Samospaljivanje

Samospaljivanje


Opet smo, ovih dana, u novinama pročitali, kako se je, — pred zgradom Ujedinjenih nacija u New-Yorku, — polio benzinom i sam sebe zapalio jedan američki student, bijelac, sa čuvene univerze “Columbia”, u znak protesta zbog građanskog rata u Nigeriji. Mladi je čovjek izgorio kao “živa baklja”. A takve su “žive baklje” sada ušle u modu. Otkako se je, u doba okupacije Čehoslovačke po sovjetskim trupama, u kolovozu prošle godine, na isti takav način, — u znak protesta protiv nepravedne i nasilne strane okupacije svoje zemlje, a uz mnogo reklama i odobravanja, osobito po novinama i na radiju i televiziji, — spalio praški student Palah, zaredale su bile, s karakterom prave zaraze, takve scene po svim kontinentima: najviše u Evropi i Americi. Izgledalo je, da će to postati kao neka nova moda, model, ispit, hrabrosti i herojizma, put do slave. A sve su to radili mladi ljudi i djevojke. Motiv im nije bio uvijek isti. Bilo ih je među njima, koji se nijesu ubijali iz protesta protiv političkih i socijalnih nepravdi, nego ili od “nesretne ljubavi” ili iz očaja: zbog bolesti, siromaštva, “besmisla života”. Zajedničko im je bilo jedino to, što su se svi opredijelili za samoubojstvo, i to na jedan način jezovit i do sada vrlo rijedak: barem na zapadu. Način najokrutniji: da živi izgore i, očito, u strašnim mukama. Impresionirali su, te mlade ljude, i fascinirali ih budistički bonci i redovnice u Vietnamu, od kojih se je nekoliko, — muškaraca i žena, — demonstrativno i uz veliko učešće masa, javno spalilo, u pagodama ili pred pagodama, da alarmiraju svjetsko javno mnijenje, a Amerikance ustraše i moralno prisile, da odu iz njihove domovine. U budizmu je to, čini se, tradicija i u stilu budističkog shvaćanja morala. Gandhi je gladovao i tako se indirektno ubijao, da na taj način žigoše kao nasilnike i prestupnike prava i moralnog zakona engleske okupatore Indije, — i mnogi su njegovi sunarodnjaci tako radili; — budisti idu još dalje: oni se u tu svrhu direktno ubijaju, i to na najužasniji način, s namjerom, da izazovu ogorčenje i revolt masa i disponiraju ih na otpor, bunu i revoluciju protiv tuđina. A u pozadini je takova postupka, čini se, i životni pesimizam budističke religije: njezin prezir eksistencije i života. Smrću se, po mentalitetu budizma, ni tako ne gubi ništa; samo se dobiva: prelazi se u vječno ništavilo i mir nirvane.

Na zapadu se, međutim, to nije do sada nikad prakticiralo: barem ne s tom svrhom. Smatralo se nelogičnim i besmislenim, da čovjek zbog tuđe nepravde sebe kažnjava i muči. Ako se je već htjelo nasilnika ustrašiti i kazniti, prisiliti na uzmak i kapitulaciju, kušalo se njega ubiti i njemu nanijeti štetu: demonstriralo se, dizale su se revolucije, rušili objekti, koji su pripadali silnicima, počinjali atentati. I dvoboj je bio, — apsurdan, doduše, nelogičan i nekršćanski, — način kažnjavanja krivca, pribavljanja zadovoljštine. Ako su već ljudi sami na sebe podizali ruku, uvijek su to činili, tobože, sebi u korist: da izbjegnu ili skrate svoje muke, da ne padnu u ropstvo, da ne budu poniženi, odnosno prisiljeni na kapitulaciju ili na neki beščastan čin, da učine kraj svojoj sramoti, da sami sebe kazne za neki zločin, pa na taj način dadnu zadovoljštinu pravdi, kako su je oni shvaćali, i pobjegnu od, nepodnošljive, grižnje savjesti. A obično su i birali, relativno, najlakši i najkraći put u smrt: skakanje u vodu ili u ponor, vješanje, rezanje žila, nož u srce, hitac u glavu, otrov, droge. Onoga, koji bi skakao u vatru ili se polijevao benzinom, svi su smatrali luđakom, shizofrenikom, ili, barem, histerikom. Normalan čovjek, mislili su, ne može to učiniti.

