Samo učini…
Ako si Sin Božji, pretvori kamen u kruh. Ako si…, učini da…
Poznata đavolska retorika? I sam Isus je bio kušan od Zloga, ali ga je nadvladao. Kako? Samim Bogom, tj. Njegovom svemoćnom riječju! Da bismo Zloga mogli nadvladati u svojem ponašanju, živjeti nam je od Božje riječi. A Božja riječ je djelotvorna i živa. Nosi snagu samoga Boga jer joj je On jamac i ostvarenje. I reče Bog… – i bi svjetlo. Čitamo u Knjizi Postanka. Ovo je moje Tijelo i Krv…, slušamo u svetoj Misi. I postade Tijelo i Krv.
Vidimo da Božja riječ ima moć da nas preobrazi i pouči, ali samo ako smo slobodni i u ljubavi prema Bogu otvoreni njoj. Njome možemo pobijediti Zloga, ne vlastitim snagama, jer Zli je jači od nas, ali ne i od Boga. Sotona nam kroz svakodnevne male ponude šapuće – ma, svi tako rade, možeš i ti. Tako je danas u modi da roditelji više ne zabranjuju svojoj odrasloj djeci da dovode mladića ili djevojku pod isti krov. U modi je ne govoriti djeci da se na Misu ne ide kratkih hlača i golih leđa. U modi je nedjeljom raditi, a onda očekujemo blagoslov.
Ne, ne može biti blagoslova Božjega za nešto što nije utemeljeno u njegovu Zakonu. Kao što kaže jedna stara židovska mudrost: Nismo mi sačuvali subotu, nego je subota sačuvala nas. Takvih primjera u svakodnevici ima mnoštvo. Samo ti brini o sebi, a ne vidi susjeda kraj sebe koji je u potrebi. Samo ti pusti djecu da idu u crkvu, a ti sam ostani doma. Samo ti ne otvaraj nikada Sveto pismo, a čitaj sumnjive knjige. Samo se ti uzdaj jedino u znanost i nemoj gledati dalje od zemaljske stvarnosti. Samo…
Tako se malo-pomalo stvara mentalitet u kojem je sve dopušteno jer čovjek postaje tada mjerilo svega. A onaj tko sluša Božju riječ i daje prvenstvo Bogu taj zna da kada Boga stavi na prvo mjesto sve je drugo na pravom mjestu. Bez obzira koliko okolnosti oko njega bile krivudave i isprazne. Tko sluša i vrši Božju riječ čvrst je i stamen jer zna da ga Bog vodi i kroz nevolje, ali da svjetlo uskrsnuća obasjava njegove korake.
Zemaljski život je poput mosta. Na njemu se zadržimo na trenutak i već smo na drugoj strani. Naš život ima smisla jedino ako živimo vječnost za koju smo stvoreni, iz koje i ka kojoj idemo. Inače bi sve bilo uzaludno. Kako reče sv. Pavao: Ako Krist nije uskrsnuo, uzalud je vjera naša. Zato se vjera kršćanina očituje različitošću življenja u odnosu prema drugima. Ne da se hvalimo ili uznosimo time, jer hvaliti nam se križem Gospoda našega, nego stoga jer vjera označava drukčiji način življenja, ili nije vjera.
Dubokog sam mišljenja da nama u Crkvi nedostaje kritičkog i samokritičkog promišljanja o svakodnevnim događajima u koja, htjeli ili ne, moramo ulaziti. Poput ove svojevrsne diktature s tzv. COVID-potvrdama. Osjećam među ljudima strah, neki su već pod pritiskom protiv svoje savjesti pristupili cijepljenju. Stvorila se podjela koju smo mogli predvidjeti, jer Zli tako radi od početaka. On je Diabolos – onaj koji razdvaja, dijeli čovjeka od Boga i ljudi.
Pomalo mi smeta i u samoj Crkvi misao koja se provlači uvijek pred parlamentarne izbore, ali i u ovo vrijeme: Neka svatko postupi po vlastitoj savjesti. To je točna rečenica, ali može u sebi kriti iskrivljenja. Kao što vjernik ne vjeruje osobnom vjerom (jer i to je krivo u srži), nego vjerom koja mu je predana i darovana u Crkvi, a onda on to osobnim življenjem potvrđuje ili negira (ta gdje bismo dobili sakramente, Božju Riječ i ostalo mimo Crkve?!), tako ni savjest jednog kršćanina nije njegov glas unutar sebe, nego Božji glas u njemu. Taj glas ne dajemo mi sami sebi jer se tako npr. dijete nikada ne bi zasramilo i zacrvenjelo kad nešto ukrade ili slaže. Bog nam ga daje da lučimo dobro od zla, kao što je i On razlučio svjetlo od tame. Samo jednom svojom riječju.
Opet vidimo da su riječi u našem životu važne. Primjećujem i u Crkvi da se često naglašava da je primjer najvažniji. I to je uistinu točno. Ali isto tako i riječi su važne, i blizina, i pogled, i stisak ruke. Ma, sve je važno kad je učinjeno s ljubavlju i milosrđem, ali u istini. No, danas nije poželjno drugima govoriti o vjeri, o sakramentalnom životu, jer se time, misli se, zadire u privatnost drugoga. Kršćanin i riječima naviješta Kristovo evanđelje od pamtivijeka. I tako će biti do konca svijeta. Vjerni onoj Kristovoj: Idite i učinite mojim učenicima sve narode…, vjernik zna da mora drugima dati razlog nade koja je u njemu i koju, po naravi stvari, želi podijeliti s drugima da bi i drugi upoznali Boga i njegovo svjetlo.
Nadalje, u nama ljudima savjest može biti krivo oblikovana i iz takve savjesti ne može progovarati objektivan glas i sud Božje Riječi, nego naša samovolja i utilitaristički pristup pojedinim stvarnostima. Zato, da bi nam savjest mogla progovoriti čisto, jasno poput bistre izvorske vode, potrebno ju je čistiti, tj. Bogu dopuštati da nas čisti kroz sakrament euharistije i pomirenja (ispovijedi), preko čitanja Božje riječi i slušanja zdrave Tradicije u okrilju Crkve. Tek tada ćemo moći ispravno misliti, govoriti i živjeti. Tada će nam biti puno jasnije da mnogi mentaliteti koji nam danas izazovno nude onaj: samo ako dopustiš igli da te ubode…, samo ako dopustiš mladiću ili djevojci da žive pod istim krovom…, samo ako…, samo ako…, nisu od Boga.
S Đavlom nema igre. Isus nam je pokazao, premda je pravi Bog i Čovjek, da s njime nema pregovaranja, nego oštar rez: Odlazi od nas, Sotono!
