23. Otajstvo Crkve u vremenu reformacije i tridentske obnove
Učenik imenuje reformatore i objašnjava njihov nauk, objašnjava nastanak Anglikanske Crkve, navodi zaključke Tridentskog sabora te objašnjava ulogu isusovaca. (Bilješke za e-Dnevnik)
Gospodine Isuse Kriste, Ti si Glava svoje Crkve i vodiš je kroz sva vremena. Dok promišljamo razdoblje reformacije i tridentske obnove, daj nam razum da uočimo ljudsku slabost, ali još više tvoju vjernost i djelovanje Duha Svetoga u povijesti. Pomozi nam da učimo iz prošlosti, rastemo u ljubavi prema Tvojoj Crkvi i budemo otvoreni istini. Neka ovaj sat produbi našu vjeru i odgovornost za jedinstvo kršćana.
23. Otajstvo Crkve u vremenu reformacije i tridentske obnove
1. Povijesni i crkveni kontekst 16. stoljeća
U 16. stoljeću zapadno kršćanstvo prolazi kroz duboku krizu koja će obilježiti cijelu europsku povijest. U Crkvi su postojale stvarne poteškoće: moralne slabosti pojedinih klerika, nedovoljna obrazovanost dijela svećenstva, zlouporabe povezane s oprostima i snažna povezanost crkvenih i političkih interesa. Istodobno se razvijaju humanizam i tiskarstvo, što omogućuje brže širenje ideja i rasprava.
U takvom ozračju nastaje reformacija – pokret koji je želio obnovu Crkve, ali je doveo do rascjepa, odnosno da su reformatori odvojili reformirane zajednice od Katoličke Crkve.
2. Glavni reformatori i njihov nauk
Martin Luther
Njemački augustinac i profesor teologije 1517. godine javno istupa protiv zlouporaba u vezi s oprostima. Naglašava opravdanje po vjeri, smatrajući da se čovjek spašava Božjom milošću koju prima vjerom, a ne vlastitim djelima. Zastupa načelo „Samo Pismo“ (lat. sola Scriptura), prema kojem je Sveto pismo jedini izvor objave, te smanjuje broj sakramenata na dva (krštenje i euharistiju, uz drukčije tumačenje Kristove prisutnosti). Odbacuje papinsku vlast kao božanski ustanovljenu.
Njegov nauk brzo se širi njemačkim zemljama i dovodi do osnutka protestantskih zajednica.
Jean Calvin
Francuski reformator koji djeluje u Ženevi razvija sustavnu teologiju reformacije. Posebno naglašava Božju suverenost i nauk o predestinaciji, prema kojem je Bog unaprijed odredio one koji će biti spašeni. Calvinova misao snažno je utjecala na reformirane crkve u Švicarskoj, Francuskoj, Nizozemskoj i Škotskoj.
Ulrich Zwingli
Švicarski reformator u Zürichu naglašava simboličko razumijevanje euharistije te traži radikalniju liturgijsku i crkvenu reformu.
Reformacijski pokreti nisu bili posve jedinstveni, ali su zajednički doveli do nastanka novih crkvenih zajednica i raskida s Rimom.
3. Nastanak Anglikanske Crkve
Poseban slučaj predstavlja nastanak Anglikanske Crkve u Engleskoj. Kralj Henrik VIII., želeći poništenje ženidbe koje mu papa “nije odobrio”, 1534. godine proglašava se vrhovnim poglavarom Crkve u Engleskoj. Tako nastaje posebna crkvena zajednica odvojena od Rima.
Anglikanska Crkva zadržava mnoge katoličke elemente (biskupsku strukturu, liturgiju), ali prihvaća i neke protestantske naglaske. Tijekom vremena razvija se kao zasebna kršćanska tradicija.
4. Tridentski sabor – katolička obnova
Kao odgovor na reformaciju i unutarnje potrebe za obnovom, Katolička Crkva saziva Koncil u Trentu (1545.–1563.). Sabor ima dvostruki cilj: jasno definirati katolički nauk i provesti moralnu i pastoralnu obnovu.
Među najvažnijim zaključcima ističu se:
- potvrda da su Sveto pismo i Predaja izvori objave;
- nauk o opravdanju koji naglašava da je spasenje dar milosti, ali da čovjek surađuje s tom milošću;
- potvrda sedam sakramenata;
- jasnije tumačenje Euharistije i Kristove stvarne prisutnosti;
- obnova crkvene discipline, uključujući osnivanje sjemeništa za obrazovanje svećenika;
- uređivanje liturgijskih knjiga i katehetske pouke.
Tridentski sabor označava početak snažne katoličke obnove, često nazvane i protureformacijom, ali ispravnije katoličkom reformom.
5. Uloga isusovaca
U razdoblju katoličke obnove posebno mjesto ima Družba Isusova, koju osniva sveti Ignacije Lojolski 1540. godine. Isusovci su se istaknuli u obrazovanju, misionarskom djelovanju i duhovnoj obnovi. Njihove škole i učilišta pridonijele su podizanju razine obrazovanja, a misije su proširile kršćanstvo u Aziji, Africi i Americi. Duhovne vježbe sv. Ignacija postale su snažno sredstvo osobne duhovne obnove.
6. Teološko značenje razdoblja
Razdoblje reformacije i tridentske obnove pokazuje da je Crkva, iako sveta po svome božanskom utemeljenju, sastavljena od ljudi podložnih slabostima. Krize su postale poticaj za dublje promišljanje vjere, jasnije oblikovanje nauka i obnovu crkvenoga života.
Otajstvo Crkve u tom vremenu očituje se kao poziv na trajnu obnovu (Ecclesia semper reformanda – Crkva se uvijek treba obnavljati) – ne u smislu raskida s predajom, nego u vjernosti Kristu i evanđelju. Povijesni događaji 16. stoljeća ostavili su duboke rane podjela, ali su istodobno potaknuli ozbiljniju brigu za obrazovanje, pastoral i svjedočanstvo vjere.
Zaključak
Vrijeme reformacije i tridentske obnove bilo je razdoblje napetosti, sukoba i obnove. Reformatori su iznijeli kritike i nove teološke naglaske, dok je Katolička Crkva na Tridentskom saboru jasno definirala svoj nauk i provela duboku reformu. To razdoblje podsjeća da Crkva, vođena Duhom Svetim, kroz povijest prolazi kušnje, ali ostaje pozvana na vjernost Kristu i trajnu obnovu radi spasenja čovjeka.
Gospodine, zahvaljujemo Ti što svoju Crkvu vodiš i onda kada prolazi kroz kušnje i podjele. Učvrsti u nama svijest da smo i mi dio te povijesti spasenja te da smo pozvani na vjernost, obnovu i molitvu za jedinstvo svih kršćana. Daj da, poučeni iskustvima prošlih vremena, budemo graditelji mira, istine i zajedništva. Po Kristu, Gospodinu našemu. Amen.