funkcije, koje svećenik danas obavlja, preuzeli bi profesionalni visokospecijalizirani lajici” (“Plodan svećenički dan u Zadru”; “Glas koncila”, 10. VIII. 1969.). Ima i biskupa, pa nijesu protivni, da se i mimo Rima provode “reforme”. Kanadski biskup od Victorije, Remi de Roo, govoreći na anglikanskoj generalnoj sinodi, ovoga ljeta, zalagao se je na veliko za zajedničko pričešćivanje svih kršćana, koje Rim otklanja, pa je, spominjući sve veći pritisak za interkomuniju i sve češće povređivanje sadašnjeg zakonodavstva, koje to zabranjuje, postavio slušateljima pitanje: “Zar nije moguće, da je taj porast nepoštivanja sadašnjih struktura jedno proročko znamenje?” (“Is it not possible that this mounting diregard for present structures may be a prophetic sign?”), a onda i formalno aludirao na mogućnost, da se biskupi u toj točki distanciraju od Vatikana. Negativni stav Vatikana u toj stvari “ne oslobađa lokalnih biskupa od njihovih odgovornosti s te strane” (“does not relieve local bishops of their responsabilities in this regard”). “The Register” popraćuje tu njegovu izjavu primjedbom, da biskupovo insistiranje na lokalnim odgovornostima i lokalnoj inicijativi dolazi od njegova uvjerenja, kako su potrebne radikalne promjene u upravi Crkve, pa citira njegove riječi: “Kršćani su danas svjesniji karizma i darova, koje svako udo može osobno doprinijeti izgradnji Kristova tijela na zemlji” (“The Register”, 31. VIII. 1969.). Pa i u pitanju izbora Pape mnogi su puno rezolutniji od Suenensa. Kardinal Suenens izrijekom kaže, u VI. točki svoga “Interview”-a, da njemu “pitanje o nacionalnosti pape izgleda savršeno sekundarno”. “Bez obzira na to, da li je Talijan ili Netalijan, ono, što je važno, to je funkcija u samoj sebi, promatrana u svjetlu Drugoga vatikanskog koncila i novih situacija u Crkvi i u svijetu”. Kardinal pozitivno ocjenjuje i duhovnu širinu Rima. “Rim ima”, veli, “smisao za univerzalno i zaokruženiju viziju, koju je dobro upoznati i koja će ne jedanput pokazati složenost problema, koji s lokalnog gledišta izgleda jednostavan”. I o Pavlu VI. on vrlo toplo govori, svejedno što su ga izabrali rimski kardinali. No Bernard Häring, — uvijek još uz svoje ideje o “poencikličkoj Crkvi” (iz magnetofonski snimljenog predavanja na liturgijsko- biblijskom institutu u Canon City-ju), o “oslobođenju Pape od ograničenosti začahurene kurijalne manjine” i o “ponovnoj uspostavi kolegijalnog auktoriteta” (“The Register”, 10. XI. 1968.), nije ni izdaleka tako tolerantan. Njemu je glavno, da se bira i odlučuje odozdol. On, bez imalo širega horizonta, peremptorno dekretira: “Budu li kardinali, najvećim dijelom starci, trećinom Talijani, birali sljedećeg Papu, Papin će se ugled smanjiti. Ako episkopati širom svijeta izaberu najboljega muža, on će biti čovjek od snage i predstavljat će jednu sasvim drukčiju figuru (“he will be one of vigor and will mean a totally different image”). A ako biskupi jedne dijeceze budu izabrani od klera i naroda, tada će novi Papa, izabran od takvih biskupa, reprezentirati u isto vrijeme Božji narod i novu snagu” (Citat u članku: “Democracy in the Church” od Dr-a P. Halletta; “The Register”, 31. VIII. 1969.). A još je manje tolerantan Dr H. Kueng, i ako i on hvali Interview kardinala Suenensa. Kueng, na primjer, u jednomu svome članku u pariškom “Le Monde”-u ovako piše o skorom biskupskom sinodu u Rimu: “Taj sinod ima za cilj da ojača rimski sistem, pa čovjeku pada na pamet analogija sa moskovskim sastancima iza Praga, kao, krivim, uzorkom monolitnog jedinstva biskupa iz čitava svijeta” (“to reflect, falsely, the monolithic, unity of Bishops from ali over the world”). “Tip Pape, koji se ocrtava u interviewu kardinala Suenensa, morao bi biti čovjek, čije bi shvaćanje Crkve bilo potpuno evanđeosko, a ne juridično, formalistično, statično i birokratsko”. “Prvi vatikanski sabor morao bi biti revidiran i upotpunjen u svjetlu Evanđelja.” (Citat iz članka Dr-a P. Halletta: “The arts of Dr. Kueng”; “The Registar”, 7. IX. 1969.).
