Prikazanje Gospodinovo

Antiveduto Grammatica, Prikazanje Gospodinovo u Hramu (detalj)

Na blagdan Svijećnice, 2. veljače, slavimo Gospodinovo Prikazanje u Hramu. Potaknute enciklikom Evangelium vitae iz 1995. godine, i naše dvije BK od 1996. obilježuju Dan života prve nedjelje u veljači, a ove godine nedjelja je upravo 2. veljače. Osim toga od godine 1997. obilježuje se Dan Bogu posvećena života gdje se priznaje uloga redovnika i redovnica u životu Crkve i izražava zahvalnost za njihovo djelo. Prema blagdanskom Evanđelju sv. Luke (2,22-40) susrećemo četiri ljudske osobe koje su u službi Maloga Isusa, koji je prikazan u Hramu 40. dan nakon rođenja.  

Starac u Hramu

Svaki dan nekako dotapka do Hrama s pomoću štapa. Sav je njegov životopis sveden u 10 redaka (Lk 2,25-35): Ime mu je Šimun. Živio je u Jeruzalemu, više u Hramu nego u svojoj kući. Nije bio svećenik, a jest bio pravedan i bogobojazan više nego ijedan svećenik, uključujući i velikoga svećenika one godine. Odlikovao se i razlikovao od svećenika po tome što iščekivaše Utjehu Izraelovu i što Duh Sveti bijaše na njemu. Taj mu je Duh objavio da ne će doživjeti smrti dok ne vidi Pomazanika Gospodnjega. Promatrao je mnoštvo žena i muževa kako u Hram unose i iz Hrama iznose male prvorođence na blagoslov i „otkup“, ali nikada nije primijetio ništa osobito, osim ovaj put, kada ovomu jedinomu Prvorođencu nije trebao nikakav otkup, jer je on Otkupitelj! Duh potaknu Starca koji pođe prema mladom bračnom paru: „Gospođo, tako ti materinstva tvoga, daj mi to svoje dijete da zapjevam svojim oronulim glasom:

Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj, u miru! Ta vidješe oči moje spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem svih naroda: svjetlost na prosvjetljenje naroda, slava puka svoga izraelskoga (Lk 2,29-32).

Otac i majka Njegova stadoše se diviti, a Starac ih blagoslovi te reče majci Njegovoj:

Ovaj je, evo, postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan, da se razotkriju namisli mnogih srdaca – a i tebi će samoj mač probosti dušu (usp. Lk 2,33-35).

Kakva radosna vijest! Kakva žalosna vijest! Bijaše to prvo bogojavljenje: mir, slava, svjetlost, spas za sve čovječanstvo! 

Starica u Hramu

Svaki se dan nekako domogne Hrama s pomoću štapa. Njezin je životopis sastavljen u tri retka (Lk 2,36-38), a mi  ćemo po njezinoj iskaznici:

Ime i prezime? – Ana, kći Penuelova.

Bračno stanje? – Djevojka do 17. godine. I s mužem živjela 7 godina. A onda kao udovica 60 godina, „do svoje osamdeset i četvrte“ (usp. Lk 2,36-37).

Zanimanje? – Proročica.

Gdje je živjela? – U blizini Hrama koji je rijetko napuštala.

Zašto „nije napuštala Hrama“? – Zato što je željela nadoknaditi za sve one propuste postova i molitava koje su službeni svećenici službeno propuštali ili traljavo obavljali.

Koliko je postila i molila? – Iz noći u dan iz dana u noć. Što je očekivala? – Očekivala je „otkupljenje Jeruzalema“ i utjehu Izraela.

Što je još radila? – Hvalila Boga i svima dobronamjernima „pripovijedala o Djetetu“ (r. 38).

Je li i ona vidjela mnoštvo majki i očeva s djecom u Hramu? – I ona je vidjela mnoge žene i muževe kako unose i iznose prvorođence, ali ovaj put nešto posebno. Kako je dala oduška svomu srcu? – Obratila se Mariji  možda ovim riječima: Gospođo, tako ti srca majčinskoga, daj mi to Dijete da ga poljubim… Ljubeći ga reče: E blago majci koja te rodila! O, Dijete nebesko, velike li ti majke zemaljske!

