Pristupit ću k Božjem žrtveniku
1. Crkva vjeruje i ispovijeda da je Euharistija središte i vrhunac kršćanskoga života. Zato je stoljećima ljubomorno čuvala i branila ovaj predragocjeni dar. I ispovijedala kako Euharistija nije neki simbol, slika ili sveta relikvija koju se časti i cjeliva. Ne, euharistijski Krist je živi Bog među živim ljudima. Mesija i Spasitelj koji nas tijelom svojim liječi i hrani za život vječni. Stari obrednik je predviđao da svećenik započne slavlje s poznatim „introibo ad altarem Dei“, to jest „pristupit ću Božjem žrtveniku, Bogu koji razveseljuje mladost moju“.
Iako ne možemo dokraja shvatiti širinu, dubinu i veličinu toga otajstva, potrebno se trajno vraćati tim izvorima, hraniti se tom hranom i produbljivati naše znanje o njoj. Jubilarna godina pruža dobru i lijepu prigodu upoznati to neizmjerno blago što ga je Krist povjerio svojoj Crkvi. Pripovijeda se kako je neki talijanski pjesnik bio predviđen za audijenciju kod Pape koju je više puta tražio. Kad je saznao da će ga Papa primiti, počeo se pripremati. Nakon što se obrijao, obukao je novu košulju i novo odijelo, kao i cipele koje je za tu zgodu kupio. Uputio se na vrijeme te u predvorju vatikanskih ureda čekao da ga pozovu na susret s Papom.
Nije prikladno audijenciju uspoređivati sa svetom Misom, iako ima neke sličnosti. Prije polaska u crkvu i mi se, naime, pripremamo prikladnim odijevanjem i duhovnim raspoloženjem. Stariji se možda sjećaju da su se prije pontifikalnih misa u katedrali, biskupi oblačili kod oltara, a narod je pobožno pratio i molio. U istočnoj liturgiji zadržalo se svečano pjevanje u prigodi oblačenja vladike. Tada đakon prati pojedine dijelova s molitvenim zazivima, a zbor odgovara pjesmom. Dolazeći u crkvu kao na audijenciju kod Svemogućega, vjernici prate svećenika koji ih poziva da skrušena srca ispovjede svoje grije i propuste: „Smiluj nam se, Gospodine, jer smo sagriješili tebi“. Ili pak: „Gospodine, koji si poslan izliječiti srca slomljena, izliječi nas i pomozi nam“. Veliki glazbenici poput Beethovena, Mozarta, Schuberta, Gounoda, Verdija i drugih natjecali su se tko će bolje s glazbene strane dati značenje toj skrušenoj molitvi i vapajima. U polifonom izvođenju osjeća se duboka čežnja i vapaji ljudskoga srca koji su ukomponirani u onom „Kyrie eleison“.
2. Glazbenici su u isto vrijeme osjetili nezahvalnu poziciju tuđinaca koji su odbačeni, ali i moć molitve koja spašava. Otkupljeni krvlju Božjega Sina ljudi stoje vani, na zemlji, pred vratima raja. Premda se osjećaju kao stranci i tuđinci, nisu bez nade. Stoga, neumorno ponavljaju, mole i vape: Gospodine, smiluj se. Udaraju ih velike nevolje i ugroženi su sa svih strana. Ali, oni ne prestaju kucati i moliti: Smiluj nam se, Gospodine. Brani nas od očaja i zla vremena. To je zapravo razlog i smisao onoga trostrukoga zaziva i vapaja nakon uvoda i kajanja na samom početku svete Mise: „Gospodine, koji si došao pozvati grješnike, smiluj se. Ti, koji sjediš s desne Ocu, smiluj se“.
Kad završi naš žarki vapaj i molitva Gospodinu da nam se smiluje, dolazi svečana pjesma u kojoj slavimo Boga koji stoluje na visinama. Za vrijeme polnoćne liturgije uvijek slušamo Lukino izvješće o „anđelu Gospodnjem koji javlja pastirima blagovijest i veliku radost za sav narod“ (Lk 2, 10).
Jer, u Davidovu gradu Betlehemu rodio se Krist Gospodin, pa je nebeska vojska anđela zapjevala: „Slava Bogu na visini, a na zemlji mir ljudima miljenicima njegovim“ (Lk 2, 14). Tu divnu anđeosku pjesmu Crkva je već u drugom stoljeću učinila sastavnim dijelom misnoga slavlja. I dodala još nekoliko zaziva. Hvalimo te, blagoslivljamo te i klanjamo ti se, Isuse, jer u Tebi prepoznajemo utjelovljenoga Boga, koga u našem govoru Božićem zovemo.
3. Pjesmom „Slava Bogu na visini i na zemlji mir ljudima miljenicima njegovim“ (Lk 2, 14), anđeli su najavili da je Isus došao na svijet kako bi Bogu vratio grijehom okrnjenu slavu, a ljudima izgubljeni mir. U velikoj promidžbi ljudskih prava često se zaboravlja kako i Bog ima svoja prava, koja mu ljudi oduzimaju. On ima pravo na našu zahvalu i poklonstvo, jer sve što imamo i što jesmo, njemu dugujemo. Neka naša molitva i poklonstvena zahvalnost bude skromna naknada za brojne naše nemarnosti, uvrjede i zaborav, posebice za dar mira koji nam je donio kad se utjelovio. Mir nije samo odsutnost ratova i revolucija, nego je mir srca s Bogom i našom savješću pravo srce mira, poput nutarnje radosti koja je blizu vječnoga blaženstva. U tom hvalospjevu mi zahvalno kličemo i želimo neka slava Božja postane još veća.
U drugom dijelu „Slave“ obraćamo se Kristu, „Jaganjcu Božjem koji oduzima grijehe svijeta“. Njemu upućujemo molitvene zazive neka nam se smiluje. Jer, on je pravi izvor mira i oproštenja naših grijeha. Njega, koji „sjedi s desne Ocu“, molimo neka pogleda na nas i oprosti nam naše propuste i grijehe. Ovaj svečani himan ne pjeva se svaki dan, nego samo na blagdane i svetkovine, osim u doba Došašća i Korizme, kad se zbog vrjemenske ozbiljnosti, nosi ljubičasto ruho kao znak kajanja i obraćenja. Uvodnim dijelom liturgije usuđujemo se ući u dom Gospodnji, pa kao „u nekoj audijenciji“ strpljivo čekati i ustrajno upućivati naše molitve, vapaje i želje. U ovom uvodnom dijelu svete Mise mi smo aktivni pa se Bogu obraćamo, govorimo i molimo ga, a on nas pozorno sluša. Nakon zborne molitve slijedi služba čitanja kada Bog nama govori, a mi s pažnjom slušamo Božju riječ u odlomcima Svetoga Pisma, koji se toga dana čitaju.
