Svećenici velikih zahtjeva
Među slikama, kojima je Isus volio prikazivati apostolsko zvanje i život, — pastira, pazikuće, radnika u polju i u vinogradu, trgovca s tuđim kapitalom, — jedna je od najkarakterističnijih ona ribara. Nju je Krist najprije upotrijebio, — odmah, kad je pozvao prve apostole: Petra, Andriju, sinove Zebedejeve (Mat 4, 18—22.; Mark 1, 16—20.; Luk 5, 1—11.); — nju je izrijekom i jasno protumačio, — apostoli će biti ribari ljudi (Mat 4, 19.; Mark 1, 17.), ribari duša; — ona je postala i najpopularnija u duhovnoj književnosti, kad je govor o apostolatu i svećeništvu. A tako je zgodna po svojim analogijama sa svećeničkim pozivom, da je Isus, sigurno, nije upotrijebio samo, jer je bila od sviju drugih najbliža duhovnom svijetu njegovih prvih učenika, koji su bili ribari po struci, nego i radi njezine unutarnje figurativne snage i zgodnosti za zornu pouku.
Mnogi su potezi s te slike već na prvi pogled puni i značenja i simbolike. Bezbroj su puta iskorištavani u duhovnim poukama svećenicima i kandidatima svećeništva. More je, — široko more, bez granica, — kao stvoreno, da reprezentira čovječanstvo i svijet. Ribe su u njemu slobodne, miješaju se, ima ih svakakvih: »dobrih i zlih« (Mat 13, 48.), plemenitih i malovrjednih. Nije ih lako uhvatiti, uloviti. Treba bita vješt poslu, okretan i strpljiv. I u društvu ih, najviše, valja loviti. Ribarsko zvanje sili na solidarnost. A traži se, za uspjeh u ribarenju, i mnogo sreće: sreće ili Božjega blagoslova; već prema tomu, kako tko shvaća život. Bogat ulov uvijek je riziko i šansa (Luk 5, 4—10.; Iv 21, 6, 7. 11). Iz lađe se najbolje ribari: analogija se s lađicom Crkve, s Petrovom lađicom (Luk 5, 3—8.), sama od sebe nameće.
Rjeđe se je, u asketskoj i svećeničkoj, literaturi uočavao drugi jedan potez s ove Gospodinove, ribarske, slike. A zapravo je on, u praktičnoj primjeni, možda još najupotrebljiviji, najplodniji, najaktualniji. Svakako, Gospodin je i na njega mislio, kad je izabrao baš ovu sliku, da njom osvijetli i ilustrira narav i značaj apostolata u Kraljevstvu Božjem.
Ribarsko je zvanje teško zvanje. Ne broji se među ona gospodska. Jedno je od najtežih: i među manualnim, ručnim, zvanjima. Teže je i od posla na kućnoj ekonomiji. Teže je i od seljačkog. Teže je i od obrtničkog. Teže je i od nadničarskog. Seljak radi na uskom, dobro poznatom, dragom, komadu, grudi, zemlje, oko svoje kuće. Obrtnik, sluga, nadničar, imaju barem krov nad glavom, i njihov se rad vidi i plaća. Ribar radi u puno težim uvjetima. I uz puno veći riziko. Profesionalni ribar, dakako, o kome Isus i govori. Drugo je gospodski, sportski, ribolovac, koji lovi ribu sebi za odmor i zabavu. On mirno sjedi, pod svojom nepromočivom kabanicom i u svom kožnom kaputu s krznenom postavom, na tronošku na obali, i baca ležerno svoju finu, najlonsku, udicu sa elegantnog ribarskog štapa; ako zalazi u vodu, zalazi u nju samo u čizmama do kukova; do rijeke se doveze autom ili željeznicom; nosi u torbi i narezaka, i biskvita, i butilju vina ili rakije, i termos-bocu s vrućim čajem. A, dok je kod kuće, sva mu je briga, da se što prije nađe sa svojim ribarskim društvom oko gurmanskog brodeta ili masnog ribljeg paprikaša u ribljem restoranu, guckajući svoju čašicu opola i pričajući ribarske priče i laži. Svega toga nema kod profesionalnog ribara: osobito kod onoga iz primitivne ribarske sredine, kakva je bila ona, koju je Isus gledao oko sebe uz žale Genezaretskog jezera.
