“Sveti novac” u našim rukama
Ona Isusova evanđeoska priča o nepravednom upravitelju (Luk 16, 1—13.), kolikogod je, — već po primjeni, koju joj je sam Gospodin dao (Luk 16, 9. 11. 13.), — od općeljudskoga značenja, — pledira za dobru uporabu zemaljskih dobara i materijalnog imanja, za primat duhovnoga i vječnoga u životu, za kršćansku humanitarnost i milosrđe, — toliko je, na poseban način, od značenja i za nas svećenike. Mi smo svećenici već po samoj svojoj službi upravitelji Božjih dobara (Mat 24, 45.; 1 Kor 4, 1.): u jednakoj mjeri duhovnih, kao i materijalnih.
I materijalnih; — sigurno. I to puno direktnije od običnih vjernika-svjetovnika. Što je njihovo, to je Božje samo u smislu »alti dominii«: — u koliko je sve, što je stvoreno i što je ljudsko, u skrajnjoj liniji Božji dar, pa stoga i opterećeno hipotekom moralne odgovornosti pred Bogom. Po običnom posjedovnom pravu, civilnom i crkvenom, u punom je smislu njihovo. Ako su zakonito stekli svoje imanje, mogu njim i posve slobodno raspolagati: ne čine nikome formalne nepravde, ni kada ga raspu i »profućkaju«. Kod nas svećenika nije tako. Mi i u materijalnom pogledu »živimo od oltara« (1 Kor 9. 9—14.; 1 Tim 5, 17. 18.); od crkvenoga, »Božjega«, posjeda; od milostinje, prinosa, podavanja vjernika. Svetih podavanja: iz titula religije. Radi Boga nam, kao slugama Božjim, vjernici sve to daju: Boga u nama »daruju«. Beneficiji i nadarbine nijesu naša svojina; dani su nam samo na privremenu poslugu (kan. 1409., 1410.); »ad usum« ili »ad usum-fructum«; — da nam i s materijalne strane omoguće i olakšaju službu Crkvi i dušama. Ne možemo ih uopće, valjano, na svoju ruku otuđiti (kan. 1530.), ni o njima samostalno odlučivati (kan. 1422. — 1447.). Moramo njima ekonomisati »ad mentem Eeelesiae«: po normama kanona (kan. 1417. § 2., 1476., 1478., 1519.). Smijemo od njih uzimati samo, koliko nam je potrebno, »ad honestam sustentationem« (kan. 1473., 1535.). Dužni smo u načelu, i po kanonskom pravu, o njima polagati račune (kan. 1478., 1525.); obvezani smo na naknadu, na restituciju, ako smo ih pronevjerili ili se njima samovlasno i protupropisno poslužili (kan. 1475., 1476., 1528., 1534.); sve, što nam od njihovih plodova preteče, moramo vratiti Bogu i Crkvi, moramo ostaviti »in causas pias«: ili za života ili poslije smrti (kan. 1473.). I na plaći, koju, eventualno, primamo za svoj svećenički rad, i na misnim stipendijima, koje nam vjernici daju, da nas materijalno pomognu, leži uvijek, — svejedno, što to nijesu »beneficia« u strogo kanonskom smislu, — jedna specijalna kvalifikaciona nota (kan, 1415.§ 3.) duhovnosti i crkvenosti: titul je, po kojemu ih dobivamo, uvijek specifično religiozan; dobivamo ih samo kao svećenici; nagrada su nam, honorar, za neki Božji, za neki sveti posao. S puno savjesnosti moramo njima rukovati (kan. 827.). Moramo u njima gledati svetinju ili, barem, aneks svetinje (kan. 832. — 844.). Svaka je para u našim svećeničkim rukama »upraviteljska«, »lenska«.