Kako na pluralizam u Crkvi gleda papa?
U kojemu je smislu on legitiman?
Pavao VI., uvijek oštrouman, ali uvijek i na straži prema svemu, što se događa u Crkvi, zlu i dobru, reagirao je promptno i na ove ideje o pluralizmu u Crkvi. I više puta. Jednom i “ex professo”: u generalnoj audijenciji od 14. svibnja o. g. “Glas koncila” od 15. VI. o. g. opširno je ekscerpirao taj njegov govor. Zakoniti pluralizam Papa i priznaje i brani, kao postulat i konsekvenciju mnogovrsnosti svijeta, života, životnih oblika. I u Crkvi je on opravdan. “Na polju Crkve”, kaže on, “višestrukost njezinih doktrinalnih sastojaka, hijerarhijskih, obrednih, moralnih, ne može se drugačije izraziti osim pluralističkim oblicima i riječima. Pažljivo poštivanje, što ga naša religija ukazuje svakom momentu, svakom dijelu, svakom činu svojih sastavnih dijelova, kako božanskih, tako i ljudskih, traži, da se izbjegava svako pojednostavljivanje, koje bi sve izjednačilo i sve umrtvilo.” — “Pluralizam je najprije u samim stvarima, zatim u pojmovima i u riječima.” — “Pluralisti smo zato, što smo katolici, zato, što smo univerzalni, zato, što ništa ne ograničuje naš pogled na stvarnost, na istinu…”. Posebno je Papa to ilustrirao na novom pluralizmu liturgije, ali je izrijekom spomenuo i pluralizam u crkvenoj organizaciji i teologiji. I tu je on u načelu dopušten i opravdan. “Pluralizam se vidi i u časti, koja se pridaje svakome biskupu, svakoj lokalnoj Crkvi, svakoj pametnoj djelatnosti katoličkih laika. On je u opravdanosti i različitih izraza teološke znanosti u odnosu na jednu istinu, koja je objavljena i definirana od crkvenog učiteljstva”. — “Možemo govoriti i o pluralizmu u teologiji”. (“Glas koncila”, 15. VI. 1969., str. 2. i 3.).
Zabilježena je i komentirana i Papina izjava o načelnoj legitimnosti pluralizma pred afričkim biskupima, na njihovu simpoziju od 31. VIII o. g., u Kampali, u Ugandi. Iza kako je naglasio, da i afrička “Crkva treba da u prvom redu bude katolička”. — “To znači, da sva mora biti utemeljena na istovjetnoj, bitnoj i ustrojstvenoj baštini iste Kristove nauke, ispovijedane izvornom i autoritativnom predajom jedine i prave Crkve”, — i da “nije dobra svaka religioznost, nego samo ona, koja tumači Božju misao prema učenju apostolskog učiteljstva, koje je ustanovio jedini učitelj Isus Krist”. — “Nismo mi izumitelji svoje vjere, mi smo njezini čuvari”, — Papa tu ističe, baš kao i u svojoj poruci afričkim narodima (“Africae terrarum”) od 29. X. 1967. da “način izražavanja jedine vjere može biti mnogostruk, i prema tome izvoran i usklađen s jezikom, stilom, sklonostima, duhom i kulturom onoga, koji ispovijeda ovu jedinu vjeru. U ovom je smislu mnogolikost zakonita, čak željena. Prilagođivanje kršćanskog života na polju dušobrižništva, obreda, poučavanja, čak i na području duhovnosti, ne samo da je moguće, nego ga Crkva potiče. To pokazuje, na primjer, liturgijska obnova. U tom smislu vi možete i morate imati afričko kršćanstvo”. (“Papa afričkim biskupima”, “Glas koncila”, 10. VIII. 1969.).
