Kušnje radi provjere, napasti radi propasti
Prve korizmene nedjelje u godini C čitamo Lukino Evanđelje (4,1-13) o Isusovim „kušnjama u pustinji“. Trebalo bi najprije uočiti razliku između onoga što zovemo napašću i onoga što nazivamo kušnjom. U latinskom tentatio znači i jedno i drugo. I mi se u hrvatskom služimo izrazom tentati. Napastovati znači nekoga iz čista mira napasti, napadati, navoditi na zlo, namaknuti na grijeh, zavoditi, upropastiti. Napasnik, nalet, nečastivi, đavao, sotona, vrag služi se lažima, varkama, zamkama, lopovlucima da odvrati od istine, od dobra. A nekoga kušati ili iskušavati znači provjeravati njegove sposobnosti, kvalitete, znanje, ljubav, dobrotu, vjernost, čovještvo i slično. Zato kušnje uključuju patnje, žrtve, nepopularnost. Kušnja služi za pročišćenje i jačanje. Za ovaj drugi pojam danas redovito upotrebljavamo izričaj: ispit ili testiranje, provjera, kontrolni, usmeni ili pismeni, razredbeni, vozački, državni ispit. Po svojoj ljudskoj naravi podvrgnuti smo stalnim kušnjama, ispitima, i to ne samo s Božje strane – usp. Abrahamovu kušnju (Post 22,1) – nego od strane zemaljskih poštenih osoba, vlastitih roditelja, učitelja, odgojitelja, upravitelja. Svatko ima pravo znati ima li posla s poštenim ili nepoštenim, s lažovom ili s istinoljubivim čovjekom. Dužan sam znati mogu li mu dati ključeve kuće i povjerenje nad imanjem svojim da ga čuva ili se moram njega čuvati. Prema tomu i najsitnije zrnce neprocjenjive ljudske slobode treba proći kroz oganj kušnje da se vidi vodi li sloboda dobru ili zlu.
Bog nas želi ispitati da bismo nakon pobjede bili prokušani i stekli vijenac života. A po svojoj grješnoj naravi, i po Božjem pripuštenju, podložni smo i napastima, i to s vražje strane. Duh nas Božji kuša da nas provjeri, a zloduh nas vraški drži u svojoj napasti da se izgubimo. Napast nas želi odvesti prema paklu, i to putom koji je širok, gladak i pun svijeta. Kušnja nas želi odvesti u nebo, i to putom koji je tijesan, trnovit i strm, a vrata nebeska uska i niska, samo kroz njih ponizni prolaze.
Prije osvrta na kušnje, koje je Krist položio, i napasti koje je odbio, a te su kušnje i napasti u biti i naše ljudske, bit će uputno iznijeti još neke napomene.
– Prvo, možda nam ni ne pada na um da s Isusom u pustinji nije bilo nijednoga svjedoka kada je bio od Duha iskušavan, odnosno od zloduha napastovan kao čovjek. A ipak to su nam čak trojica evanđelista prenijela. Odakle to? Očito Isus je o tome učenicima pričao i u tome ih poučavao. A oni zapisali i propovijedali. Ako je to Isus ispripovjedio apostolima, onda to mora biti velika životna istina i pouka svima nama. To je Isusov autentičan autobiografski odlomak. Nije to bio nikakav trik, nego pravi životni krik Isusove duše. Gospodin nam je svima otkrio što mu se zbivalo u dubinama bića. Tko mu ne bi vjerovao kada je to jedan od najintimnijih i najzanimljivijih isječaka njegova života?!
