Ima među ljudima onih koji gotovo uvijek i gotovo u svemu vide nešto loše, a ima i onih koji opet u svemu vide nešto dobro. S obzirom na ove prve, možemo uočiti kako je sve veći broj nezadovoljnika i društvenom i crkvenom zbiljom, a koliko su u toj svojoj besperspektivnosti otišli daleko, dade se prepoznati po tome što su spremni ovo naše vrijeme ozbiljno smatrati posljednjim vremenima, zanemarujući pri tome i Kristovu opomenu da nitko ne zna ni dana ni časa, kao i činjenicu da je svima nama neusporedivo bolje nego što je bilo ljudima koji su živjeli samo prije 50 godina, a kamoli onima koji su živjeli prije 500 ili 1000. Realno gledajući, ti su stvarno zabrazdili i šireći oko sebe defetizam ne čine dobro ni sebi ni drugima. S druge strane, znatno su rjeđi, ali ipak ima i takvih koji sve opet nastoje gledati previše optimistično, do mjere da uopće ne uočavaju konkretne opasnosti i negativnosti. Pored takvih mnoge se loše stvari mogu zbivati a da ih uopće ne uoče, i, dok se oni ne prenu oda sna, postati nepopravljive. Bilo bi u tom svjetlu vrlo poželjno uvijek i u svemu nastojati gledati realno, odnosno jasno shvatiti što je pogrješno, ali ipak zbog toga ne padati u stanje očajanja, nego i iz toga pokušati izvući ono najbolje.
Pri tome posebno mislimo na rak-ranu aktualne Crkve, odnosno na otkrivanje niza slučajeva seksualnih devijacija kod jednog dijela klera, a posebno na, s jedne strane, problematiku efebofilije (seksualna privlačnost prema adolescentima), a s druge strane na raširenost homoseksualnih veza. O pristranosti pisanja o takvoj problematici osvrnuli smo se u tekstu O načinu pisanja “kršćanskih medija” o seksualnom zlostavljanju u Katoličkoj Crkvi, a ovdje želimo samo podvući kako vjerujemo da je izlaženje s takvom problematikom sada, nakon što je najveći broj odgovornih mrtvo ili jednom nogom u grobu, ili ih je pak abolirala zastara, štoviše nakon što već desetak i više godina – tako se barem tvrdi – uopće nema novih slučajeva zlostavljanja, namjerno tempirano kako bi se Katoličkoj Crkvi zadale nove rane i nametnuo još jedan u nizu razlog za kolektivno pokajničko udaranje u prsa. Time se naime izazvao bijes rulje, koja sada nužno traži nečiju krv, a kako su stvarni krivci u biti nedostupni, objekt prezira i subjekt zlostavljanja postaje Katolička Crkva u cjelini. Drugim riječima, čini nam se da bi umjesto ispričavanja svakomu i svima zbog nečega što je netko tamo negdje nekada učinio, trebalo jasno naglašavati da to nije stvar cijele Crkve, nego konkretnih posrnulih ljudi i da se problematika mora rješavati na jednakoj parcijalnoj razini na kojoj je i nastala. Ovakvo stanje mogu samo iskoristiti neprijatelji Crkve da ju učine još ranjivijom i prikažu ju nedostojnom i licemjernom s obzirom na niz moralnih pitanja, te time začepljujući joj usta lakše provode sve ono što se naziva civilizacija smrti. Predmnijevamo da će to biti izravna posljedica takvog nepotrebnog posipanja pepelom po glavi cijele Crkve.
