Oznaka: 1. korizmena nedjelja (C)

Korizma nam se predstavlja kao vrijeme ozbiljnosti, posta i pokore, te ju doživljavamo kao vrijeme kušnje. Naime, imamo osjećaj kako Bog od nas traži tijekom korizme nešto što ne traži u svakodnevnome životu, te bi time pred nas stavio određena iskušenja oko kojih trebamo poraditi. U tome smislu vidimo i da je Isus bio u pustinji četrdeset dana kad nije jeo ni pio, sve dok nije došao do toga da je ogladnio. Pitamo se stoga, je li on time išao prema granicama svojih mogućnosti, čime je u jednu ruku iskušavao Boga, a u drugu sebe. S druge pak strane, čuli smo u Evanđelju (Lk 4, 1-13) kako on odbacuje Sotonu izričito tvrdeći da se ne smije Boga iskušavati: Ne iskušavaj Gospodina Boga svoga. S pravom se postavlja pitanje što znači iskušavati Boga. Potom, smije li Bog kušati nas, ako m...

Uvod i pokajnički čin Prva Božja zapovijed veli: "Ja sam Gospodin, Bog tvoj. Nemoj imati drugih bogova uz mene!" Židovima je u drevnim vremenima to bilo važno staviti na prvo mjesto, jer su bili okruženi mnogobožačkim narodima, pa im je bila stalna napast da se počnu klanjati drugim bogovima. Međutim, i mi smo skloni častiti i slaviti nekog ili nešto što nije Bog, i mi često puta smatramo nekoga ili nešto važnijim od naših kršćanskih načela. Tako, zapravo, postajemo slični onima koji u Boga ne vjeruju. Neka nam Bog oprosti sve naše nevjernosti i našu nevjeru. Gospodine, ti si jedini Bog, ti si Stvoritelj svega. Gospodine, smiluj se! Kriste, Spasitelju, ti si bio poslušan sve do smrti. Kriste, smiluj se! Gospodine, Samo se tebi želimo klanjati i tebi služiti. Gos...

Uvod i pokajnički čin Na početku korizme Gospodin nas poučava kako se trebamo nositi s napasnikom i sa svim lošim nagnućima koja su u nama. Bog dopušta da budemo izloženi napastima zato da bismo iz njih izišli jači. Zato ćemo na početku ovog svetog vremena i na početku ove svete mise zamoliti Gospodina da ukloni iz našeg srca svaku oholost, svaki grijeh i svako zlo, da bismo, ispunjeni njegovom snagom, mogli proslaviti ovu svetu misu i ovo sveto korizmeno vrijeme koje je pred nama. Gospodine, ti nas poučavaš da ne živimo samo od ovoga svijeta, nego od svake riječi što izlazi iz Božjih usta. Gospodine, smiluj se! Kriste, ti nas poučavaš da je isprazna svjetska slava te da je Bog jedini slavan i uzvišen. Kriste, smiluj se! Gospodine, ti nas pozivaš da ne iskušavam...

Korizma kao vrijeme intenzivnog propitivanja sebe i svoga kršćanskoga poziva stavlja nas u posebno snažan i jasan odnos s Bogom, jer bez njega i njegova svjetla u duši ne možemo se uopće propitati, kao ni spoznati bit onoga što jesmo i onoga što nam je činiti u svijetu. Valja, međutim, imati na umu da upravo zajedništvo s Bogom i jasnija spoznaja vlastitog bogosinovstva kao najdublje biti samoga sebe smeta našem duhovnom neprijatelju đavlu. On zato plete svoje mreže, smišlja spletke i podvale kako bi onemogućio zajedništvo Oca nebeskoga sa svojom djecom. Zoran primjer za to pronalazimo i u današnjem evanđeoskom odlomku u kojemu se javlja kao napasnik koji kuša Gospodina Isusa na samom početku njegova javnog djelovanja, napadajući na poseban način njegov sinovski odnos prema Bogu....

Vjerovati da je Isus - Krist Povjesničari bilježe kako je prvo stoljeće bilo stoljeće iščekivanja. Židovi su sve više i više iščekivali Mesiju, Spasitelja. Pismo o tome obilno govori, a vremena su stvarno bila zrela. Zemlja je bila poharana, podjarmljena željeznom rimskom vlašću, osramoćena himbenom Herodovom vladavinom. Pobožnim se Židovima bilo teško pomiriti s činjenicom da se pogani uzdižu i ohole: pa ipak su oni, Židovi, bili izabrani, Božji narod; ipak su oni imali Zakon i Proroke; njih je Bog posebno vodio i doveo u Obećanu zemlju... Stoga su židovski učitelji vjerovali da je stvarno već došlo vrijeme da Mesija uspostavi pravo Bože kraljevstvo, da uspostavi pravu Božju „teokratsku“ državu, da onda i naizvan bude vidljivo tko treba vladati i koji je narod izabrani naro...