»Ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao – Isusa Krista.« (Iv 17,3)
Shadow

Sveti papa Pio X.

21. kolovoza Crkva slavi spomendan sv. pape Pija X., velikog obnovitelja Crkve, onoga koji je prednjačio u pobožnosti, skromnosti i neumornom zauzimanju za čvrstoću katoličkoga učenja, a nasuprot modernističkim i ateističkim stremljenjima koja su obilježila njegovo vrijeme.


Papa Pio X.


Papa Pio X., pravim imenom Giuseppe Melchiorre Sarto, rođen je u siromašnoj mnogobrojnoj talijanskoj obitelji 2. lipnja 1835. god. u blizini grada Trevisa, na sjeveru Italije. Bio je drugo od ukupno jedanaestero djece, no kako mu je stariji brat umro još kao beba, prije no što se Giuseppe rodio, morao je na sebe preuzeti i mnogobrojne obveze najstarijeg djeteta u kući.

Kako se još kao učenik istaknuo u znanju i marljivosti, tadašnji ga je venecijanski patrijarh financijski pomogao i omogućio mu školovanje u Padovi, gdje je studirao klasične jezike i književnost, filozofiju i teologiju. Dok se nalazio u tijeku studija otac mu je umro, pa se osjećao moralno odgovornim napustiti sjemenište i pomoći u prehranjivanju obitelji, no majka ga je u tome odgovorila, te je ustrajao na putu svećeništva.

Njegova životna situacija mu je usadila osjećaj za siromahe, marljivost i red, a što je odmah došlo na vidjelo u narednim službama koje je obnašao: kapelana, župnika, profesora u bogoslovnom sjemeništu, biskupa u Mantovi, venecijanskog patrijarha i na kraju pape. Cijeli je svoj život živio vrlo pobožno i skromno, odbacujući bilo kakav izvanjski sjaj.

Stanje Crkve u vrijeme njegova pontifikata bilo je prilično teško, odnosno obilježeno modernističkim i sekularističkim idejama koje su izravno bile usmjerene protiv vjernika i Crkve, te je u takvim okolnostima marljivo nastojao oko, s jedne strane, odlučnog suprotstavljanja takvim narivavanjima, a, s druge strane, oko kvalitetne kateheze koja je kao takva imala cilj rasvijetliti opasnosti raznih ateističkih pravaca i otkrivati ljepotu i razumsku utemeljenost katoličkog nauka.

Ostavio je izniman doprinos u obnovi liturgije, napose crkvene glazbe, kao i na mnogim drugim područjima, od kojih posebno valja istaknuti reformu kurije, reviziju časoslova, započetu reviziju misala i Zakonika kanonskog prava, utemeljenje mnogih sjemeništa i dosljedno neumoran rad na kvalitetnoj izobrazbi budućih svećenika, ali i cjelokupnog vjerničkog puka. S ciljem poticanje znanstvenoga istraživanja u skladu s naukom Crkve, a protiv modernističkih zabluda, utemeljio je Papinski biblijski institut. Njegove su reforme bile sažete u geslu “Obnoviti sve u Kristu”, što jasno svjedoči o nastojanju oko obnove cijele Crkve, na svim područjima.

Posebno valja istaknuti kako je priredio Rimski katekizam, namijenjen za rimsku crkvenu pokrajinu, ali koji se svojom kvalitetom nametnuo i ostalim dijelovima, te je tako izvršio izniman pozitivan utjecaj u cijeloj Crkvi. Taj je Katekizam svojim jasnim izlaganjem temelja crkvenog učenja, kao i svojom formom u obliku pitanja i odgovora, pružao narodu odgovore na sva najvažnija vjerska pitanja, a time i nedvosmisleno otkrivao opasnosti i manjkavosti sekularističkih učenja. (Može se na hrvatskom jeziku preuzeti ovdje.)