“Vjera nije pluralistička”
Međutim ovo insistiranje Papino na zakonitom, “legitimnom”, pluralizmu u Crkvi očito pretpostavlja, da postoji i jedan nezakoniti, ilegitimni, krivi, pluralizam u Crkvi. Pluralizam, koji Papa otklanja i zabacuje. A nama se čini, da nije teško pogoditi, na koji “pluralizam” Papa pritom misli.
Misli prije svega na dogmatičko-moralni pluralizam, za kakav se, na primjer, oduševljavaju mnogi u Holandiji, pa i drugdje, među “novim teolozima”. Izlaze sa tezama, koje očito protuslove onome, što je Crkva vjerovala u prijašnjim stoljećima i što ona i danas vjeruje i uči, — u prvom redu kroz usta papa, — pa neće da taj svoj stav retraktiraju ni na formalan zahtjev Rima. A opet sebe smatraju ortodoksnim katolicima, a svoj nacionalni katolicizam najboljim i najevanđeoskijim: imaju “svoju” verziju kršćanstva, kao što i Rim ima svoju. A tako i treba da bude, kažu. Pluralizam, emulacija, natjecanje, upotpunjivanje, ispravljanje, sloboda. Kako u svjetskim znanostima postoje škole, sistemi, teorije, koje jedna drugoj protuslove i jedna drugu korigiraju ili i likvidiraju, tako to valja da bude i na području vjere. I tu vrijedi zakon evolucije i dijalektike.
Bezbroj se je već puta Papa oborio u svojim govorima na taj dogmatički pluralizam i na koketiranje s njim kod nekih novih teologa. Uvijek ozbiljnije zvone njegove opomene. I u govoru od 14. svibnja aludira on na to bez ikakve dvoznačnosti. “Ali ne bismo bili vjerni istoznačnosti Božje riječi, ne bismo bili vjerni učiteljstvu, koje iz nje proizlazi, ako bismo sebi prisvajali slobodu subjektivnog tumačenja, ako bismo određenu nauku podlagati kriterijima svjetovnih znanosti, još manje načinu javnoga mnijenja, ukusima i zastranjivanjima spekulativnog i praktičnog mentaliteta suvremene književnosti. Znamo, koliko je katolička Crkva odlučna, kad je riječ o našim odnosima s Kristom, s Predajom, sa sudbinom našega spasenja. Vjera nije pluralistička. Vjera je vrlo osjetljiva i zahtjevna, i kad je riječ o skupu izraza, u kojima je izražena. Crkva budno pazi, da riječi, kojima se vjera izražava, ne iznevjere bitne, istine”. (“Glas koncila”, I. c.).
Eto, vidimo i iz ovih Papinih riječi, da je Crkva na polju dogmatičkog pluralizma i danas jednako ekskluzivna i stroga, kako je bila u vrijeme sv. Pavla, koji je govorio: “Ako vam tko stane navješćivati drukčije Evanđelje, mimo onoga, što ste ga primili, neka bude proklet!” (Gal 1, 9.) i postavljao, posve u skladu sa Gospodinom i sa Evanđeljem (Mat 24, 35.), svoju tezu: “Jedan Gospodin, jedna vjera, jedno krštenje!” (Ef 4, 5.).
Legitimni pluralizam organizacije.