Je li i ona rekla: Sad otpuštaš? – Jest, iako nije zapisano.

O Mariji i Josipu nešto ćemo vidjeti u životu Isusovu. Starica Ana samo zbori: Bože tebi hvala, što će biti od ovoga Djeteta? Evo što:

Kratak životopis PRIKAZANOGA u Hramu 

Siđe s nebeskih visina, s rosom svetom, iz Presvetoga Trojstva. Vječni Jedinorođeni Sin, Istobitan s Ocem, Svjetlo od Svjetla, pravi Bog od pravoga Boga. Rodi se ne na carskom dvoru, nego u štali, a jasle mu kolijevka. Ne bijaše za Njega mjesta pod ljudskim krovovima rodnoga Mu Grada. Dođe k svojima, a Njegovi Ga ne primiše (Iv 1,11). Već kao Dijete smatran opasnim po kralja, koji ga odluči ukloniti. Kralj za svaku sigurnost u Gradu izvrši pomor muškića ispod dvije godine u Betlehemu (Mt 2,16), da mu Novorođeni ne utekne. Josip uze Dijete i majku njegovu i pobježe u Egipat, gdje ostadoše nekoliko godina, dok kralj ne umrije. Prepoznaše Ga da bi mogao biti utjecajniji od vladara. Kakav će tek biti kada posve uzraste!?

Poteče iz siromašne obitelji, koja Mu ne imađaše ništa ostaviti u nasljedstvo. Mama Ga ne upisa ni u kakvu školu. Privatno ga nauči čitati i pisati. Samo da se može služiti Svetim Pismom. Ne imađaše svjedodžbe ni od kakva zanata, osim Drvodjeljine stolarske blanje i radnje, u kojoj izrađivaše jarmove za oranje, i potom govoraše kako je jaram njegov lak i sladak. Ne napisa nijednoga slova, osim ono jednom po prašini, a oni onda stadoše uzmicati, „počevši od starijih“ (Iv 8,8-9). Ne sastavi nijednoga članka, kamoli knjige. Ne posjedovaše svoga ureda, ni pečata, ni potpis Mu ne bijaše značajan u društvu.

Ne imađaše kuće, ni obitelji, ni šofera, ni osigurane egzistencije. Ne nosaše ni torbe, ni štapa, niti ikakva oružja. Svima razdavaše pozdrav Mira, svoga božanskoga Mira, ne svjetskoga.

Povučen, često se sam odvajaše na samotna mjesta, na goru. Tu obično noći provođaše u razgovoru s Ocem. S Njim se dogovaraše o svemu. Nikada Mu dosadno. I uvijek imađaše vremena za Njega. U samoći Ga jednom napade napasnik svojim ponudama. Vrag izgubi!

Oko svoje tridesete posta putnički propovjednik. Nikomu se ne prijavi za dopuštenje da može naučavati. Opasa se samo dvosjeklim mačem Riječi koja pogađa u srce i u savjesti. Tu bijaše najjači. Oni pravi zadivljeni milinom riječi koje bi tekle iz Njegovih usta, a oni krivi sve prosuđivahu po sebi. Odmah nekako u početku javnoga nastupanja sukobi se s tzv. javnim mnijenjem, civilnim i religioznim, a oba farizejska. Kada bi izlazio u susret ljudskim potrebama, zaželjeli bi Ga zakraljiti (Iv 6,15). A kada bi naviještao božansku istinu i volju, odlučili Ga razapeti. Ne držaše ništa uza se, osim vrhunske uljudbene i božanski neodoljive volje i moći da pomogne bolesnomu, uzetomu, opsjednutomu, grješnomu. I to posluživaše bez obzira na boju kože, na osobe, stranke i narode. Jedini uvjet: Vjeruješ li da mogu to učiniti? Uvijek besplatno. Oko 90% ostalo Mu nezahvalno (Lk 17,18). Izazivaše ljude neka upru prstom ma i u jedan njegov grijeh, grješuljak, i iskonski i zakonski, i javni i tajni, mali i veliki (Iv 8,46). Svi bi zašutjeli ko zaliveni. A sam je dobro znao što je u čovjekovu srcu (Iv 2,25). O tome više puta i govoraše. Na primjer u Marka 7,21-22. Poznavaše sve savjesti svijeta, a ničiju javno ne otkri, osim, u prispodobi, ako bi se ponetko farizejski bahato puhao (usp. Lk 7,41).