Nema ribar uredna sna: više radi po noći, nego po danu; više je na vodi, nego što je kod kuće. Jede neuredno i sirotinjski: palente, crnoga kruha iz torbe i koju suhu smokvu; a ribe, ako je ulovi i sam sebi ispeče na žeravi. Drveni mu je, tvrdi, čamac i naslonjač, i postelja, i pokrivalo, i jastuk. Kad je na ribanju, ništa ga ne brani ni od sunca, ni od kiše, ni od vjetra. Pokisne, do kože, svaku drugu večer. A ruke mu uvijek ižuljane od vesala i konopa. Kad je bura ili jugo, i glava mu je, bezbroj puta, u torbi. Ni nije ribar, ako se nije kojiput izvrnuo iz barke i pod silu okupao u moru. A nema mu se čuvati; mora na more, i kad predosjeća buru; valja zaraditi kruh, sebi, ženi i djeci. Tvrd kruh i nesiguran kruh. Šta se puta vrati prazna čamca kući! »Neće riba!« Izdala sezona. Ostali jalovi »mrakovi« za »plavu ribu«. Pokidale se mreže. A teške i jesu, te klete mreže; i kad ih valja bacati, i kad ih valja vući, i kad ih valja krpiti. U vječnoj nesigurnosti za eksistenciju živi siromašni ribar. Vidiš mu to odmah na kapi i na odjeći. Ne može ribar biti razmažen ni nježan. Osmagao je od sunca; lice mu je išibano burama i izbrazdano brigama i naprezanjima; svaki je skoro žilav i mršav.
A, eto, nas je svećenike Isus poslao u »ribare«. Dao nam je tim vrlo ozbiljnu »maršrutu«. Očito ne želi, da sebe žalimo, ni da ljenčarimo. Očito neće da nas gleda u ulozi mekušaca i bonvivana. Ne obećaje nam puno počinka. Ne voli, da budemo previše elegantni. Da puno izabiramo. Da ležimo na perinama. Ne smijemo biti gurmani ni sladokusci. Ne smijemo ni očekivati ni puštati, da nas puno dvore i da oko nas oblijeću s »ponudama«, slatkišima, lijekovima i termoforima. Gospodin hoće, da otvrdnemo. Da budemo spremni mnogoštošta podnijeti i otrpjeti. Da se previše ne tužimo: na svaku malenkost. Da ne budemo hipohondri u reverendi. A da ustrajno radimo. I kad nema ribe. I kada dugo treba čekati na lovinu. Ozbiljan je posao apostolat i pastva. Tko revno osvaja i spasava duše, morat će puno toga pretrpjeti i žrtvovati. I mnogočega će se morati veledušno odreći. Ne će moći ni plandovati, ni komotizirati, ni puno putovati i trčati za zabavom i odmorom.
Svi bismo se, mi svećenici, morali toga često sjetiti. Te svoje ribarske fizionomije, toga svoga ribarskog životnog stila. I stari, kad počnemo, s godinama, zanovijetati, čuvati se i obilaziti doktore i kupališta. A pogotovu oni mladi, što su se istom prihvatili vesala i mreža, ili se tek spremaju, da ih se prihvate. Nije zvanje, u koje ulaze, za komotiziranje ni za prijevremenu »penziju«. Nije ni za velike standardne zahtjeve. »Sin čovječji nema gdje ni da zakloni glave!« (Luk 9, 58.; Mat 8, 20.), rekao nam je Gospodin svima unaprijed. Tko hoće da nikada ne ogladni i da ga nikada ne zaboli trbuh i ne žigne u krstima, bolje će učiniti, da negdje drugdje potraži sebi kruha. »Non est aptus regno Dei!« (Luk 9, 62.).
