Svećenički molitelji
Jedan od značajnih, ali sigurno i neveselih, paradoksa svećeničkog života jest, — i uvijek je, nažalost, bila, — i čudna činjenica, da među nama svećenicima ima, prosječno, malo pravih molitvenih duša. Puno ćemo češće među lajičkim, osobito ženskim, svijetom naići na duše, koje će nas edificirati svojom molitvenom revnošću i žarom, nego što ćemo naići na, pa makar i mirniji, molitveni zanos na nama svećenicima. Čovjek se upravo postidi, kad, toliko puta, negdje u samoći i polumraku crkve, nabasa sad na ovu sad na onu mamicu ili bakicu pred Gospinim oltarom, koja nikako da otkine očiju sa Svetohraništa i sa Gospe i kojoj nikada nije dosadno ni dugo klečati na velikim koljenima.
A mi? Budimo iskreni: rijedak je među nama duhovski »donum pietatis«. Daleko je najviše između nas onih, koji su, i u principu i u praksi, za »oratio brevis«. Ne će nas nitko odviše često iznenaditi u adoraciji pred Presvetim. Ako, izvan funkcija, i uniđemo u crkvu, više od minute ne traje naš domjenak sa Gospodinom. I kakve velike smirenosti i koncentracije u Bogu ne će nitko lako vidjeti u našemu držanju. A ni sreće, što smo blizu Gospodinu. Draža nam je naša kuhinja; draže su nam novine na stolu. Nijesu odviše izlizane stranice u našemu, negdašnjem, bogoslovskom molitveniku. Radio nam nije ni izdaleka tako dugočasan, kao očenaši, zdravomarije i litanije. Ne pretrgavamo se ni molitvom uz jelo. Izabrali smo najkraću benedikciju; dobro je, ako se kojiput, kad nas nitko ne gleda, ne zaboravimo i prekrstiti. Slabo se gdje u župskom stanu moli zajednička molitva s kućnom čeljadi i poslugom. Razmatranje, ispit savjesti, duhovno štivo, za mnogoga je svećenika, još od izlaska iz bogoslovije, asketski luksus, na koji on ne reflektira. Kad bismo o tom proveli statistike u procentima, rezultati bi bili, bojim se, vrlo otužni. Najviše bi nas još bilo, izgleda mi, u rubrici molitvenih minimalista, kod kojih je svećenička molitva spala na ono, što je pod moranje: od »Domine, labia mea aperios« do »Divinum auxilium« i od »Introibo ad altare Del« do Leonovih molitava iza mise. I, »si in potentatibus«, možda još na krunicu. »Gratiarum actio« iza mise kod pokojega od nas traje baš toliko, koliko i svlačenje misnoga ruha. Trebalo bi katkada i za nama poslati ministranta sa svijećom. A da nas puste, da mi odglasavamo liturgijske reforme, svaka bi nova abrevijacija bila sigurna za solidnu svećeničku većinu. Ako i ima među nama pokoji svećenički »bogomoljac«, naše ga je svećeničko »javno mišljenje« svrstalo među »simpliculus«-e i puno je spremnije da ga sažaljuje, nego da mu pobožno zavidi.
Bolja je, donekle, situacija jedino po samostanima, gdje molitvu regulira zvono i inspekcija. Samo ni tu nije sve u znaku spontanosti. I među samostancima bude, koliko hoćeš, molitvenih samodispenzi, čim se svećenik-redovnik otrgne od komuniteta i nađe sam, oči u oči, sa svojom savješću i slobodom.
Naš svećenički molitveni problem! Možda uopće nema akutnijega u svećeničkom životu. Ni u duhovnoj pastvi. Dok njega ne riješimo, lomit će se sva naša druga pastoralna nastojanja: i u katehizaciji, i u organizaciji, i u štampi, i u pitanju svećeničkog podmlatka, i u disciplinskim reformama. Problem molitve ima očito primat pred svim drugim problemima. I onim liturgijskim. Sve drugo, što je u nama i oko nas svećeničko i crkveno, živi jedino od vjere i od blagoslova Božjega. A vjera se u molitvi čuva i jača. A blagoslov Božji silazi, prije svega, kroz molitvu na svijet.
Pobožnih nam svećenika, »bogomoljaca«, treba. Više nego ičega. Više nego graditelja, nego organizatora, nego propovjednika, nego pisaca, nego financiera, nego ideologa, nego reformatora. Svaki će bogomoljac između nas biti i graditelj, i pastoralni revnitelj, i pristaša religioznog integralizma, i promicatelj svih dobrih akcija. Po elementarnoj logici duhovne solidarnosti u dobru. »Jer nema nikoga, koji bi u ime moje činio čudo i brzo iza toga zlo govorio za mnom!« (Mark 9, 38.). Nosit će ga ljubav Kristova: »Charitas Christi urget nos!« (2. Kor 5, 14.); iza njega će stajati Bog, s kojim je, kroz molitvu, uspostavio životnu zajednicu i kontakt. Nije arški »bogomoljac« manje radio ni stvarao u pastvi ni od jednoga svećeničkog »poklonika akcije«, ni tadašnjeg ni sadašnjeg. Više je radio od sviju njih. I na sat, a pogotovu po efektu.