On obilježi vrijeme. Podijeli mu protok na Prije i Poslije, na Staro i Novo, ono što nitko drugi ne uspje, iako mnogi carevi i revolucije pokušavahu da od njih počne Nova era. Njemu to pođe za rukom. Ti revolucionari čak propagirahu drukčiju istinu o čovjeku, istinu utemeljenu na ljudskoj sebičnosti i mraku. Naučavahu drukčiji moral, nazvan fašistički, komunistički ili onaj humanistički, koji ljude dovodi na prosjačku humanitarnu!

A On promijeni smjer ljudi koji pođoše za Njim cijelim životom svojim: osobnim, obiteljskim, narodnim; redovništvom i svećeništvom. Vrati čovjeka Istini, Putu i Životu. K Sebi. Izvuče ga iz njegova groba i grijeha i darova mu novi miris Života. I Njegovu Kraljevstvu ne će biti kraja.

Kada, oprostivši se od svoje majke u Nazaretu, a majka pođe za Njim kao prva učenica, stade naučavati i dobra djela činiti, najprije nastojaše okupiti oko sebe skupinu ribara – tko zna loviti ribe, znat će valjda i “ljude loviti“ (Lk 5,10), mišljaše. Njima naumi ostaviti svoju nauku i djelo da ih prenesu daljnjem naraštaju. A s njima imađaše teških okapanja. Učenici tvrdih šija, neobrezanih srdaca, sebičnih želja, zavidnjaci, vlastohlepni, srditi. Nikada Ga pravo ne shvatiše, niti ikada čestito za Njegova života prihvatiše, iako uviđahu da drugog puta nema, i da On ima Riječi života vječnoga (Iv 6,68). Njihova ideja o Mesiji uglavnom se zaplitaše u zemaljske ciljeve. A najviše ih prekoravaše zbog malovjernosti, ponekad i nevjernosti. Sve im drugo progledavaše kroz prste. I uvijek bi ih u tome oštro ošinuo riječju i pogledom! Potkraj života, kada Mu bijaše najteže, gotovo Ga svi napustiše. Jedan Ga čak izdade, onako temeljito, za pukih trideset srebrnjaka. Jadnik. I ta valuta još uvijek kruži krugom zemaljskim, i nikako da iziđe iz optjecaja. Ima i svoje ime, prema apostolu/a­postati: Judnik.

Jedan od najznačajnijih doživljaja bijaše u Getsemanskom vrtu u podnožju Maslinske gore, na onom kamenu. Ondje je glavu naslonio, krvlju se znojio, plakao i Boga Oca žarko a drugi put još žarče molio (Lk 22,43) da ga mimoiđe kalež. Ali ne Njegova nego Očeva volja bila! Javne Ga vlasti, političke i religiozne: udruženi Kajfe, Irudi i Pilati osudiše na smrt, na križu, jer ne htjede biti kao oni. Samo žene ne sudjelovahu u tom sramotnom procesu. Štoviše, Pilatovica upozoravaše svoga muža da se ne miješa u krv Pravednika toga, jer u snu bijaše svašta vidjela. Ali Pilatu draža stolica i štruca nego Božanska Istina i Pravda. Osudi ga na pravdi Boga, pusti Barabu na slobodu, a Njega predade prohtjevu njihovu. Te ga oni ispljuvaše, išamaraše, izbičevaše, trnovom krunom okruniše i na križ pribiše. Dok bijaše razapet vertikalno između Neba i zemlje, a horizontalno između dvojice razbojnika: jedan Ga je s križa na križu ružio, a drugi Mu se čudesno pridružio, moleći-kumeći okrajak Njegova Kraljevstva. On obeća i obećanje iste večeri ispuni: “Još večeras bit ćeš sa mnom u raju” (Lk 23,43). I još reče nekoliko riječi, i to Ocu nebeskomu, Majci zemaljskoj, Učeniku kojega je volio i – svima oprostio. Koji Ga razapeše, otimahu se o Njegovu nešivenu haljinu, koju Mu mama bijaše otkala. I baciše za nju kocku. I još se ne zna kakav joj je konačan kraj. Samo se zna da je već toliko puta u povijesti bila parana i rašivana… Dok bijaše na križu, neki Mu govorahu da popusti. On ne popuštaše ni prije križa, ni na križu. Nepopustljiv do potpune napuštenosti i usamljenosti. Bijaše čak uzviknuo da Ga je i Otac napustio – Njega Jedinorođenoga, Ljubljenoga – eto kako se osjećaše usamljenim.