– Drugo, prije nego ga je Duh Božji poveo u pustinju, kao što izričito kaže sv. Marko evanđelist (1,12), Isus je za vrijeme svoga krštenja doživio neobičnu slavu: objavilo se samo Presveto Trojstvo. Dok je Krist – Sin Božji – slušao pohvalu Oca nebeskoga kakvu drugi čovjek od početka svijeta nikad nije čuo: “Ti si Sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina!”, spustio se “na nj Duh Sveti u tjelesnom obličju, poput goluba” (Lk 3,22). Iako u liku goluba, ovdje se Duh ukazuje kao božanska Osoba ravna drugim Dvjema Trojstvenim Osobama. Nakon toga veličanstvenog događaja, “nagnan od Duha,” Isus se nađe u pustinji, gdje ne bijaše ni krštene duše, u prostoru sabranosti, razmišljanja, molitve i posta. Bijaše to Kristova bliža priprava da izvrši svoje mesijansko poslanje, ali i napasniku prigoda da očituje svoje lucidno lucifersko lukavstvo i nečastive namjere. Događaj Kristove kušnje poučljiv je i za nas. Ako je Isus čovjek napastovan, onda nema toga sveca ni svetinje Božje, gdje đavao ne će pokušati umiješati svoje prste! Pa ako, ako. Ljudsko je srce poprište na kojem se odvija sukob između Boga i đavla. Ovisi o našoj slobodi kojem ćemo carstvu privoljeti. Svako ljudsko ostvarenje dospijeva na kušnju, svaki dar pod udar.
Evo nas s Kristom u njegovim kušnjama. U početku svoga javnog djelovanja, u jeku svoje mladosti, Isus se zateče u pustoši života. Duh ga Božji četrdeset dana vođaše pustinjom, gdje ga „iskušavaše đavao” – tentabat (Lk 4,1-2). Duh kao osoba ispituje, zloduh kao osoba napastuje. Pred Isusovu ljudsku slobodu, kojom je trebao potvrditi svoje čovještvo, mesijansko poslanje i božansko sinovstvo, ispriječiše se tri temeljne egzistencijalne kušnje – kruha, vlasti i popularnosti – koje se, inače, pojavljuju pred svakim čovjekom i pred svakim društvom, već prema prilikama vremena, mjesta i osoba. Samo je pitanje hoće li pojedinac ili zajednica prihvatiti zavodljivu udicu objeručke ili će poći stazom kojom se uputio Krist Gospodin.
Od kamena – pogača
Reci ovom kamenu da postane kruhom (Lk 4,3),
napasnik imperativom napastuje izgladnjela Isusa koji je ujedno Sin Božji. A Isus pravi čovjek, nakon što je temeljito propostio u zapuštenoj pustinji u kojoj ima samo prašine i pijeska, na zavodljivu zamku odgovara kako ima i beskrajno većih vrjednota od kojih se živi i za koje se isplati žrtvovati:
Ne živi čovjek samo o kruhu (Lk 4,4), nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta (Mt 4,4).
Napasnik pokušava nagovoriti Isusa na čin sebičnosti, tj. da učini čudo u svoju korist, da zatomi glad, da se jednom pošteno najede. Ali Isus riječima potvrđuje i djelom dokazuje da ima i većih dobara od pustinjskoga kamena pretvorena u komade kruha.
Beskrajno je vrjedniji i važniji Duh nego trbuh! Gospodin će to i kasnije potvrditi kada ga budu htjeli pograbiti i zakraljiti (Iv 6,15) zato što im je čudesno pribavio kruha u pustinji (Mk 6,35). A dokazivat će i životom i naukom da je razborit post nešto nezamjenljivo.
– Post je potreban radi zdravlja. Ne živi čovjek da jede, nego jede da bude zdrav, da živi.
– Post je i za to da nam pokaže koliko smo sposobni vladati svojim instinktima, disciplinirati se, dominirati sobom.
– Post je da očituje koliko smo se odhrvali ili postali robovi nekih navika, običaja. Tko prakticira razuman post, nikada ga ne će strasti zaskočiti.
– Post nam kazuje koje su stvari bitne, koje nebitne. Kojih se mogu odreći, kojih ne smijem.
– Napokon, tko pravo posti, taj tek zna što je prava hrana, što je Božji dar. Mi smo danas, na žalost, gotovo eliminirali post iz života. Isus nikada nije rekao da se to ukloni, naprotiv: on se borio protiv krivoga, farizejskoga posta, a pravi je post preporučivao i uvelike ga prakticirao.