Bez pobožnosti i duha molitve svaka je akcija prazna: i ona pastoralna. Izgubila je nadnaravni sadržaj i nadnaravnu vitalnost; inficirana je racionalizmom i naturalizmom; podsječena je u korijenu.
Teološki školovanim ljudima ne treba toga dokazivati. To su neposredne konsekvencije vjerovanja u božansku stvarnost i u zakone milosti. Molitva je doživljavanje Boga. Molitva je stapanje s njim: i u milosnom životu, i u milosnom djelovanju.
Teoriju je molitve postavio Krist u Evanđelju. Teško je, jedino, reći, je li to učinio više učenjem ili primjerom: toliko je sebi bio dosljedan. A to je, ne zaboravimo, velikosvećeničko učenje i velikosvećenički primjer. Ne može za nas biti normativnijeg ni auktoritativnijeg.
I ako njemu molitva nije bila ono, što je nama, — njemu nije trebalo prosvjetljenja ni jakosti, — on se je često i dugo molio. Po čitave noći koji put. »Erat pernoctans in oratione Dei« (Luk 6, 12.). Sate i sate. Na osami (Mat 14, 23.; Mark 1, 35.; Luk 4, 42.) i sa apostolima (Mat 26, 36. 41.; Mark 14, 38.; Luk 11, 1.; 22, 40. 46.). Trideset dana u pustinji. Prije svakog velikog Mesijanskog izbora; prije svakog velikog Mesijanskog djela; prije svakog velikog čuda. Pred izbor apostola i besjedu na gori (Mat 9, 38.; Luk 6, 12.). Prije čuda umnoženja hljebova (Mat 14, 19.; 15, 36.; Mark 6, 41.; 8, 6. 7.; Luk 9, 16.; Iv 6, 11.). Prije prijelomnog euharistijskog govora u kafarnaumskoj sinagogi (Mat 14, 23.; Mark 6, 46). Prije preobraženja na gori (Luk 9, 28. 29.). Prije uskrsnuća Lazareva (Iv 11, 41. 42.). Na Posljednjoj večeri (Mat 26, 27.; Mark 14, 22. 23.; Luk 22, 17. 19.; Iv 17, 1—26.). U Vrtu Maslinskom (Mat 26, 36. 39. 42. 44.; Mark 14, 32. 35. 39.; Luk 22, 40. 41. 42., 43., 45.). Iza Uskrsnuća, u Emausu (Luk 24, 30.). Njemu je molitva bila božanska potreba srca, razgovor s Ocem, mesijansko, otkupiteljsko posredovanje. Nikada se nije od nje dispenzirao. A, ako itko, on je uvijek bio u poslu. A, ako ikoga, njega su trebale duše: puno više nego nas. A kad o njoj, o molitvi, nama govori, on na njoj insistira s emfazom, koja je i karakteristična i neobična. Označuje ju jednostavno kao izvor svih blagoslova odozgor, sve Božje zaštite i Providnosti, svake milosti i uspjeha, svega spasenja (Mat 7, 7—12.: Mark 11, 24.; Luk 11, 2—13.; 12, 22—31.; 18, 1—8.). A on pledira ne za kratku i rijetku molitvu, nego za dugu i čestu. »Valja se uvijek moliti i nikada ne prestajati !« (Luk 18, 1.). I za »dosadnu«, »nasrtljivu« molitvu (Luk 18, 5. 7.): usred noći i mraka (Luk 11, 5. 7. 8.).
I nije on apostole i svećenike od nje izuzeo. Nije im je nadomjestio radom i propovijedanjem, kako bi neki svećenici htjeli da sugeriraju sebi i nama. »Ovako ćete moliti«, učio ih je (Mat 6. 9.; Luk 11, 2.). I ustima, i formulama, i zajednički. Uz molitvu im je svezao ustrajnost, snagu, pomilovanje. »Bdijte i molite se, da ne padnete u napast!« (Mat 26, 41.; Mark 14, 38.; Luk 21, od.; 22, 40. 46.). Uz molitvu im je svezao vlast nad duhovima i dušama. »Ovaj rod ne može ni po čemu izaći, osim po molitvi i postu!« (Mark 9, 28.; Mat 17, 20.).
Učitelj se je molio. Veliki se je svećenik molio. Molio puno i često. Moramo i mi. Doživljenoga svećeništva nema bez molitve. Ni punokrvnoga i jakoga svećeništva. Ni uspješnoga i blagoslovljenoga svećeništva. Gdje svećenik ne moli, pastoralna je anemija neizbježiva. »Ideo inter vos multi infirmi et imbecilles, et dormiunt multi!« (1 Kor 11, 30.).
Svibanjska Gospo, molitvena Zaručnice Duha, Kraljice apostola, Posudo uzorna pobožnosti, isprosi nam, — u ove dane velikog apostolskog sijanja, — puno molitvenih svećeničkih duša! Adoratorskih, kruničarskih, asketskih!
»Gospodine, nauči nas moliti se!« (Luk 11, 1.).
Dr. Čedomil Čekada
Tekst je prvi puta objavljen u Vjesniku Đakovačke i Srijemske biskupije, 5/1962., a pretiskan je i objavljen u knjizi: Čedomil ČEKADA, Crkva, svećeništvo, svećenici, Đakovo, 1967., str. 110-113. Ostali objavljeni tekstovi iz knjige mogu se pronaći ovdje.
