Poziv velike odgovornosti i fatalnog rizika
Ako mi svećenici nijesmo uvijek svjesni svojih velikih odgovornosti i čitave fatalnosti svoga položaja pred Bogom, radi tolikih Božjih dragocjenosti i radi tolikih života, — “vječnih života, — što ih držimo u rukama, Isus nije za to kriv. On nas je na to, bezbroj puta, najozbiljnije, podsjećao u Evanđelju. I tako ozbiljno, da se čovjek, — u časovima, kad mu to živo izađe pred oči, — upravo prestraši i zadršće.
Nikada Isus ni apostola, — baš kao ni drugih ljudi, — nije u Evanđelju predstavio ni prikazao u ulozi gospodara, domaćina, samostalnih i neovisnih ljudi; on ih uvijek izvodi na pozornicu svojih evanđeoskih pouka, slika, priča, u ulozi sluga ili upravitelja. Vazali su, namjesnici, činovnici; nijesu suvereni. Nemaju oni nigdje u njegovim pričama svoga imanja, svoje očevine: tuđe je, kraljevsko je, Božje je, sve ono, čim rukuju. Sve je to pod teretom, pod hipotekom; u svemu su tome oni vezani ugovornim odnosom; za sve su to odgovorni jednomu puno višemu od sebe; morat će mu polagati račun: točan, pedantan, strog, rigorozan. Nije im ostavljeno na volju, hoće li i kako će raditi; moraju se držati uputa, pravila, normi, koje su dobili. Površnost, nanšalantnost, nebriga, kod njih je grijeh, koji se strogo kažnjava. Prva im vrlina mora biti savjesnost, vjernost, budnost. Njihova se karijera ne može svršiti neutralno, jednostavnim prekidom radnog odnosa, otkazom službe; u izgledu im je samo i uvijek: ili veliko priznanje i nagrada, ili teška i dugotrajna, vječna, kazna. Mogu biti samo jedno od dvoje: ili vjerne i dobre sluge, ili kažnjive lijenčine, pronevjeritelji, kriminalci, zločinci. A uporedo s tim uvijek je, otvoreno ili diskretno, naglašena i ideja, da se ne radi o sitnicama; da su po srijedi, da su u igri, goleme svote, veliki kapitali: zlato, talenti, imanja, gradovi, zemlje. Penje se to i do bajoslovnih, multimilijunskih, vrijednosti; i do deset tisuća talenata (Mat 18, 24.). Gospodar nikada ne zaboravlja na svoje pravo; on se uvijek vraća i vrši inspekciju, traži obračun (Mat 18, 23. 24.; Luk 16, 2.); obavlja saslušanja, daje ocjene, primjenjuje sankcije. Ozbiljno, dostojanstveno, bez pardona. I iznenada. U čas, kad nitko ne misli.
Treba samo pročitati, iz Evanđelja, Isusove priče o talentima i minama, o nepravednom upravitelju, o kraljevskim dužnicima, o bezbožnom bogatašu, o ludim djevicama, a prije svega one o slugama, što ih je gospodar ostavio, da mu čuvaju dvor i da njim upravljaju. Strahovito ozbiljno zvone u Isusovim ustima riječi: »I nekorisnoga slugu bacite u tamu najskrajnju!« (Mat 25, 30.), »Ludo, još ove noći iskat će od tebe dušu tvoju« (Luk 12, 20.), »Nikada vas nijesam znao; idite od mene, koji činite bezakonje« (Mat 7, 23.), »Zaista vam kažem: ne poznajem vas!« Mat 25, 12.), »Iz tvojih te usta sudim, zli slugo« (Luk 19, 22.), »slugo zli i lijeni« (Mat 25, 26.).
Svima su ljudima, — a kršćanima pogotovu, — namijenjene te opomene Gospodinove. Za sve ljude i kršćane one vrijede. Svi su oni, i kao stvorenja, i kao korisnici božanskih darova otkupljenja i milosti, u vazalskom odnosu prema Bogu; odgovarat će mu: i za božansku dragocjenost svoje neumrle duše, koju je Bog za sebe stvorio i sebi je kupio krvlju svoga Sina, i za talente, umne, moralne i milosne, koje im je Bog dao, da ga njima proslave i da ih iskoriste u svrhu svoga posvećenja i svoga vječnoga spasenja, i za svu djecu Božju, za svu svoju ljudsku braću, s kojom su se sretali u životu i koju su morali voljeti i pomagati.
