Četvrtak, 20 siječnja

Sveta Obitelj Isusa, Marije i Josipa (A)


Sir 3, 2-6.12-14


Liturgijska čitanja o blagdanu Svete Obitelji naglašavaju u prvom čitanju odnos djece prema roditeljima, u evanđelju ono što roditelji čine za svoje dijete a u drugom iznose srž života kršćanske obitelji. Poštovanje prema roditeljima bilo je ozbiljno preporučano u starim mudrosnim tradicijama, kako kod Židova, tako i kod Grka te Egipćana i dr. U trima navedenima najuže su povezani pobožnost i odnos prema roditeljima. Knjiga Sirahova, koja je iza Psalama bila najčitanija knjiga među kršćanima, nije se trebala ugledati samo u ugledne učitelje mudrosti Staroga vijeka. U Dekalogu, odmah nakon zapovijedi koji se tiču štovanja Boga, dolazi zapovijed poštovanja prema roditeljima, povezana s obećanjem ovozemaljskog blagostanja. Također i u Levitskom Zakoniku – odmah nakon poziva na svetost a već prije govora o obdržavanju subote – slijedi naredba poštovanja oca i majke. Sirah naznačuje nekoliko tipova povezanosti između poštovanja oca i majke te blagostanja djece: onaj tko tako postupa s roditeljima pravom može očekivati da će njega poštovati njegova djeca, onaj tko pruža poštovanje i pomoć nemoćnim roditeljima možda će se jednoga dana naći u njihovoj poziciji, ovakvo poštovanje jest jedan od načina iskupljenja vlastitih grijeha i, na koncu, time djeca zavrjeđuju roditeljski blagoslov a izbjegavaju da ih sustigne njihovo prokletstvo. Ono što vrijedno zapaziti jest kako su u ovim recima izjednačenog dostojanstva i poštovanja jednako vrijedni otac i majka.


Kol 3, 12-21


Pavao Kološane upućuje kako ljubiti. Oni, od Krista ljubljeni, neka žive sedam odnosa koji promiču dobro bližnjih. No, to ipak nije dostatno. Čovjekov duh treba rasti, ići u visine i širine. Da bi rastao u ljubavi, mora produbljivati svijest o svojoj ljubljenosti, posvećenosti Gospodinu. Zato Pavao govori o bogatstvu riječi Kristove u vama! Tek nakon što je na prvom mjestu istaknuo življenje ljubavi i potom riječ Božju koja vjernikovom duhu daje disati novu svježinu, na koncu može govoriti o njegovu životnom jedinstvu s Gospodinom Isusom, o zahvaljivanju kao vrhuncu molitve. Kakvog bi smisla imalo zahvaljivati Darovatelju a nisam još uzeo darove? Pretpostavljajući ovakvo duhovno ozračje, Pavao u kratkim crtama riše obrise obiteljskog života. Iako su mentalitet i društvene konvencije zahtijevale ženinu podložnost muškarcu, gore naznačeni duhovni identitet muškarca priječio je da brak postaje išta drugo doli zajednica ljubavi muškarca i žene. Ne propušta istaknuti ni odnos prema djeci i pozvati na pažnju prema njima – oni su u svakom pogledu najslabiji članovi društva, ali u kršćanskoj obitelji ne smiju biti zapostavljani ili na bilo koji način tlačeni. Ljubav sve preporađa i oživljuje u novom svjetlu – i grešnika pred Bogom i ljude jedne pred drugima!


Mt 2, 13-15.19-23


U evanđelju kretanje Isusove obitelji preneseno je do u detalj i k tome potkrijepljeno navodima iz Sv. pisma. Kao da je svaki pa i najmanji detalj već naznačen u Starom zavjetu. Bijeg Svete obitelji u Egipat uklapa se u tisućljetnu tradiciju Izraelaca koji su upravo u Egiptu tražili utočište pred velikim nevoljama. Pojava snova te ime Josip upozoravaju čitatelja da tekst koji slijedi treba promatrati u svjetlu Izraelcima dobro poznatih događaja iz Knjige Postanka. Kao što je patrijarh Josip sa svojom obitelji boravio u Egiptu, tako će i Josipova obitelj sići u Egipat. Kao što je Bog brinuo o Josipu Egipatskom, tako anđelovi intervencije Josipu na jasan način svjedoče konstantnu Božju brigu i prisutnost u zaštiti Svete obitelji. No, ovdje imamo i drugu usporednicu. Isus, poput Mojsija nekoć, na čudesan način biva izbavljen od masakra i bježi ispred faraona svoga vremena. Ako Matej u prvom poglavlju rodoslovljem Isusa predstavlja kao vrhunac Izraelove povijesti, ovdje je Isus proživljava i u sebi rekapitulira. On je ovdje poistovjećen sa Izraelom da bi kasnije bio predstavljen kao prvina restauracije cijelog Izraela; u Isusu su tako prikazani koncentriranim i kondenziranim povijest Izraela. Kao što je Mojsije dijelio usud svoga naroda, tako i mali Isus putuje putovima povijesnog Izraela kako bi, poput Mojsija, jednoga dana postao njegov osloboditelj. Valja uočiti da je s Isusom na putu Njegova obitelj – On je dio obitelji koja proživljava drame na putu iz ropstva u slobodu. Na specifičan način ovdje nam je predstavljen sukob između kulture života i kulture smrti. Herodova okrutnost (ubio je tri svoja sina i dao zadaviti suprugu) postala je poslovičnom tako da je sam car August običavao reći: bolje je biti Herodovo svinjče (grč. hus) negoli sin (huios). Oni koji na svijet donose ono najbolje moraju bježati pred neobuzdanim silnikom. Na jednoj je strani sebičnost i brutalnost, a na drugoj snovi. Na jednoj strani je oružana sila a na drugoj snovi, od kojih ne postoji ništa krhkije. Josip se budi sa snom Božjim. Na Božju volju ne uzvraća riječima nego tijelom/djelom: odgovor je on sâm koji, izvršavajući je, daje joj svoje tijelo/djelo. Božji san, čak i ako se čini nemogućim, na koncu se uvijek ostvaruje. Snovi, iako krhki, oni su Gospodinu dovoljni da upravlja tijekom povijesti kako bi ostvario svoj naum spasenja. Radosna je to vijest o poziv svakoj obitelji da prepoznaje prisutnost Sv. Obitelji koja s njom putuje životnim raspućima, iz ropstva u slobodu, iz tuđine u svoj zavičaj u borbi za očuvanje života – dara Božjeg.