– Tko od nas nema životno iskustvo da je kruh osnovna sastojnica života? “Doći do svoga kruha”, znači biti egzistencijalno osiguran i osobno i obiteljski. U svim svojim izdanjima ljudskih potreba – pila, jela, odijela – kruh se postavlja kao neumitna vrjednota. Kruh je ekonomija i biologija, glavna pretpostavka mišljenja i življenja. Međutim, Isusov nas odgovor poučava da se ne humanizira čovjek samo po materijalnim vrijednostima i po zadovoljenju tjelesnim apetitima svoga bića. Nije čovjek samo usta, ždrijelo, želudac i tijelo! U njemu se nalazi neizmjerno veća vrijednost. I zato ne živi čovjek samo o kruhu, nego u prvom redu o Božjem Duhu. Čovjek je izvorno proizvod Duha, Božjeg Daha. Čovjek od gliba – homo de humo – mogao je oživjeti samo kada mu je bio udahnut dah života. Stoga najprije valja živjeti od onoga što izlazi iz Božjih usta, od Božje Riječi, Riječi koja je Druga božanska osoba, Riječi kao Logosa, koji je Put, Istina i Život. Tijelo je doista važno, ali je ono ipak samo sredstvo, u najbolju ruku međucilj za konačnu svrhu, za duhovni život. Tjelesne potrebe moraju ustupiti mjesto i prednost duhovnim čovjekovim zahtjevima. Važnija je ekonomija vječnoga spasenja nego spasenje vremenite ekonomije.
Carstvo vlasti
U jednome hipu Isusovu se duhu otvori obzor svega bogatstva i svih svjetskih kraljevstava. Očito ne bijaše na nekoj gori s koje se može vidjeti i druga strana kugle zemaljske, nego sve doživljavaše u duhu. Pruži mu se mogućnost da sve to zaposjedne i uživa, ali uvjetno:
Ako se, dakle, pokloniš preda mnom, sve je tvoje (Lk 4,7),
obećava zavodnik Gospodinu. Zanimljivo je ovdje primijetiti kako je vrag uvjeren da je sve njegovo, a nije. Laže. Sve je Božje. I da đavao znade čak nešto i žrtvovati, zapravo žrtvuje sve: “Sve je tvoje”, ali samo ako se satana prizna gospodarom čovjeka i svega svijeta. Sotona se napravio “gazdom” svijeta, želi se staviti na mjesto Boga. Tà je li mu to cilj od početka? Isus se ne da navući na tanak led vraških zamamnosti.
Klanjaj se Gospodinu, Bogu svome, i njemu jedinome služi (Lk 4,8),
sa svom odlučnošću odgovara Krist i kazuje gdje je sljeme svih vrjednota i u čemu je bogatstvo, vlast i kraljevstvo svakoga razumna stvorenja.
– Težnja za vlašću čovjeku je nekako prirođena, bilo da se radi o čarobnu upravljanju nad prirodnim silama – magizam, bilo o vladanju nad drugim ljudima i narodima – imperijalizam. I Isus je kao čovjek stavljen pred izbor da se potvrdi po gospodstvu nad drugima. On je savršeno svjestan da je na svijet došao da bude sluga, a ne da mu drugi služe! Njemu nije udarila vlast u glavu. Zato odbija sotonsko gospodstvo, a prihvaća podložnost Bogu Ocu i u tom ključu služenje čovjeku. Nije, znači, najveća vrjednota ljudske opstojnosti zauzimanje svjetskih prostora i carstava, bilo to osvajanje ideološko ili militarističko, istočno ili zapadno. Vrhunska je vrijednost ne izgubiti vlast nad samim sobom, nego upravljati samim sobom, uhvatiti duši mjesto. Ne dopuštati da nas drugi zavede nudeći neistinu za istinu, zlo za dobro, prazninu za puninu, ropstvo za slobodu. Isus jasno upozorava da ima samo jedan jedini kojemu se valja klanjati i kojemu treba služiti. Taj jedan jest vrhovni vlastodržac i potpuni gospodar svega. U njegovoj su ruci oba kraja životnoga klupka, i rođenje i smrt. Njemu treba služiti i zahvaljivati. Eto taj izraz priznanja Boga kao gospodara, puna razumijevanja i želje da se čovjek slobodno za nj opredijeli i po njegovoj ljubavi živi, jest istinsko počovječenje kakvo Isus propovijeda. Prema tomu, sve je drugo – kako god privlačno zvučalo – humanizam na pola puta ili humanizam izvan puta! Isus obećaje ne carstvo snova, nego kraljevstvo istine i pravde, ljubavi i mira, upravo ono za čim ljudsko srce teži. A to je uistinu kraljevstvo Duha. Kada se Duhu pokorimo, onda ćemo pravo kraljevati.