A i pozitivne su vjere, — na zapadu sve od reda, — osuđivale i zabranjivale samoubojstvo. I kao nerazuman i nehuman čin, i kao atentat na, isključivo, Božje pravo na ljudski život. Bog je čovjeku dao život; Bog mu ga jedini može i oduzeti: po prirodnom toku stvari, bolešću, nesretnim slučajem, smrću u ratu, rukom nekoga zločinca, pravednom i zakonitom intervencijom (justifikacijom) zakonite vlasti, u zaštitu općega dobra. Samovoljno ne smije čovjek nikada atentirati na svoj život. On, i kada je najteži i najbolniji, ima svoju vječnu vrijednost, dok služi Bogu i njegovim višim i vječnim osnovama.

Osobito je kršćanstvo u tome bilo do kraja logično, konsekventno, beskompromisno: ni u kakvim okolnostima nije ono samoubojstvo smatralo dopuštenim; ni iz tobože asketskih motiva. Uvijek ga je osuđivalo i smatralo jednim od najstrašnijih, protunaravnih, grijeha. I najfatalnijim od sviju: samoubojica redovito sam sebi oduzima ne samo život, nego i mogućnost izmirenja s Bogom, pokajanja, obraćenja; on umire i izlazi pred Boga na sud u istom momentu, dok teško vrijeđa i izaziva Boga; u zadnjem momentu svoga zemaljskog života. Samo ako je neuračunljiv, može se samoubojica, — uslijedi li faktično trenutna smrt, — spasiti. Uvijek je Crkva zauzimala prema samoubojstvu stanovište odlučnog otklona, i u teoriji i u praksi. Tko hoće da vidi, kako su sveti oci gledali na samoubojstvo, dosta mu je da pročita Augustinovu homiliju (Tract. 51. in Ioannem), što je, u časoslovu, čitamo na blagdan sv. Lovre (10. VIII.), — izrijekom tu taj veliki kršćanski mislilac spominje, među drugim, i samospaljivanje (“flammis se donant”), a samoubojice kao ljude iskvarena osjećaja i okrutne zločince (“maligni atque perversi homines, et in seipsis crudeliores et sceleratiores homicidae”), — a za kasnije učenje i praksu Crkve svjedoče to najbolje dispozicije kanonskog prava: samoubojicama Crkva i danas uskraćuje crkveni pogreb (kan. 1240. § 1. n. 3.; kan. 1241.; kan. 2339.), a one, koji su pokušali samoubojstvo, a ostali živi, smatra iregularnima (za duhovni stalež) i isključuje ih od svih počasnih crkvenih funkcija i službi (kan. 985. n. 5.; kan. 2350. § 2.).

I kad se danas samoubojstva, opet i sve češće, uvode i u praksu t. zv. zapadnog, kršćanskog, — dakako, samo u historijskom smislu kršćanskog, — svijeta, to je samo jedan od karakterističnih simptoma, kako su Evropa i taj zapadni svijet izgubili sve ono, što ih je, kroz stoljeća, vezalo uz životna shvaćanja Evanđelja i davalo im njihovu, priznatu, moralnu vitalnost i kulturnu nadmoć nad drugim vjerama i kulturama. Ne reagira se više instinktivno na moralne probleme kršćanski, — ni tu, ni u drugim stvarima; — gubi se osjećaj superiornosti i kulturne punoljetnosti, kojim smo se nekada ponosili. Sve nam imponira, što netko drugi učini: sve smo to i mi spremni imitirati i kopirati. Nemamo uopće, objektivnih, kriterija; a najmanje onih, koji se oslanjaju na kršćanske tradicije i iskustva i na, nepromjenljive, principe Evanđelja. Krist nam i Buda jednako kotiraju: kršćansku civilizaciju ne smatramo više temeljem svoje veličine i svoje kulture.