Kao što ne imađaše kolijevke, tako ne posjedovaše ni svoga groba. Posudi Mu ga jedan prijatelj – Arimatejac – koji se, kao i onaj noćni Nikodemac, takvim previše ne pokazivaše za Njegova javnoga dnevnog djelovanja. Strah ih bijaše obzira ljudskih. U sprovodu bijaše voljeni učenik, ta dva poluučenika i tri žene, među njima i majka, sućutna i ucviljena. Kada Ga pokopaše, tužni se kućama vratiše. A krvožedni dušmani naručiše stražu da zapriječi možebitno uskrsnuće. I potplaćena straža – pozaspala.

A onda se u neka doba, pred zoru, trećega dana, a prvoga u tjednu, najednom prolomi uskrsni Aleluja. Zavoji se s tijela odložiše i složiše. A puče grob nebeskim praskom. Iz njega iziđe Isusov duh s novim tijelom. Uskrsnu! kako reče. Zapjevaše oni isti anđeli koji bijahu pjevali na betlehemskim poljanama. Raznije se glas da je živ, da se ukazuje, da su Ga vidjeli i vidjele, ali samo oni koji u Njega vjerovahu. I čestitali Mu Uskrs. I razgovarali s Njim. I da onomu Tomi nevjernomu bijaše rekao: “Ne budi nevjeran, nego vjeran!” On isti i prije i nakon Uskrsnuća, opominje samo zbog jednoga: nevjere! Kažu da se nikomu ne osvećuje, sve prašta, uvrjede ne pamti; da je još snažniji, ali i još vedriji, i mirniji, i božanskiji nego prije. I jednoga se dana – poslije druge Četrdesetnice – oprosti sa svojima. Bijaše to na Maslinskoj gori na Spasovdan, u četvrtak. Pope se na onaj isti kamen na kojem na Veliki četvrtak plakaše i, obećavši im da će biti s njima u sve dane do svršetka svijeta, blagoslovi ih te se vinu u nebesku visinu. Gdje čovjek trpi i pati, ondje će se i proslaviti! U istom vrtu patnje, na istom kamenu plača i u – četvrtak.

Sve vojske koje protutnjaše ovom kuglom zemaljskom, svi carevi i kraljevi koji carevahu i kraljevahu svojim carstvima i kraljevstvima, sve brodovlje i eskadrile zrakoplova, sve televizijske i radio emisije, svi časopisi i novinski uvodnici ne imađahu takva utjecaja na čovječanstvo kao taj Uskrsli.

Mnogi se puci dizahu protiv Njega. Brojne ideologije udarahu svom svojom nehumanošću i pobješnjelom bestijalnošću protiv Njegova nauka, ali ututanj. On, nepokoren i neosvojen, ide u nova osvajan­ja. Dizali se pojedinci silnici Neroni, Napoleoni, Hitleri, Staljini i ostali Kaligule, domaći i inozemni, i ništa. On sve jači Osvajač ljudskih duša.

I ništa nam koristilo ne bi što smo se rodili da On za nas ne umrije i ne uskrsnu (2 Kor 5,15).

Njega ne bijaše zahvatila ni požuda tijela, ni požuda očiju ni oholost života. Čuj mene! Bijaše On savršeno čist, savršeno siromašan, savršeno poslušan. Eto koliko ima braće i sestara, duhovnih prijatelja i prijateljica. Na mirijade mirijadâ: čistih, siromašnih i poslušnih!