Posljednica Gospe Karmelske

Posljednica Flos Carmeli dio je izvanredne i danas zanemarene liturgijske i glazbene baštine Crkve. Prikazuje poimanja izražena na muževan način, u perspektivi duhovne borbe u kojoj se Marija zaziva kao armatura (snažan oklop, cjelokupno naoružanje) svoje djece. Karmelićanska duhovnost s Jobom 7, 1 uči kako je čovjekov zemaljski život  –

• borba (latinski militia),
• tlaka, vojska, vojevanje, bojevanje, hrvanje, rat, ratovanje (hebrejski cava),
• iskušenje, ispit (grčki πειρατήριόν/peiratḗrión):

Militia est vita hominis super terram (Vulgata, Job 7, 1)[1]
Rat jest život človiečanski varh zemlje (Bartol Kašić)
Život čovjekov na zemlji jest ratovanje (Douay-Rheims)
Vojevanje je život čovičji sverhu zemlje (Petar Katančić)
Življenje je čovika na zemlji arvanje (Ivan Matij Skarić)
Sudbina je čovjeka da vojuje na zemlji (Lujo Bakotić)
Nije li nà vōjscī čovjek pozèmljār? (Antun Sović)
Nije li u mučnoj raboti čovjek na zemlji? (Ivan Evanđelist Šarić)
Što je čovjekov život na zemlji nego borenje? (Ronald Knox)
Nije li jad čovjekov život na zemlji? (Silvije Grubišić)
Nije li u mučnu poslu čovjek na zemlji (Đuro Martinjak)
Nema li trudan život čovjek na zemlji? (Darby)
Bojevanje je zemni život čovjekov.

Taj je život poput penjanja na svetu planinu Karmel, opisanu u Bibliji i bogatu simboličnim značenjima.

Blagdan Gospe od Karmela na dan 16. srpnja karmelićani su uspostavili između 1376. i 1386. U kalendar sveopće Crkve uveo ga je papa Benedikt XIII. godine 1726. Godine 1969. Pavao VI. sveo ga je na neobvezni spomen.[2]

Koliko je Gospa Karmelska bila popularna pokazuje niz hrvatskih pučkih naziva toga blagdana:[3]

Góspa Kàrmelskā (Nerežišća, Pirovac, Smiljan, Tar u Istri)
Góspa Kàrmenskā
Gospa od Karmela (Bagalovići u Poneretavlju, Fažana, Imotski, Labin, Novigrad u Istri, Premuda, Runović kraj Imotskoga, Selca na Braču, Silba, Trogir, Zaton kraj Šibenika)
Góspa od Kȃrmena (Korčula, Orebić, Smokvica na Korčuli)
Góspa òd Kārmena / Góspa òd Kḁ̄rmena (Broce kraj Stona, Dubrovnik, Pločice u Konavlima)
Góspa od Skapulára
Góspa od Škapulára
Gōspȁ ol Kȏrmena (Dračevica na Braču)
Góspa Skapùlārskā
Góspa Škapùlārskā (Prkos kod Škabrnje)
Góspe o Kȃrmena (Sali na Dugom otoku)
Góspe o(d) Kȃrmena (Primošten)
Gospe od Karmena (Bol, Brela, Stobreč)
Gȏspe od Kậrmena (Kukljica na Ugljanu)
Góspe òd Karmena (Omiš)
Gõspe od Kȃrmena (otok Sestrunj)
Gōspȅ od Kȃrmena (Tkon na Pašmanu)
Gōspȅ od Koārmena (otok Vrgada)
Karmȅlica (Krasica)
Kȃrmenca (Krivi Put)
Kãrmenica (Ceranšćina u Istri)
Kȃrmenica (Kolan na Pagu, Krivi Put, Veli Iž)
Mȃjka Bȍžja Kàrmelskā (Donja Drenova, Krasica)
Majka Božja od Karmela (Ledenice kraj Novog Vinodolskog)
Mȃjka Bȍžja Škapùlarskā (Bednja, Cerovac kraj Slunja)
Mãjka Bȍžja Škapulȋra (Kompolj)
Sveta Marija Škapularska (Moravička Sela)
Škapùlārevo (Jaska, Hrvatsko zagorje, Varaždin, Švarča kod Karlovca).