A simptom je to, i kako mi danas uopće nijesmo u stanju, da pojave iz života analiziramo sa njihove idejno-moralne strane, ni da ih ocjenujemo po posljedicama. Ni po onima čisto naravnim i pozitivnim. Ne vidimo, da se samoubojstvom u načelu odričemo eksistencije i da ljudskom životu niječemo smisao, misiju, plodnost, cijenu. Ne opažamo, da je to uvijek resignacija na akciju i stvaralaštvo, a predavanje, nemotiviranom, sentimentu i hazardu slučaja. A zapravo i bježanje sa bojišta: tko sam sebe ubija, lišava svoju vojsku jednoga borca i tjera i druge u paniku. Razumno se i voljno potiskuje u stranu: vjeruje se više u senzaciju i u afekat, nego u logiku i u plan. Nevin čovjek plaća račun, a krivac se pušta, da dalje radi, što hoće. Baca se, tobože odium i odgovornost na nekoga, tko čini zlo, ali jednim načinom i nepotrebnim, i vrlo grubim i nenaravnim, i nemoralnim, sa stanovišta božanskoga zakona. Kao da se to ne bi moglo učiniti i jednom pozitivnom akcijom: logičnijom, borbenijom, junačkijom. Ne na račun napadnutoga i slabijega, nego na račun jačega i napadača. U svemu tome ima zapravo više desperaterstva, slabićstva, bježanja od odgovornosti, nego junaštva. Više pasivizma nego aktivizma. Očaja i straha više nego pouzdanja i snage. Znak je očite idejne dezorijentacije i kulturne krize, kad javnost na ovakve pojave ne reagira načelnim otklonom, nego se još i sama uklapa u ovaj, u stvari perverzni, spektakul: bilo kao pasivan gledalac, bilo kao aklamator i povlađivač.

Barem mi katolici ne smijemo na to šutjeti. Ne diramo ni u čiji eventualni, lični i subjektivni, idealizam, ali načelno moramo to, javno, osuditi. Ne što bismo se bojali, da će to postati masovnom pojavom. Ne će to, po našemu mišljenju, još zadugo postati masovnom pojavom. Predominantne struje među današnjom omladinom ne disponiraju nikoga za to. “Hippy”-ji igraju na mnogo sigurniju kartu: na kartu samoizdovoljavanja i anarhične slobode, a uvijek s garancijom u džepu, da će njihove mamice, kad im bohemstvo postane preteško, dotrčati po njih s autom, da ih vrate u “civilizaciju” i u luksus očinskih vila i stanu liječiti od veneričnih bolesti i od droga; prijatelji “slatkoga života”, što, i kod nas, svaki dan obijaju radnje i “pozajmljuju” tuđa kola, željni su provoda, a ne plamena; a “gnjevni mladi ljudi”, što im novine u svakom broju pjevaju homagije, vole svoj socijalni protest pokazivati paljenjem kuća i auta, nego da sebe polijevaju benzinom. Lakše je; puno lakše. I zabavnije je. Jer, na koncu, i oni će jedanput postati “direktori” i imati svoju ženicu i svoju vilu, negdje na rivijeri.

Ne će to nikada postati masovnom pojavom. Mi podižemo protiv nje svoj glas, samo jer hoćemo da i ovom prilikom dadnemo svjedočanstvo svojoj vjeri u učenje i u moral kršćanstva. Na konto kršćanstva to i ide. Potrebna je stoga deklaracija. A potrebna je i riječ orijentacije: osobito katoličkoj omladini. Ona mora da zna, šta je u životu pozitivan ideal, a šta je njegova karikatura. Ona mora da ima načela. A ne da, ni na čas, ni prigodno, ni u dvoumici, žonglira pozajmicama iz idejnog arsenala budizma i eksotične, specifično orijentalne, psihopatologije.

Na kraju, ne radi se ni jedino o samospaljivanju. Bezbroj ima danas pojava u modernom životu, koje unose konfuziju u moralni i kulturni život svijeta, predstavljaju idejni lom sa kršćanstvom, izvrću sliku života, kako ju je projiciralo Evanđelje. Novi proroci i nove modne istine hoće da je potamne i retuširaju. Moramo, na čitavoj fronti, braniti pozicije kršćanstva od infiltracije paganizma svake ruke i imena. Moramo braniti kršćansku kulturu i kršćanski humanizam. Moramo biti načelni. Neka i ovaj članak bude prilog toj katoličkoj načelnosti i jasnoći ideja!


Dr. Čedomil Čekada


Tekst je prvi puta objavljen 1969., a pretiskan je u knjizi: Čedomil ČEKADA, Za Crkvu; za Papu. Protiv modernizma i kontestacije!, Đakovo, 1975., str. 22-26. Ostali objavljeni tekstovi iz te knjige mogu se pronaći ovdje, iz knjige Crkva, svećeništvo, svećenici ovdje, a iz knjige Kuća na kamenu: pokoncilski problemi Crkve ovdje.