A pogotovu to vrijedi za sve one kapitale, — pokretne ili nepokretne, novčane ili realne, — koji uopće nemaju ništa s našom svećeničkom osobom; — kojima upravljamo, direktno i jedino, kao delegati i opunomoćenici Crkve, — vjerničke općine, — ili pojedinaca: darovatelja, fundatora, legatora; u neku dobru, svetu, svrhu. Za crkvenu milostinju, taj ofertorijalni i žrtveni prinos vjernika; za sirotinjski »Kruh sv. Ante«; za zaklade; za razne rasporeze i legate pri gradnji ili opremi crkava i crkvenih kritičkih ili pomoćnih objekata. Ogriješimo li se o te kapitale, počinjamo i formalnu nepravdu; to težu, što su to opet »Božji kapitali«: namijenjeni svetim i pobožnim svrhama; predani nama na upravu i čuvanje samo kao slugama i namjesnicima Božjim i čuvarima svetinja. Nevjera je i nelegalnost u upravljanju njima uvijek i svetogrđe. Realno svetogrđe. Sve nas to tereti sakralnim obvezama i sakralnom odgovornošću. O svemu ćemo tome davati jednom račun. I Bogu: ne samo ljudima i, eventualno, crkvenoj judikatuiri. Doći će, za sve nas, dan, kad će Bog od nas »uzeti upravljanje« (Luk 16, 3.). Čut ćemo, svi, ozbiljni poziv Gospodarev: »Daj račun, kako si upravljao; jer više ne možeš biti upravitelj!« (Luk 16, 2.).
I »materialia« Crkve u našim rukama velika su naša svećenička obveza i velika odgovornost. Prva iza odgovornosti za duše i za duhovnu pastvu. Nema ni na tom području za nas svećenike nikada autonomije i neovisnosti. Ne možemo ni tu nikada reći: »To je samo moja stvar. Neću, da mi se itko drugi u to miješa!«
Sigurno, i na tom smo polju mi svećenici pod mnogo manjom kontrolom, nego ljudi u svijetu, kojima je zajednica povjerila brigu za svoje financije ili im predala u ruke, na upravu, javne fondove i blagajne. Ne ćemo lako dospjeti u zatvor, zbog pronevjere, kao oni. Mi tim zapravo upravljamo povjerljivo, konfidencijalno: Crkva nas jedva, i da hoće, može efektivno kontrolirati; — njezina je kontrola, i gdje se vrši, samo principijelna, formalna i sumarna. U stvari, sve je to prepušteno našoj svećeničkoj savjesti. Barem po dosadašnjoj crkvenoj praksi. Danas, sutra, — prijeđe li uprava crkvenim dobrima, dijelom, i u ruke katoličkih lajika, — bit će to drukčije. Imat ćemo na tom području puno manju, direktnu, odgovornost: ona će, uglavnom, prijeći na druge.
No, sad za sad, to je za nas svećenike još uvijek vruć, aktualan, problem. Lako možemo dospjeti u kušnju, u napast, da se ogriješimo o svoju dužnost i savjest. I u velikom, a pogotovu u malom. Da postanemo, da ništa drugo, previše »liberalni« i previše široki. Da sebi prisvojimo ovlasti i kompetencije, kojih nam, zapravo, nitko nije dao. Odatle je onda samo jedan korak do teških zloporaba i nemilih sablazni.
A bilo ih je; i ima ih. Zloporaba i sablazni i na tom polju. I poznatih. A još više nepoznatih. I u Rimu: neke godine. I po svijetu. Morala je zbog njih i pokoja visoka crkvena ličnost otići sa svoga mjesta. Našle su se, — nijesu jednom, — crkvene vlasti u neprilici, kad je valjalo sređivati svećeničke ostavštine.
Lako je problematiku s toga područja konkretizirati i specificirati.
Ne će svećenik lako dirnuti u crkvene novce s namjerom, da ukrade, da falzificira, da pronevjeri. Ali može lako s namjerom, da »uzajmi«: da se »posluži«. Zatreba mu. Vratit će. Samo, što je mnogo lakše pozajmiti nego vratiti. Osobito, ako čovjeku puno treba, i ako je sklon ležernosti, galantnosti ili možda, i spekulaciji. Pa dugovi, — nezakoniti, samovoljni, dugovi, — rastu. I postanu, lako, — ljudi smo, — sistem. Čovjek postaje sve širih rukava. Savjest otvrdne; uspava se. Mana poprimi i kriminalne forme. Natovari na dušu i tešku moralnu odgovornost. Psihologija je čovjeka, i psihologija je novca, takva. Gospodovanje se lako osladi; zlato fascinira. Ni pronevjeritelji svjetovnjaci, — oni iz zatvora, — nijesu skoro nikada počeli kao kradljivci: i oni »pozajmljuju«, da vrate; ali — ne vraćaju. Ne mogu. A onda traže »izlaz« u falzifikatima i »uštimavanju«.