Njegove granice
A onda, ni svakoga organizacijskog i strukturalnog pluralizma Papa očito ne prihvaća. Nije on, sigurno, protiv organizacijskog pluralizma u nebitnome: u liturgijskim običajima, u pastoralnim uzusima, u disciplinskim propisima, koji nijesu sankcionirani za čitavu Crkvu. Takav pluralizam, čuli smo, on mladoj afričkoj Crkvi ne samo dopušta, nego i preporučuje: stavlja joj ga u dužnost. I s pravom! Crkvi je organizacijski pluralizam, — Papa to, samo drugim riječima, i sam kaže, — tradicija. Oduvijek su u njoj pojedini krajevi i dijeceze imale svoje partikularno, lokalno, — regionalno, provincijalno, dijecezansko, — zakonodavstvo. I kanonsko pravo uvijek s tim računa i to spominje. A pogotovu je Crkva u svakoj naciji i svakom kraju imala svoj kolorit. Ono nešto, što se je u nju bilo, — potpuno prirodno, spontano, konaturalno, — pretočilo iz duha naroda, među kojim je živjela. Uvijek je, u svakoj katoličkoj zemlji, pomalo drukčija religiozna psihologija; uvijek je u ponečemu drukčije i subjektivno doživljavanje religije; uvijek je drukčiji način vanjskog religioznog izražavanja i reakcije. Sve je, u izvjesnu smislu, specificirano i individualizirano: sve je impregnirano genijem dotične nacije. A ne protivi se to nimalo jedinstvu vjere. Vjeru i Crkvu to samo jača. Stvarno su to uvijek i zajednički kapitali kršćanstva: doprinosi pojedinih naroda i skupina u opću riznicu Crkve. Crkva se tim i objektivno koristi i bogati. Svi postaju dionici i učesnici onoga, što netko od njih ima. Izmjenjuje se to i komunicira. Nitko toga ne može zanijekati. Notorno je. Čitav je crkveni život pun elemenata, za koje se, historijski, sigurno zna, da vuku korijen iz jedne lokalne Crkve ili kraja. Još u starome kršćanstvu Istok je primao od Zapada i Zapad od Istoka; Sjever od Juga i Jug od Sjevera. Putovale su svetkovine, pobožnosti, liturgijski običaji, pastoralne prinove, organizacijske sheme, iz jednoga kraja u drugi, s jednoga kontinenta na drugi. Zna se kolijevka Božiću; zna i sakramentalnim blagoslovima, zna i procesijama i Euharistijskim kongresima, zna i krunici, i Križnome Putu, i Marijinim kongregacijama, zna i pojedinim tipovima crkvenog ruha, zna i arhitektonskim crkvenim stilovima, zna i asketskim i teološkim školama, zna i organizacijskim posebnostima: na Istoku i krupnim. A danas je sve to sviju nas: katoličko. Tko je god putovao svijetom, sjetit će se, kako bi mu, već kod prvoga koraka u crkvu u stranom kraju, udarilo u oči sad ovo, sad ono, — lijepo, značajno, pobudno, — čega u njegovoj domovini nema.
