Ponedjeljak, 21 lipnja

Sveti Bernard iz Clairvauxa

20. kolovoza Crkva liturgijski časti svetog Bernarda, reformatora cistercita, sveca koji je svojim žarom, duhovnošću, kontemplacijom i društvenim angažmanom značajno obilježio svoje vrijeme, koje se zbog toga nerijetko naziva i Bernardova epoha.


Sveti Bernard


Sveti Bernard iz Clairvauxa je rođen 1090. god. u francuskom mjestu Fontainesu, u bogatoj i uglednoj obitelji, a imao je petoricu braće i jednu sestru. Majka mu je, prema sačuvanim zapisima, bila vrlo pobožna i na svoju djecu je nastojala prenositi ljubav prema vjeri. Tako se sveti Bernard još kao dječak odlikovao neobičnom sabranošću i uronjenošću u Božju ljubav, kakva se u načelu ne nalazi kod djece. Bio je vrlo vezan uz majku, pa ga je iznimno potresla njezina smrt, u njegovoj sedamnaestoj godini, što se odrazilo kao jedna dulja životna i vjerska kriza, ali koja ga je na kraju itekako osnažila i orisala put koji mu je Bog namijenio.

Osjećao je redovnički poziv, pa je tako 1112. god. stupio u opatiju Cîteaux (lat. cisterium), odnosno u zajednicu cistercita, reformirani i stroži red benediktinaca, koji je tada bio u fazi nastajanja. Svojim je žarom i životnim svjedočenjem potaknuo i druge da mu se pridruže, pa su tako s njim otišla živjeti i njegova četiri brata, a nešto poslije i otac i peti brat.

Bernard se odlikovao posebnom duhovnošću i kontemplacijom, o čemu svjedoče ne samo sačuvani zapisi o njemu, nego i njegova mnogobrojna djela i korespondencija s mnogim osobama, koja pokazuju kako je riječ o istinskom mistiku, uronjenom u molitvu i razmatranja. Uz to je bio izniman govornik i propovjednik, a također i onaj koji je itekako bio svjestan društvenih i političkih problema onoga vremena, te se i u tom smislu odlučno angažirao. Njegove misli o Djevici Mariji spadaju u najljepše zapisane tekstove u baštini Crkve.

1115. god. je, sa svojih 25 godina, na poziv trećega opata u Cîteauxu, osnovao opatiju Clairvaux, u koju su uskoro ušli mnogi redovnici, a svojim žarom je pridonio da su u kratkom  vremenu nikli mnogi slični samostani diljem Europe. Sam je tako, prema nekim izvorima, potaknuo nastanak 163 samostana, dok ih je u vrijeme njegove smrti bilo čak 343. Na takav način je vratio prvotni zanos negdašnjih benediktinaca, koji su s vremenom duhovno oslabili, odnosno cisterciti su se, zahvaljujući stezi koju je sveti Bernard zahtijevao od svojih redovnika, pokazali kao istinska duhovna snaga svoga vremena. Bio je i savjetnik mnogih biskupa, vladara i papa, a zauzeto je radio na suzbijanju tadašnjih hereza, te je uz to bio i pokretač II. križarskog pohoda. Zbog toga se njegovo vrijeme s pravom naziva i Bernardova epoha.

Umro je 20. kolovoza 1153. god. u opatiji Clairvaux, a kao prvog cistercita svetim ga je proglasio papa Aleksandar III. 1174. god., dok ga je papa Pio VIII. proglasio crkvenim naučiteljem 1830. Osim što se štuje kao zaštitnik cistercita, časte ga i kao zaštitnika pčela i pčelara, svjećara i voskara. Danas u svijetu djeluje oko 2.800 cistercita, a tridesetak godina su djelovali i u Hrvatskoj (do 2010. god.).


O svetom je Bernardu papa Benedikt XVI. održao katehezu, koja se može vidjeti na stranici vatican.va.