Branko Fučić (1920.–1999.) zabilježio je: „Zbog motiva ognja u čistilištu [od kojega Gospa izbavlja one koji su nosili njezin škapular], a i zbog učestalih oluja s gromovima oko njezina blagdana (16. VII.) u nekim hrvatskim krajevima nastao je naziv za Gospu Karmelsku: Ȍgnjenā Màrija.“[4]

U čast toga blagdana postoje hrvatska ženska imena Kȃrmēn i Kàrmela te muška imena Kàrmelo i Karmȅlo.

Pjesma u čast Gospe Karmelske Flos Carmeli za njezin blagdan u Karmelskome redu pripisuje se sv. Šimunu Stocku (1165.–1265.), šestomu poglavaru Karmelskoga reda koji je, prema predaji, godine 1251. od Gospe primio oplećnik (škapular), koji označava jaram Kristov.

Od godine 1663. Flos Carmeli pjeva se kao posljednica na svetkovinu Gospe Karmelske (16. srpnja). Pjesma se sastoji od osam kitica koje hvale Marijine krjeposti služeći se slikama povezanima s njezinom ulogom cvijeta karmelskoga gorja. Svaka kitica ističe Mariju pod drukčijim vidom: njezinu čistoću, majčinsku skrb, izvorište savjeta i zaštite vjernika. Opisuje iskustva početaka Karmela u Svetoj Zemlji i poteškoće njegove borbe za opstanak u novom, europskom okruženju.

„Cvijet karmelski“ i „loza procvjetala“ podsjećaju na kolijevku Reda karmelićana, gorje Karmel u Svetoj Zemlji, koje se prostire od sredozemne obale; dugo je 23 km, široko 10 km i visoko 546 metara. U Svetom se Pismu spominje 30 puta. Budući da se brdom naziva uzvisina do 500 metara, a više od toga je gora ili planina, a gora mora biti obrasla šumom, što Karmel više nije, preostaje nazivati ga planinom. Ta je planina nekoć bila obrasla vinogradima. U Katoličkom listu iz godine 1892. čita se:[5]

Proroci predstavljahu to brdo kao mjesto krasote, plodovitosti i milote. Njegovo ime znači plodnu poljanu, lijepo nasađenu okolinu, šumu cvijeća, voćnjak ili vinograd Božji. Prozvaše ga tako radi njegove ljepote. Podnožje toga brda hlade lovorike i masline, visočine mu kite dinje i trsovi, glavicu pako ovjenčuju hrasti i jele, a na sve strane izlijeva se more miomirisa od milijuna ruža, osobito carevaka i sunovrata (hijacinta i narcisa). Divotni izgled spram mora, kao što i nedaleke sirske gore, ter bližnje ravnice, čini ga takovim, kakovim ga i nazivlju: vrtom, rajem. Kad želi Izaija prorok da opiše budući sjaj i duševno blago Crkve Kristove, tad proriče on, da će joj se izručiti sjaj Libanona i ures Karmela. Prorok naime gleda u duhu otkupljenu zemlju i pjeva: Radovat će se tomu pustinja i zemlja sasušena, veselit će se pustoš i procvjetati kao ruža. Procvjetat će obilno, i veselit će se radujući se i popijevajući; slava libanonska dat će joj se i krasota karmelska i saronska (plodna dolina na obali sredozemnoga mora); ta će mjesta vidjeti slavu Gospodinovu, krasotu Boga našega (Izaija 35, 1–2).

Kršćanski su pustinjaci svu prirodnu ljepotu toga gorja pripisivali Mariji, opisujući otajstvenost njezine nutrine. Prekrasno i raznobojno cvijeće govori o bezbrojnim milostima koje je na nju izlio Stvoritelj. Plodnost vinograda oslikava njezinu neoskvrnjenu utrobu, rodnu najsavršenijim plodom – Isusom Kristom. Ivan Pavao II. uz Gospino pozdravljenje 24. srpnja 1988. rekao je:

Naše misli okreću se svetoj planini, koja se u svetopisamskom svijetu uvijek smatra simbolom milosti, blagoslova i ljepote. Na toj su gori karmelićani svoju prvu crkvu posvetili Djevici, Majci Božjoj, „Karmelskomu cvijetu“, koja ima ljepotu svih krjeposti, izražavajući tako vlastito htijenje da joj se posve povjere i da neraskidivo povežu svoju službu Mariji s onom u poslušnosti Kristu.