To je taj “legitimni” organizacijski pluralizam u Crkvi, koji Papa priznaje. I koji svatko mora priznati, ako je imalo inteligentan i intuitivan. Mnogovrsna je milost Božja (1. Petr 4, 10.; Ef 3, 10.)! A ljudi, pa ni vjernici, nijesu opeke. Ni narodi nijesu opeke. Narav stvari traži i u Crkvi organizacijski pluralizam. A, razumije se, taj se pluralizam može onda još dalje kultivirati, pa i intenzivirati, doklegod ne ugrožuje jedinstva, viših interesa i bitnog ustrojstva Crkve. Ubrzan tempo i sve bujniji razvitak modernog života i modernih komunikacionih sredstava danas samo još aktualizira taj proces i čini ga još logičnijim. Sve brže dolazi do diferencijacija, ali onda, dakako, i do komuniciranja i sinteze. Posebno, raznolično, pretvara se u opće. Drugim riječima: svi mi imamo pravo na svoje posebnosti, ali svi imamo i dužnost, da ih ne monopoliziramo. Mogu ih od nas preuzeti i drugi, ako hoće i ako im se sviđaju. No zato ih ne smijemo nikome silom nametati. A ne smijemo ih ni apsolutizirati, na sletu svekatoličke crkvene zajednice. Nitko nema prava, da se njima izolira od opće Crkve ili da njima osporava ili onemogućuje njezino normalno funkcionisanje. Ni njezino jedinstveno učenje. Ni njezinu hijerarhijsku konstituciju i organizaciju. Konstituciju i organizaciju, koja, na prvom mjestu, uključuje univerzalnu jurisdikciju i primat, ne samo časti, nego i vlasti, Svete Stolice, rimskoga biskupa, Pape. I njegov, autentični i infalibilni, magisterij.
Pluralizam, koji bi u to dirao, Papa ne priznaje. Njemu je on ilegitiman, baš kao što je ilegitiman i onaj dogmatičko-moralni. I on ugrožava temelje Crkve: ne direktno one doktrinalne, ali zato one konstitucionalne i strukturalne. A to se svodi na isto. Bitna je konstitucija Crkve u nas katolika dogma. I papinski je primat dogma. I Papin infalibilitet: u stvarima vjere i morala. I njegova univerzalna i direktna jurisdikcija nad čitavom Crkvom: vjernicima, svećenicima, biskupima. Iza I. vatikanskog sabora ne samo nedefinirana, nego i definirana dogma.
Primat i pluralizam.
Pavao VI. distancira se od Suenensovih sugestija
U tom je i čtav spor između Rima i kardinala Suenensa i njegovih sumišljenika: pristaša pretjeranog organizacijskog pluralizma. Spor, u kojemu se je Papa, Pavao VI., posve otvoreno i načelno, distancirao od Suenensa. I riječima i djelima. U odgovoru na pozdrav i adresu kardinala Tisseranta, kao dekana kardinalskog zbora, uoči Ivandana, civilnog imendana Papina, 23. VI. o. g., — pozdrav, u kojemu je kardinal aludirao i na neke “netočne doktrinalne i historijske perspektive, neke uopćavajuće kriticizme, nepravedne i neobzirne”, — a svi znadu, da je mislio prvotno na Suenensov “slavni Interview”, — Papa je spomenuo i “teškoće, koje kriju ozbiljne opasnosti za Crkvu Božju i sačinjavaju tešku odgovornost za one, koji ih uzrokuju”, — “neke od njih potječu od krivih tumačenja tradicionalnog crkvenog učenja i od izvjesnog manjka povjerenja u nas kod nekih od naše braće biskupa”, — te predstavljaju “slabljenje osjećaja pravovjerja” i “izvjesno rašireno nepovjerenje prema vršenju naše hijerarhijske službe”, pa je dodao, da ne može biti neosjetljiv “na kritike, ne sve točne, i ne sve pravedne, i ne uvijek obzirne i uputne, koje s raznih strana upravljaju ovoj Apostolskoj Stolici, pod lakše ranjivim nazivom Rimske kurije”. (“Glas koncila”, 13. VII. 1969.; “The Register”, 6. VII. 1969.). A činom je Papa to najočitije pokazao svojim konkretnim postupcima i nastupima. On i dalje neposredno intervenira u aktualnim crkvenim problemima: i u Braziliji, i u Meksiku, i u Sjedinjenim Državama, i u Holandiji, i u Italiji, — karakteristično je s te strane, da je Papa preko državnog tajništva urgirao, da paulinisti, izdavači najpopularnijeg katoličkog časopisa u Italiji: “Familia christiana”, ne objelodanjuju Suenensova Interviewa, ali da su ga oni, u stilu vremena i novih shvaćanja o crkvenom auktoritetu, ipak objelodanili (i u brošuri), pa se je Papa na njih javno potužio u jednoj audijenciji, podsjetivši ih, da će imati veliku zaslugu pred Bogom, ako budu u svom izdavačkom radu slijedili direktivne orijentacije crkvenog auktoriteta (“The Register”, 13. VII. 1969.); — on i dalje imenuje i zadržava na biskupskim stolicama i biskupe, kojima su “kler” i “narod” odglasali “nepovjerenje”; on, ni ne čekajući biskupskog sinoda, izdaje, 24. VI. o. g., Motu proprio “Sollicitudo omnium Ecclesiarum”, o papinskim nuncijima i delegatima, u kojemu tu instituciju, u bitnosti, sankcionira i za budućnost; on svoj kardinalski zbor i dalje popunjuje i pomlađuje, i to po svom slobodnom, diskrecionom, izboru; on brani raison i auktoritet svoje kurije i gleda u njoj organ i atribut svoje osobne i neposredne jurisdikcije i nadzora nad svim lokalnim crkvama.