A upravo je u današnje vrijeme crkveni nauk o spolnom moralu neizmjerno važan i vrijedan, odnosno o njegovoj će čvrstoći puno toga ovisiti u budućnosti, štoviše usuđujemo se reći da će o njemu najviše ovisiti i budućnost Crkve. Ukoliko se, dakle, udarajući stalno po otkrivenom nemoralu unutar njezinih redova, obezvrjeđuje njezino poslanje i vjerodostojnost u zaštiti bračnog i obiteljskog morala, otvorit će se put da se sve ono protiv čega se Crkva na tim poljima bori, širi nesmiljenom brzinom. Svakim će se eventualnim pokušajem podizanja glasa ušutkivati, nabacujući se općom krivnjom. I zato nas iznimno smeta jednostrano pisanje ne samo svjetovnih, nego i kršćanskih medija, koji se ponašaju kao da ne vide dalje od nosa i kao da uopće ne uočavaju pozadinu svega, nego svojom tobožnjom transparentnošću još zabijaju čavao u lijes svojoj Crkvi.
No, bez obzira na napisano, mi u biti spadamo u one koji na sve gledaju šarenim naočalama, kadšto i naivno i neopravdano, pa tako vidimo veliko dobro i u ovoj situaciji. Naime, iako vjerujemo da je navedena pozadina slučaja onakva ili približno onakva kako smo to naveli, ipak vjerujemo da će to na dobro doći Katoličkoj Crkvi, odnosno vjerujemo da su se otvorile takve perspektive koje će određenim automatizmom suzbijati već i samu mogućnost zlostavljanja, a jednako tako i ako ne uništiti, a ono svesti na najmanju moguću mjeru homoseksualnu praksu među klerom. To prije svega možemo zahvaliti razbuktalom bijesu kod rulje, jer će se, imajući to u vidu, samo krajnje ludi i krajnje hrabri među zlostavljačima i onima koji su zastranili na homoseksualnom polju moći pouzdati u medijsku i svaku drugu diskreciju.
Štoviše, vjerujemo da će se sadašnji skandal, baš zbog svojih razmjera, itekako lijepo odraziti na npr. Njemačku Crkvu, kao i neke druge Crkve koje su vrlo glasne u borbi za promicanje dostojanstva homoseksualaca, kao i u borbi za prericanje tumačenja Šeste Božje zapovijedi, ali su vrlo mlake u nastojanju oko pravovjernog tumačenja Pete: Ne ubij! Iako smo možda za nekoga zluradi i neosjetljivi, ipak imamo potrebu reći kako nam je takvo milosrđe koje propagiraju pojedini njemački, američki i neki drugi biskupi i teolozi, ne samo strano evanđeoskoj poruci, nego toliko odbojno da nas neprestano potiče na pitanje kakve i kolike oni imaju koristi od svega toga. U tom bismo svjetlu, radi dobrobiti Crkve i toliko potrebnog pročišćenja, bili presretni kada bi i njih mediji i bijes rulje pročešljali na jednaki način kako su to učinili s javno poznatim pokojnim i jedva živućim (uglavnom američkim) zlostavljačima. Učinili to mediji ili ne, morat će sada biti u skupini onih koji pušu i na hladno, odnosno teško da će se, barem za jedno duže vrijeme, usuditi uvoditi navedeno pro-gay evanđelje po Crkvi njemačkoj, jer će se svaki njihov istup u tom smjeru itekako gledati kroz prizmu moguće pripadnosti homoseksualnom lobiju.
Istina, kao još jednu posljedicu svega toga možemo očekivati drastično smanjenje duhovnih zvanja, jer više Crkva ne će biti sigurno utočište za homoseksualne lobije koji su si bili raskrčili put od dna do vrha, jednako tako ne će biti ni privlačna onima koje će trenutačno stanje u Crkvi obeshrabriti pa makar i istinski osjećali svećenički poziv, ali se s pravom možemo nadati da će s vremenom Crkva upravo na tom polju postati ponovno snažna i sveta, iskrena zaštitnica života i pronositeljica Radosne vijesti. I baš zbog takvog pročišćenja, kojemu će, po svemu sudeći, prethoditi burno razdoblje odbacivanja, vjerujemo da u konačnici ova otkrivanja zlostavljanja u Katoličkoj Crkvi, kao i otkrivanja njezine homoseksualne subkulture, mogu uroditi izvrsnim plodovima na korist svima nama i čitavoj Katoličkoj Crkvi.