Važno je naglasiti da se svesrdno zauzimao za usađivanje osjećaja pobožnosti u narodu, te je u tom smislu poticao na često pristupanje sakramentima i svakodnevno pričešćivanje. Također je odredio da dob za primanje prve pričesti bude u vrijeme kada se dijete “počinje služiti razumom”, odnosno oko sedme godine života.

Zbog navedenih društvenih okolnosti i negativnosti koje su prouzročile modernističke ideje,  zabranio je sudjelovanje katolicima u politici, a što se kasnije pokazalo prilično štetnim, odnosno na takav je način politika vrlo brzo postala lišena moralnih kriterija i pravednosti, a što jasno osjećamo i dan-danas.

Kada je 1914. god. započeo Prvi svjetski rat, to je vrlo teško primio, te je i to, uz godine i bolesti koje je imao, bitno utjecalo na gubitak njegovih snaga. Umro je dva mjeseca nakon izbijanja rata, 21. kolovoza 1914. godine., a sahranjen je u običnu neukrašenu grobnicu u kripti bazilike sv. Petra.

Papa Pio XI. već je nakon deset godina pokrenuo proces njegove beatifikacije, a 1954. god. papa Pio XII. proglasio ga je svetim. Njegovo su tijelo kasnije izmjestili iz kripte i danas se nalazi, u brončano-staklenom sarkofagu, izloženo u bazilici sv. Petra na štovanje vjernika.

Na kraju valja spomenuti i Bratstvo svetoga Pija X. (skraćeno FSSPX), međunarodnu katoličku organizaciju koju je 1970. god. utemeljio francuski nadbiskup Marcel Lefebvre, a koja se zalaže za očuvanje tradicionalne latinske mise, nasuprot današnjem obliku koji je odredio Drugi vatikanski sabor. Nadbiskup Lefebvre je poznat kao oštri protivnik mnogih preporuka i kasnijih odredaba proisteklih s Drugog vatikanskog sabora, a napose onih kojih se tiču liturgije i tradicije, odnosno kao onaj koji je neumorno radio na promicanju pobožnosti kakvu su njegovali pape prije Koncila, a napose Pio X.

On je 1988. god., bez odobrenja tadašnjega pape Ivana Pavla II., zaredio za biskupe svoja četiri svećenika, a samim su tim činom prouzročili svoju ekskomunikaciju iz Katoličke Crkve. Nakon toga, papa je imenovao posebnu komisiju koja se brinula o mogućnosti zajedništva Bratstva sa Svetom Stolicom, ali ih je tek manji broj to i učinilo, kroz utemeljenje tzv. Bratstva svetoga Petra, dok je većina i dalje ostala vjerna Bratstvu svetoga Pija X.

S ciljem postizanja zajedništva i s njima, više je papa učinilo niz koraka koji su tome pridonijeli, a posebno u tom smislu valja istaknuti papu Benedikta XVI., koji je 2009. god. ukinuo ekskomunikaciju kako četvorice biskupa, tako i cijeloga Bratstva, a 7. srpnja 2007. god. motuproprijem Summorum Pontificum odobrio je, onima koji to razborito žele, slavlje svete mise prema Misalu iz 1962. godine. To je utjecalo na osnaženje Bratstva, koje, prema njihovim podacima, danas ima oko 600 svećenika u preko 30 zemalja, a njihovo se djelovanje sve snažnije osjeća i u Republici Hrvatskoj.

Iako Bratstvo ima veliku vrijednost i važnost u očuvanju ranije pobožnosti i liturgije, ipak valja uočiti kako se kroz njegovo djelovanje može primijetiti određena krutost, buntovnost, pa čak i agresivnost prema svemu što je slijedilo nakon Drugoga vatikanskog sabora, te se u tom smislu još uvijek osjeća njihovo nedovoljno izraženo zajedništvo sa Svetom Stolicom. Valja se nadati da će takve napetosti u budućnosti iščeznuti, a na dobrobit Crkve.