Papa ima pravo
A Papa, kao uvijek, i u ovoj stvari ima pravo. Nije to samo izraz njegova formalnog auktoriteta. To je i dokumenat njegove dalekovidnosti i prosvjetljenja: onoga prosvjetljenja, koje mu je zagarantirano Kristovim obećanjima Petru.
Pustimo za sada po strani ulogu teologa u učenju Crkve, i ako je ta kvestija, po svojim implikacijama i konsekvencijama, možda presudnija od svih ovih drugih, direktno organizacijskih; i ako ona od svih njih najviše zadire u dogmatiku! Ostanimo samo kod onoga, o čemu se trenutačno vodi otvorena bitka!
Bi li za katoličku Crkvu bilo dobro, da se i u njoj više osamostale lokalne, nacionalne, Crkve? Da se što više crkvenih pitanja, — doktrinalnih, strukturalnih, disciplinarnih, — prenese u kompetenciju dijeceza i regija, a da ih sve manje ostaje u rukama Pape? Da biskupi postanu jači, a Papa slabiji. Da Papa bude, bitno više nego do sada, upućen na mišljenje, informacije, dobru volju, savjest, episkopata i biskupa. A, razumije se, i njihove okoline. Jer, i odviše je jasno, da bi se u tom slučaju mjesto rimske kurije stvarale druge, nacionalne i dijecezanske, “kurije”: “sabori”, “vijeća”, teološke skupine i škole.
Bi li za katoličku Crkvu bilo dobro, da mjesto Pape, stanu odlučivati biskupske konferencije ili, dapače, dijecezanski kler i katolički lajici sa terena?
Bi li za katoličku Crkvu bilo dobro, da Papa likvidira svoju kuriju, kardinalski kolegij, svoje osobne delegate u državama i zemljama, odnosno pri nacionalnim episkopatima, pa da se u upravi Crkvom osloni isključivo na predstavnike biskupa, koje bi konzultirao, na redovitim ili periodičnim sinodima, dok bi sa biskupima sa terena općio samo direktno, odnosno preko jednoga od njih, a sa vladama samo preko biskupskih konferencija, ili preko lajičkih delegata, uzetih sa područja države, pri kojoj bi bili akreditirani?
U Rimu se, očito, svemu tome protive. Ocjenjuju to negativno. Insistiraju, i formalno i virtualno, na Papinoj neposrednoj kompetenciji u svim tim stvarima. Na njegovim tradicionalnim prerogativama u upravi Crkvom. S mogućnošću, da, u svakom času, intervenira u crkvenom životu bilo kojega kraja, kad mu se to učini potrebno ili zgodno. On neće da tih svojih ovlasti žrtvuje nikakvu organizacijskom pluralizmu u Crkvi. A on dobro zna i, zašto.
