Srijeda, 26 siječnja

Pokloniti se ili stajati po strani


U Herodovom kraljevstvu rodio se Isus. Od zaslijepljenosti samim sobom, ni njegovo kraljevstvo, a ni Herod nije prepoznalo novorođenoga Kralja. Onoga kojega su najavljivali proroci, željno očekivanoga Mesiju – Spasitelja nisu u Herodovu kraljevstvu dočekali sa radošću. Prije bismo mogli reći da je njegovo rođenje uzrokovalo veliki nemir i uznemirenost među glavarima svećeničkim i pismoznancima, posebice kada su se na sceni pojavili mudraci raspitujući se o novorođenome kojemu se žele pokloniti. Gdje se Krist ima roditi? – pita se Herod, i dobiva odgovor – u Betlehemu. Šalje potom mudrace tamo zahtijevajući da se na povratku vrate i jave mu jesu li ga pronašli. Hini li Herod želju za poklonom ili želi zauvijek otkloniti prijetnju koja se u liku maloga djeteta nadvila nad njegovim kraljevstvom? Mnoštvo je načina na koji možemo meditirati nad svetim tekstom. Svaki nam lik pripovijeda svoju priču.

Herod – želi znati i saznati, ali ne želi sam napraviti niti jedan nepotreban korak tražeći Onoga koji predstavlja prijetnju njegovu kraljevanju, Herod voli stajati po strani, važna mu je moć, želi znati sve o vremenu i mjestu, ali svoga znanja nema, više voli stajati po strani, pokazuje put ali sam na njega ne ide, ne smetaju mu mudraci koji se klanjaju nekome drugome ako to čine tajno a ne javno, osjeća ugroženost svoje kraljevske moći pred znanjem mudraca i njihovom željom da u njegovu kraljevstvu nađu novoga kralja; njegova ugroženost dovodi ga u stanje bjesomučnog nasilja u kojem ubija svu novorođenčad do dvije godine – tako da bude potpuno siguran da je sve pod njegovom kontrolom

Mudraci – tuđinci, putnici, slijede zvijezdu na nebu, koja ih iz dalekoga, nepoznatoga svijeta vodi novorođenome kralju; njih ne vodi svijet nego  vjera, u toj vjeri klanjaju se onome koga kroz vjekove naviještaju proroci, a narod željno očekuje; prateći zvijezdu naći će dijete, iznijet će mu svoje darove, poklonit će mu se i u srcu osjetiti puninu radosti…

Meditirajući nad ova četiri lika koja nam pred oči stavlja evanđelista, možemo vidjeti kako jednima znanje služi za klanjanje a drugome za klanje. Posljedica znanja u nevjeri ne sagiba ničija koljena, čak niti pred Bogom. Znanje u vjeri završava u posvemašnjoj radosti; zbog toga klanjanje Kristu nje posljedica neznanja, nego svega sabiranoga znanja u Pismima o Bogočovjeku koji se imao roditi. Oni koji iskreno traže Boga, prije ili kasnije će ga naći. On je posljednja svrha čovjekova putovanja kroz vrijeme i prostor. U njemu je životna mudrost. Nju su prepoznali mudraci i njoj se poklonili. Mudrosti koja je veća od njihove, kojoj je sama zvijezda osvijetlila put. Oni su pratili njeno svjetlo.  To je ono isto svijetlo koje je prorok Izaija  „gledao nad narodom koji je u tmini hodio…”  Možda bi i sami trebali preispitati i pročistiti svoje (ne)znanje od umišljenosti i oholosti tako da se klanjajući moći i svijetlu svijeta ne zaboravimo pokloniti Bogu dok „dan ne osvane i Danica se ne pomoli u srcima vašim…“