Daljnji zazivi – „sjaj neba“, „Djevo u porodu jedina“, „Blaga majka“ – opisuju sve što Crkva časti i divi se u Majci Kristovoj. U njima se zahvaljuje Bogu za povlasticu po kojoj su sv. Joakim i Ana začeli Mariju, a kojom ju je Bog očuvao od iskonskoga grijeha; hvali se njezinu djevičansku čistoću, koju je očuvala prije, tijekom i nakon rađanja Isusa; divi se njezinoj iznimnoj nježnosti i dobroti kojom okružuje ovozemaljske hodočasnike koji joj dolaze i konačno gleda u njezinu slavu koja ukrašava nebesa, u kojima se želi imati udio.

Molba „Karmelu budi milostiva!“ skriva povijest borbe Reda da pronađe vlastito mjesto u zajednici Crkve i da mu se prizna Pravilo, za što je molio Majku Milosrđa u prvim stoljećima svoga postojanja. Također se odnosi na predaju karmelskoga škapulara, koji – kao Marijin dar – izrasta iz povjerljive molbe da vazda štiti svoje karmelske oaze.

Zaziv „Zvijezdo mora“ konačno odiše pouzdanjem. Karmel se kao gorje spušta u Sredozemno more. Zvijezda mora vodilja je pomoraca u noćnim tminama. Kad ugledaju njezino svjetlo, mirni su i sigurni da će, ravnajući se po njoj, stići na odredište. Karmelski brod, ploveći kroz vremena i naraštaje, s nadom gleda u Marijino svjetlo, siguran da će, krećući se prema njemu, sigurno stići do luke vječnosti. Napuštajući Svetu Zemlju prvi karmelićani često su se ukrcavali na brodove koji su plovili za Europu. Ne znajući što ih tamo čeka, usmjeravali su pogled prema Jutarnjoj zvijezdi, mirno ploveći morem nade.

Gospa Karmelska učiteljica je razmatranja. Karmel kao redovnička zajednica nastao je na istoimenoj planini koju je blagoslovio prorok Ilija (Prva o Kraljevima 18, 20–40). Karmel oduvijek čuva svoj vid duhovnosti i nudi ga onima koji žeđaju za Bogom. Motrenje (kontemplacija) čin je koji nadilazi jednostavno gledanje i slušanje; to je unutarnje zagledavanje, u smislu otvaranja nadnaravnomu. To je poput gledanja očima duše, pod snažnim poticajem Duha Svetoga. Što je prorok Ilija gledao? Otvoreno more, zelena brda galilejska, daleke planine. Ali ta ga krajobrazna zbilja nije potaknula na žarku ljubav za Boga, da Ga posluša, da Mu preda cijelo svoje postojanje, da živi samo za Nj. Otuda njegov gorljiva revnost u obrani vjere u jedinoga i pravoga Boga. Čovjek naviknut na oštrinu stijene, na tišinu prirode, na neodređenu sliku Boga koji je bio tu, ali koji se još nije očitovao u ljudskome licu. Osjećao je svenazočnoga Boga; obožavao Ga je, slijedeći Njegov glas u špiljama ili u složenu svijetu. Sve njegovo djelovanje i snaga ležali su u Bogu.

Kasnije dolazi Marija, jednostavna djevojka, koju Bog priprema za uzvišeni i teški zadatak. U evanđeljima je zabilježeno prilično malo riječi koje se odnose na nju u odnosu na to koliko je bila važna i bliska svomu Sinu. Međutim, u njezinu majčinskom srcu trajala je molitva, promatranje velikih Božjih djela koja je Bog činio po njezinu Sinu.