Ali da su, — te opomene, — nama svećenicima, namijenjene i prije svih drugih i daleko iznad svih drugih, o tom još nije podvojio nijedan teološki i asketski pisac i nijedan tumač Evanđelja. Isus ih, nekoliko puta, izrijekom i u posve specifičnu i ekskluzivnu smislu, upravlja na svoje apostole; njihovu stilizacija i kontekst aludiraju, više manje uvijek, na višu, povlaštenu, povjerljivu, delegatsku, kategoriju službeničkog i upraviteljskog personala, na one, koji imaju nad drugima vlast (Mat 24, 45.; Luk 12, 42.); sva snaga figure i najpuniji smisao alegorije realizira se samo, kad ih se primijeni na apostolski ili na svećenički poziv i misiju. Nama je, svećenicma, božanski Gospodar povjerio i blago, i interese, kojih nikomu drugomu nije povjerio. Interese i dragocjenosti i kvalitativno i kvantitativno neprispodobivo veće od onih u rukama običnih vjernika. Mi smo upravitelji otajstava i milosti Božjih (1 Petr 4, 10.; 1 Kor 4, 1. 2.; 2 Kor 6. 4.). Mi svaki dan držimo živoga, Euharistijskog, Krista u rukama. Mi smo nosioci njegova izabranja (Luk 6, 13.; Iv 6. 71.; 15, 16. 19.). Mi smo auktoritativni reprezentanti Kraljevstva Božjega na zemlji. Mi smo profesionalni vjesnici i tumači istine Evanđelja. Nama je povjereno vječno spasenje mnogih drugih. Mi možemo onesvetiti i oskvrnuti Krv zavjeta svaki dan (Hebr 10. 29.). Mi možemo skriviti, da ljudi hule na riječ Božju (Rim 2, 24.; 14, 16.; 1 Tim 6, 1.; Tit 2, 5. 8.; 2 Kor 6, 3.). Mi možemo, duhovno, podignuti, ali i smutiti mnoge; možemo mnoge zauvijek spasiti, ali i mnoge zauvijek gurnuti u vječnu propast. I direktno, i indirektno: sablažnjavajući ih, zlorabeći, zavodnički, njihovo povjerenje, ili oduzimajući dušama zaštitu i pomoć milosti, svojim nemarom, svojom mlakošću, svojom grubošću i tvrdoćom. Mi misimo, mi dijelimo Euharistiju i sakramente, mi propovijedamo i ispovijedamo, mi ljude pripravljamo na smrt: dobro ili zlo, dostojno ili nedostojno i svetogrdno, sa srcem ili bez srca, dobropastirski ih najamnički, tatski, vučki. Na našem liku može ostati neprepoznata dobrota Božja; u našim rukama može ostati jalova milost Križa. Mi možemo, lakše od sviju drugih, i teže od sviju drugih, postati izdajice i apostate. Svaki je naš dan bogat ili pobjedama ili porazima; mi uvijek vučemo za sobom i druge; nijedna naša gesta nije potpuno neutralna. Mi se nikada ne možemo izvući od odgovornosti i otići u rezervu. Ne možemo, nikada, ni skinuti sa sebe svoga svećeništva i njegovih obveza. Svaki je od nas: »sacerdos in aeternum«.
Ne će nikomu biti teže polagati računa na dan suda nego nama svećenicima. »Komu je mnogo dano, mnogo će se od njega i tražiti!” (Luk 12, 48.), sudački je princip, koji je sam Gospodin istaknuo i formulirao. Ne će nikome biti ni teže umirati nego nama svećenicima. Puno će naša računska knjiga biti deblja nego u drugih. O svakoj misi, o svakoj ispovijedi, o svakom satu katehizacije, o svakoj riječi (Mat 12, 36.) i pogledu, morat ćemo davati račun Gospodinu: »Daj račun, kako si upravljao, jer više ne možeš biti upravitelj!« (Luk 16, 2.).
Da na to više mislimo, da se svaki dan sjetimo svoje svećeničke smrtne postelje, da češće pročitamo sve one scene sa Gospodnjim slugama iz Isusovih priča, nikada nitko od nas ne bi bio lakouman. A ne bi, šale, bio ni mlak, ni površan. Ne bi među nama bilo ni momačko-bećarskih, ni turističko-sportskih, ni kinsko-kavanskih, ni činovničko-računaških, ni begovsko-pašinskih tipova. Prepali bismo se. Uozbiljili bismo se. Tko bi se smio igrati s milošću Duha Svetoga (Ef 4, 30.) i s otajstvima Božjim (Gal 6, 7.)? Tko bi smio riskirati, da, kao duhovni malodobnik, slijepo i ludo, otpleše u vječnu smrt?
Sjetimo se toga barem sada u Adventu: kad se opet jedna naša svećenička godina bliži kraju! Advenat je vrijeme za nas. To je, po svojoj najdubljoj ideji, kulminaciona točka naše svećeničke odgovornosti, fatalnosti našega svećeničkoga poziva i života.
»Stražite dakle, jer ne znate, u koji će čas doći vaš Gospodin!« (Mat 24, 42.; 25, 13.; Mark 13, 35.; Luk 12, 40). »Blago slugama, koje gospodar, kad dođe, nađe budne! Zaista vam kažem, da će se zapregnuti, i posadit će ih, i pristupit će, pa će im služiti!« (Luk 12, 37.). »Ako li pak rđavi sluga rekne u srcu svome: Ne će moj gospodar još za dugo doći, i počne biti drugove svoje i jesti i piti s pijanicama, doći će gospodar onoga sluge u dan, u koji se ne nada, i u čas, kojega ne zna, i odvojit će ga, i dat će mu dio njegov s licemjerima. Ondje će biti plač i škrgut zuba!« (Mat 24. 48—51.; Mark 13, 33—37.; Luk 12, 45—48.).
Nedavno čitao sam, u jednom američkom katoličkom časopisu, gdje neki svećenik komentira činjenicu, — sve na konkretnim primjerima iz svoje svećeničke okoline, — kako američki svećenici od reda umiru naglo i iznenada. On to tumači njihovom preopterećenošću, revnošću, prenaprezanjem. Ako je tako i gdje je tako, nije to ništa fatalno. Blago njima! Samo, znadu naglo i nepripravno umrijeti i svećenici, koji nijesu ni preopterećeni, ni revni, ni sveti. »Sacerdotum sors — inopinata mors!« A i oni dolaze na sud. I oni će morati Gospodinu polagati račun. Bože, smiluj nam se! Isuse, smiluj nam se! »De neglectu inspirationum tuarum, libera nos, Jesu!«
Dr. Čedomil Čekada
Tekst je prvi puta objavljen u Vjesniku Đakovačke i Srijemske biskupije, 12/1962., a pretiskan je i objavljen u knjizi: Čedomil ČEKADA, Crkva, svećeništvo, svećenici, Đakovo, 1967., str. 136-139. Ostali objavljeni tekstovi iz knjige mogu se pronaći ovdje.