Zašto? “Punctum saliens”
Nije to s njegove strane otimanje o čast i o prestiž. To je borba za autentičnu strukturu Crkve: strukturu, koja jedino, u potpunosti, odgovara evanđeoskoj definiciji Petrova mjesta u Crkvi i historijskim putevima Providnosti s papinstvom kroz stoljeća, odnosno s ispravno shvaćenim interesima jedinstva i kompaktnosti Crkve. U tome je u ovoj stvari “punctum saliens”. Dokle smiju i mogu da idu organizacijska decentralizacija i pluralizam u katoličkoj Crkvi, a bez štete po njezino jedinstvo i kompaktnost? A dokle opet moraju ići Papine ovlasti: u kojemu opsegu i u kojim formama vrši on svoju univerzalnu jurisdikciju nad čitavom Crkvom? Što je u tom pogledu bitno? Ili, ako nije bitno, što je korisno i poželjno?
Vratimo se s te strane na principe i na iskustva!
Papa po našim katoličkim shvaćanjima nije samo predsjednik zbora, kolegija, biskupa. On je i njegova auktoritativna glava. Papa je, Petar je, temelj Crkvi; ključar Božjega kraljevstva; njegov suveren, koji sve probleme Crkve, u zadnjoj instanciji, individualno i besprizivno, “veže i razrješuje” (Mat 16, 18.). On je onaj, koji utvrđuje braću, — i svoju apostolsku braću, — kad se pokolebaju duhom (Luk 22, 31. 32.). On, kao pastir, ravna ne samo jaganjcima nego i “ovcama”, starješinama Crkve (Iv 21, 18.). Uz tu je Petrovu, Papinu, funkciju organski povezana sudbina Crkve; njom je uvjetovana njezina nesavladivost i nepogrješivost. Mora ona sloga biti i univerzalna, i široka, i ekspeditivna, i pokretna. A zato je Papi potreban i izvršni aparat, koji mu je uvijek na oku i jedino o njemu ovisan; zato su Papi potrebne i direktne informacije, iz pouzdane i prve ruke; zato vrhovna odluka u svim dalekosežnim i delikatnim stvarima mora biti u njegovim rukama. A nitko ne će reći, da, na primjer, izbor i imenovanje biskupa nije stvar od najpresudnijega značenja za život Crkve u jednome kraju, ni da rizici, u slučaju promašena izbora, ne mogu biti i fatalni. Ali i da informacije, koje o nama daju drugi, nezainteresovani, nijesu obično sigurnije i objektivnije od onih, koje mi dajemo sami o sebi. Ali i da se lakše ne drže pod kontrolom ljudi, koji su blizu, nego oni, koji su daleko. Sve je to katoličkoj Crkvi i Svetoj Stolici još odavna izdiktovalo i praksu papinske kurije, i praksu papinskih poslanika i legata, i praksu neposrednog imenovanja biskupa iz Rima: dakako na temelju savjesno prikupljenih informacija sa terena.
A ni u jednoj od te tri točke nije iskustvo dementiralo intuicije Crkve. Ne treba previše ni mašte ni pameti, da čovjek sebi predstavi, kamo bi Crkvu odveo sistem lokalnih suvereniteta: individualnih ili kolektivnih, svejedno. Ni kamo bi je odvela rascjepkanost u bitnoj disciplini. Ni kamo bi je odvela zatvorenost i izoliranost pojedinih Crkava i željezne zavjese, kojima bi se one ograđivale. Ako ikada, na pozadini današnjih događaja i vrijenja u Crkvi lako je to predvidjeti Odmah bismo dobili Crkve bez celibata, bez Marijina štovanja, bez (aurikularne) ispovijedi, bez svećeničkog reda i hijerarhije: od pluralizma organizacije došli bismo brzo i do pluralizma vjerovanja i dogme. I odmah bi demagogija i nekvalifikovane klike namještale i skidale biskupe i napunile crkveni život eksperimentima, strankama, anarhijom. Dobro je, baš ovih dana, netko iz inozemstva napisao, da je najžalosnije doba po Crkvu i po papinstvo bilo ono od 9. do 11. stoljeća, dok je rimski puk, — u stvari razne plemićke obitelji, — birao Papu: do bule Nikole II: “In nomine Domini” iz g. 1059., kojom je uveden izbor Pape po kardinalima, a onda doba francuske revolucije, kad su opet pokušali nanovo uvesti tu praksu. Vratila bi se, samo u drugoj varijanti, u Crkvu vremena prije Grgura VII., vremena investiture i Staufovaca. I odmah bismo mjesto jednog infalibiliteta imali stotinu njih: neodgovornih i protuslovnih. Sve ono, što danas prigovaraju Rimu, pomnožilo bi se u nedogled: u daleko gorem izdanju.