Tišina je čaša motrenja, ne praznina koja obeshrabruje i uništava osobu, prostor u čovjeku otvoren općenju s Bogom. On govori u tišini i kada jadne ljudske misli utihnu. Kroz blagi povjetarac Duha Svetoga ulazi u vjernikovo srce, ostavljajući trag milosti i darova.

Marijino motrenje sastoji se u tumačenju snažnih i izvanrednih djela koja pripisuju samo Bogu, ne podvrgavajući ih logici razumijevanja do krajnjih granica. Ona živi između zbivanja koje se odvija i otajstva koje se polako otkriva. Nema se s kim posavjetovati: prepuštena je sama sebi da odluči kako će odgovoriti. Zna da je Bog kroz povijest učinio divna čuda, a nebeski joj glasnik kaže da će i njezina rodica, već poodmakle dobi da bi začela, za nekoliko mjeseci postati majka. Na kraju hrabra Marija skuplja snagu i usuđuje se baciti u Božji zagrljaj.

Mariji upravo motriteljsko djelovanje omogućuje da bude nazočna u srcu svoga Sina: ne gleda Njegovu zapanjujuću povijest ljudskim očima, nego se potpuno pouzdaje u Božji naum. Ivan Pavao II. u apostolskom pismu Rosarium Virginis Mariae (16. listopada 2002.) ističe:

10. Promatranje Krista ima nenadmašan uzor u Mariji. Sinovo lice na jedinstven način pripada Mariji. U njezinoj je krilu nastao, primivši od nje i ljudsku sličnost, koja upućuje na još veću duhovnu bliskost. Nitko se nikada nije tako vjerno posvećivao promatranju Kristova lica kao što je to činila Marija. Oči njezina srca usredotočiše se na Njega već u Navještenju, kada ga je začela silom Duha Svetoga. U idućim je mjesecima počela osjećati Njegovu nazočnost i zamišljati Njegov izgled. Kada ga je konačno rodila u Betlehemu, njezine su oči s nježnošću mogle promatrati lice Sina dok Ga je povijala i polagala u jasle (usp. Luka 2, 7).

Od tada se njezin pogled, uvijek ispunjen klanjanjem i udivljenjem, nije odvajao od Njega. Katkada će to biti upitan pogled, kao u zgodi kada se izgubio u Hramu: „Sinko, zašto si nam to učinio?“ (Luka 2, 48). U svakoj će prilici to biti prodoran pogled, kadar dublje shvatiti Isusa, čak dotle da zapaža Njegove skrivene osjećaje i predusreće Njegove odluke, kao u Kani (usp. Ivan 2, 5). U drugim prigodama bit će to pogled boli, nadasve podno križa, gdje će još jednom, u određenom smislu, njezino lice poprimiti izraz lica žene u porođajnim bolima, jer Marija nije samo podijelila muku i smrt svoga Sina Jedinorođenca, nego je također primila i novoga sina u ljubljenome učeniku (usp. Ivan 19, 26–27). U uskrsno jutro to će biti radostan pogled, koji odsijeva uskrsnom radošću, i, konačno, na dan Pedesetnice, gorljiv pogled po izlijevanju Duha Svetoga (usp. Djela apostolska 1, 14).

Gornji tekst posljednice na hrvatskom otisnut je 2016. u Vlastitom časoslovu Reda bosonoge braće blažene Djevice Marije od gore Karmela.[6]

Izvedbe grgurovskoga korala posljednice na latinskom mogu se slušati ovdje, ovdje, ovdje, ovdje i ovdje.

Neume grgurovskoga pjevanja na latinskom mogu se otvoriti i presnimiti ovdje.

Prepjev na hrvatskom notacijom je u kolovozu 1980. zabilježio dominikanac, skladatelj fr. Anđelko Fazinić (1902.–1983.). U tom zapisu zadnji stih prve kitice glasi „nevina“ (a ne „jedina“), a sedma i osma kitica su zamijenjenih mjesta.[7]

Posljednica je prevedena na slovački (Kvet Karmelu), poljski (Tyś karmelu), engleski (Flower of Carmel), francuski (Fleurs du Carmel), kastilski (Flor de Carmelo), talijanski (Fior del Carmelo), njemački (Blume des Karmel), indonezijski (Bunga Karmel), litavski (Karmelio gėle) i druge jezike.