Po onomu, što čovjek kojiput vidi i čuje, problem nije ni kod nas posve neaktualan. Mnogi počnu »bolovati« i omotavati se pojasima već od sjemenišnih godina. Stanu još kao bogoslovi i mladomisnici obilaziti specijaliste, klinike i toplice. I prije reda se počnu tužiti na živce. A još ih je više, koji, čim izbiju na župu, odmah, već prvi dan, prezentiraju kuharici svoju dijetalnu tablicu. »Ovo jedem, ovo ne jedem. Ovo volim, ovo ne volim! A najvolim — meso!« Na svoju nesreću! Bijele kave ne piju iz principa. To je za babe i za časne sestre. Dodijala im je u bogosloviji. Nego neka im za doručak donese koju rezu pršuta, čašicu rakije i »dvicu« crne! Ne mogu gladni raditi. Bog ih duži, da se brinu za svoje zdravlje i radnu kondiciju. Pa se ljudi svaki put namrgode, kad je u župskom stanu bezmesni dan. A petak dočekaju zlovoljno. Za seljačkim stolom ne mogu ničega ni okusiti. Odvikli se. Vole, da im njihovo dadu u novcu. Pa će oni ručati kod kuće ili u gostioni. A nijesu ni za kakvu planinsku župu: ne podnose ni studeni ni samoće. I već prve godine zatraže godišnji dopust: moraju na more ili u inozemstvo. I svakome izbrajaju, na što oni sve imaju pravo, kao akademski školovani ljudi.
Ne bi imalo smisla generalizirati. Uz neopravdane zahtjeve ima, sigurno, i opravdanih. A ne možemo ni u svemu ostati pri spartanskim navikama naših otaca i djedova. Vrijeme je takvo. Samo, ako ćemo općenito i načelno govoriti, teško da je to u stilu ribarskog poziva. I bilo bi, čini se, i korisno i potrebno, da se i o tom kojiput progovori: i u ekshortama, i u duhovnim vježbama, i u pastoralnim predavanjima, pred svećenicima i klericima. Neki ljudi nijesu toliko inteligentni, intuitivni, samokritični, da sami mogu povlačiti konsekvencije iz principa: da sami mogu pogoditi način i mjeru. Pa izazovu na terenu čuđenje u svojoj novoj okolini. I među lajicima! Stanu ljudi o njima pričati anegdote i za činjati ih drastičnim narodnim poslovicama na njihov račun.
Problem je to u nas još delikatniji nego drugdje. Sinovi smo siromašna naroda. Pastoriziramo u primitivnim sredinama. Odlazimo kao svećenici ponajviše na sela. Oko nas se i preskromno živi. Većinom se i novačimo iz jednostavnih obitelji, sa sela i iz puka. Ne smiju ljudi dobiti dojma, da smo otišli u svećenike, samo da zamijenimo opanke cipelama, puru i mlijeko pečenicom i vinom, plug kašikom i kruhom bez motike. Siromasima moramo u prvom redu propovijedati Kraljevstvo Božje (Mat 11, 5.; Luk 4, 18.; 7, 22.). A nijesmo za to zgodni, — na nadnaravno, ni psihološki, ni sa stanovišta pastoralne taktike, — ako smo od njih previše daleko po životnim uvjetima: ako smo postali klasni renegati i otišli u novopečenu gospodu. Ako propovijedamo skromnost i dragovoljnu samozataju, a sami je ne vršimo.
Uživači života, ljudi velikih zahtjeva, ne mogu biti ribari. A Gospodin svima nama, svećenicima, govori: »Pođite za mnom, i učinit ću vas ribarima ljudi!« (Mat 4, 19.: Mark 1. 17.).
Dr. Čedomil Čekada
Tekst je prvi puta objavljen u Vjesniku Đakovačke i Srijemske biskupije, 2/1964., a pretiskan je u knjizi: Čedomil ČEKADA, Crkva, svećeništvo, svećenici, Đakovo, 1967., str. 194-197. Ostali objavljeni tekstovi iz te knjige mogu se pronaći ovdje.