Ne treba katoličkoj Crkvi ni “pluralizma” ni “reforme” na štetu primata. Ne treba nam ni emancipacije od Rima. Ne treba nam ni vraćanja natrag u primjeni primata, kako se je on u katoličkoj Crkvi, organski i logično, razvio iz svojih načelnih premisa, a u službi i interesu Crkve. Ni u jednoj lokalnoj Crkvi ne smije se uvoditi ništa bez Papina znanja i odobrenja. A Papa, kad to smatra svojom dužnošću prema božanskoj objavi i prema tradicionalnim svetinjama Crkve, može uvijek donositi odluke za svu Crkvu, pa i mimo traženja i želja i teologa i klera, kako je to učinio i čini Pavao VI.: i u pitanju Euharistije, i u pitanju Marijina štovanja, i u pitanju celibata, i u pitanju braka. Stvarna će većina Crkve uvijek biti s njim: Duh Sveti će se za to pobrinuti.
Nadnaravna snaga i vodstvo Duha Svetoga, personificirano u primatu, Crkvi su uvijek više od ljudske pameti, od ljudskih inicijativa. Ona je Crkva objave, “Creda”, dogme, koncila, neizmjenjivog i vječnog Evanđelja, auktoritativna “Crkva Boga živog” (1. Tim 5. 15.), “subiecta — Christo” (Ef 5, 24.), a ne “demokratska crkva” ljudskih struktura i institucija. Od primata je ona, providencijalno i časno, živjela 20 stoljeća: od primata će ona i dalje živjeti.
Ostavimo mi samo Svetoj Stolici, da ona Crkvu decentralizira i internacionalizira, gdje je to i u koliko je to potrebno! Pustimo mi Papi, da tumači smisao biskupskog kolegijaliteta i provodi koncilsku reformu, pod vodstvom Duha Svetoga! Čuo nas je sve. Svjestan je, bolje od sviju nas, što od Crkve naših dana traži božanski “Duh Isusov” (Dj. Ap. 16, 7.).
Dijalogiziranje
A što se tiče “dijalogiziranja” crkvenih ljudi s biskupima i s Papom, tu nam je prije svega potreban takt, diskrecija i — poniznost. Sve se to može učiniti i na lojalan način, bez publiciteta i presije. I bez novina. Ne znamo, jesu li s te strane na mjestu razne svećeničke “rezolucije”, što su u zadnje vrijeme i kod nas zaredale po katoličkoj štampi, pa i onoj za puk. Prije nijesu, nego jesu. Nijesu, čini nam se, uvijek ozbiljne i objektivne, — ima ih i vrlo originalnih i problematičnih; — mirišu pomalo i grupašenjem, partikularizmom, pretencioznošću, dociranjem, krizom auktoriteta. Zar baš u svemu moramo kopirati “modu” i “zapad”?
Dr. Čedomil Čekada
Tekst je prvi puta objavljen 1969. god., a pretiskan je u knjizi: Čedomil ČEKADA, Kuća na kamenu: pokoncilski problemi Crkve, Đakovo, 1970., str. 103-126. Ostali objavljeni tekstovi iz te knjige mogu se pronaći ovdje, a iz knjige Crkva, svećeništvo, svećenici ovdje.