[1] Septuaginta: πότερον οὐχὶ πειρατήριόν ἐστιν ὁ βίος ἀνθρώπου ἐπὶ τῆς γῆς / póteron ūkhì peiratḗrión estin ho bíos anthrṓpū epì tē̃s gē̃s.

„svaki čovik na ovom svitu vojuje s nevoljami i sa suprotivštinami; svaki čovik podnosi težke trude, preda u mnogih pogibilih, muče ga mnogovrstna progonstva i naskaču ga mnoge nesgode“ – Ivan Matij Skarić, Sveto Pismo Staroga i Novoga Uvita, slog četvrti, U Beču 1859., str. 479.

„Čovjek na zemlji je kao vojnik. Tvrda služba, napose za vrijeme rata. Nikada nema mira, ni počinka, dok ne umre.“ – Antun Sović, Knjiga o Jobu, Bogoslovska smotra (Zagreb), 29/1941., br. str. 391.

„Život je čovjekov na zemlji trajno vojevanje, ratovanje, spremnost u sve žešće bojeve. I nikada ne znaš kada ćeš pasti. Stalno razmišljanje nad novim problemima. Težak dan, teška noć, teški mjeseci. Očajna godina, a nikad joj kraja. Kada se god probudi, postaje očajniji umjesto odmorniji.“ – Ratko Perić, Jobovi bolovi i Božji blagoslovi, Mostar, 2012., str. 104.

[2] Calendarium Romanum, editio typica, Vaticanis, 1969., str. 45, 97, 130 i 170.

[3] Usp. Blaž Jurišić, Rječnik govora otoka Vrgade, Zagreb, 1966., str. 87; Mate Hraste, Petar Šimunović, Reinhold Olesch, Čakavisch-deutsches Lexikon, Teil 1, Köln-Wien, 1979., str. 277; Sanja Vulić, O nekim čakavskim imenima marijanskih blagdana, Filologija (Zagreb), 17 (1989.), str. 143; Sanja Vulić, O nekim pučkim blagdanskim imenima na zadarskom otočju, Filologija (Zagreb), 29 (1997.), str. 183; Sanja Vulić, Iz čakavske tvorbe blagdanskih imena, Hrvatski dijalektološki zbornik (Zagreb), 11 (1999.), str. 69; Sanja Vulić, Marijanska pučka blagdanska imena na dubrovačkom području, Croatica et Slavica Iadertina, 4 (2008.), str. 150; Sanja Vulić, O marijanskim pučkim blagdanskim imenima u središnjoj Hrvatskoj, Modruški zbornik, 4–5 (2011.), str. 11; Dušan Perkov, Govor Burnjega i Južnoga Primoštena, Split, 2020., str. 181.

[4] Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, Zagreb, 1979

[5] A. Ž., Brdo Karmel, Katolički list (Zagreb), 43/1892., br. 29, U Zagrebu 21. srpnja 1892., str. 231.

[6] Vlastiti časoslov Reda bosonoge braće blažene Djevice Marije od gore Karmela: Dodatak Časoslovu Rimskog obreda, uredili o. Jure Zečević, OCD i s. Terezita Kalinić, OCD, Zagreb, 2016., usporedni tekst na latinskom i hrvatskom jeziku na str. 139–140 i notni zapis na str. 488.

[7] Prve karmelićanke stigle su u Hrvatsku, u Brezovicu godine 1939. iz Austrije na poziv bl. Alojzija Stepinca. Braća karmelićani stigli su 1958. Nakon što su Englezi 22. veljače 1944. bombardiranjem uništili samostan dominikanaca na Koloniji u Zagrebu (devet ubijenih), po dogovoru nadbiskupa Stepinca i tadašnjega dominikanskoga provincijala fr. Anđelka Fazinića dio preživjelih dominikanaca došao je privremeno živjeti uz samostan karmelićanki u Brezovici, pa su iz toga razdoblja ostali povezani.