U drugom slučaju ne radi se uopće o sebičnosti ni o koristoljublju, pa ni o ličnoj potrebi. Svećenik spekulira „u dobre svrhe«: u korist crkvenih ili dobrotvornih akcija. Ali — radi na svoju ruku: bez pitanja starijih. Na manje lojalan način. Na štetu ugledu Crkve. Postupa s tuđim kao sa svojim. Postupa kao vlasnik, i ako je samo upravitelj. Uz riziko, koji druge pogađa, a bez njihove privole. Sve se svrši fiaskom i bankrotom. Crkva gubi, — i materijalno i moralno, — zbog nesavjesnosti svojih službenika; zbog nepoštivanja svojih zakona. Zla volja nije tu, ali odgovornost i grijeh jesu.
Treći put nije uopće u pitanju ni riziko ni gubitak. Sve je u kasi: do zadnjega novčića. Samo sve nije ma svome mjestu. Svećenik na svoju ruku prenosi novac i kapitale sa konta na konto, sa stavke na stavku. Uzimlje iz jedne kese, a meće u drugu. Presiplje iz fonda u fond. Opet kao vlasnik, a ne kao upravitelj. Disponira novcem po svojoj volji, a ne po intencijama darovatelja. Prisvaja sebi prerogative i ovlasti, kojih nema. Podliježe velikoj svećeničkoj napasti klerikalnog »suvereniteta«: apsolutiziranja svoje svećeničke vlasti i svoga svećeničkog auktoriteta; tutorovanja svemu i svakomu. Eksagerira svoju slobodu na račun tuđe. Kupio je za ovo i za ono, troši za ovo i za ono. »Potrebnije je!« Možda i jest potrebnije: čisto teoretski. Ali praktično je i nelojalno, i nezakonito. Svojim novcem možeš tako raspolagati; tuđim ne možeš. Crkva to ne da: ona štuje volju i namjenu vlasnika i darovatelja do kraja (kan. 1493., 1514., 1515., 1516.). Ako je već netko može mijenjati, — namjenu darovatelja, — može samo onaj koji ima na to vlast po kanonima (kan. 1517., 1551.).
Nijesmo mi svećenici uvijek odlikaši u tom pogledu. Poprijeko smo skloniji lakisizimu nego strogosti i pedanteriji. Ne mislimo dovoljno, da ni ovdje nijesmo gospodari: da smo samo upravitelji. Uopće smo premalo svjesni, da je sve, što, od novaca, prelazi kroz naše svećeničke ruke, »sveti novac«, na koji valja gledati sa strahopočitanjem i sa diskretnom uzdržljivošću. Kako i nas ne bi pogodio prorokov prigovor našim starozavjetnim kolegama: »Quis est in vobis, qui claudat ostia et incendat altare meum gratuito?« (Mal 1, 10.).
Prije svega su takav »sveti novac« intencije. A mi ih kojiput tretiramo kao svoju nadnicu i običnu paru. Gomilamo ih. Zadržavamo ih kod sebe i njima se služimo, i kad ih ne možemo, u propisano vrijeme, odslužiti; i uz rizike, da se kasnije za njih mora tražiti redukcija. Tražimo sebi bolje, a one, koje nam daju naši vjernici, — vjernici, prema kojima imamo obvezu ,,ex officio“, — ne primamo, ili ih šaljemo na kuriju. Uvodimo kojiput i svoje posebne misne kategorije, sa super-taksom: »brze mise«. Smatramo misne intencije svojim »džeparcem«, a ne onim, čim ih Crkva smatra: dijelom svoje svećeničke službene sustentacije. Sustentacije, a ne luksusa.
Ne će nam to biti ni preporuka, ni pozitivna stavka, kad Gospodin, kad budemo na samrti, »uzme od nas upravljanje«. Čeka i nas svećenike obračun. Nijesmo mi svećenici ni u tom pogledu »exlex« u Kraljevstvu Božjem. Služenje mora kod nas uvijek dolaziti prije plaće: svetinja i interes duša prije novca.
Zar ne bi i Apostolova riječ: »Hic iam quaeritur inter dispensatores, ut fidelis quis inveniatur“! (1 Kor 4. 2.) mogla jednom zgodno poslužiti kao tema našim svećeničkim rekolekcijama? I meni su je, — tu temu, — zadali: u ovom članku.
Dr. Čedomil Čekada
Tekst je prvi puta objavljen u Vjesniku Đakovačke i Srijemske biskupije, 12/1965., a pretiskan je u knjizi: Čedomil ČEKADA, Crkva, svećeništvo, svećenici, II., Đakovo, 1968., str. 72-76. Ostali objavljeni tekstovi iz te knjige mogu se pronaći ovdje.