Kraljevstvo zabave
Treća stupica na koju napasnik navođaše Isusa bijaše dvorište cirkusa i svjetovne slave pred masama. Trebalo je – po sotonskoj sugestiji – skočiti s vrha Hrama u Jeruzalemu da se svijet dvije minute zaprepasti kako Mesija, Sin Božji, izvodi fizičke marifetluke mimo fizičkih zakona.
Ako si Sin Božji, baci se odavle dolje! (Lk 4,9),
da ti narod plješće, da se trgom prolomi: u-u-u-u! Vrag dobro zna da je Isus Sin Božji, pa ipak stavlja sumnju preda nj. I to bi božansko sinovstvo trebao dokazati jednim cirkuskim skokom. I još k tomu đavao citira Sveto Pismo.
U biti radi se o ljudskoj taštini i slavohljeplju, o bezvrijednoj popularnosti koja se na usnama navijačke publike zadržava do druge točke nezasitna programa. Po zakonu ljudske mase koja slavi trenutačne rekordere i akrobate, sva je vrijednost sadržaja u hipu. Sve samo dušak! Isus znade da takvi čini zaustavljaju, doduše, dah kod radoznalih besposlenih promatrača, ali je svjestan da nijedna takva izvedba nema budućnosti, ni zemaljske, kamoli nebeske. Isus sebi osigurava budućnost, zato ne poduzima salto mortale – smrtonosan skok s hramske visine. Stoga je takva besmislena ponuda odbijena s božanskim prijekorom:
Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega (Lk 4,12).
Isusu je stalo do slave pred Ocem nebeskim, a ne do prazne i prolazne popularnosti pred bezimenom svjetinom. Isus je znao da je bolji dan ispravne sreće pred Bogom nego tisuću godina isprazne slave pred ljudima. A pogotovo kada je posrijedi ono “što je ljudima uzvišeno,” a u stvari “odvratnost je pred Bogom” (Lk 16,15).
U svjetovnom izazovu ljudske glasovitosti ima nešto silno zavodljivo. Čovjek po svojim unutrašnjim težnjama želi biti famozan, čuven, viđen, cijenjen, da se o njemu govori i piše, da ga se fotografira u raznim pozama. Promatrajmo samo utrku na mass-medijima kako prenose časovitu slavu sportaša, pjevača i sličnih zabavljača. Ponekad se više prostora u priredbama, razgovorima i emisijama daje jednom igraču u časovitoj formi, nego najozbiljnijim učenjacima i znanstvenim radnicima: liječnicima, ekonomistima, književnicima, koji svojim silnim umnim naporima pružaju ljudima autentične radosti. Toliko smo puta svjedoci kako su jučerašnje novinske veličine danas postale obične krhotine. Jučer bijahu čašćeni pljeskom publike kao pobjednici na ringu, stadionu ili pred mikrofonom, danas popraćeni zviždukom razočaranih navijača, ako nisu po njihovu ukusu. To je zakon mase koja guta svoje idole. A komu su idoli ideali, ubrzo će postati iluzije. Prema tomu, i oni koji smatraju da će se ostvarivati ili humanizirati po užitcima svjetske slave, teško se obmanjuju. Dokazuju nam to razne zvijezde i meteori koji su sjali po nekoliko večeri na našim ekranima. Isus upozorava da treba tražiti besmrtnu slavu na nebesima, a ne u trenutačnoj senzaciji na zemlji.
Đavao napastuje na tri načina, na trista, na bezbroj. Nije pustio Isusa do smrti. Zato sv. Luka dodaje:
Pošto iscrpi sve kušnje, đavao se udalji od njega do druge prilike (Lk 4,13).
Đavao nikada ne spava. On stalno bdije i samo smišlja nove nečastive kombinacije. Budući da je sloboda trajan dar, ona je stalno na ispitu, u svakoj zoni i sezoni. “Druga prilika” pružila se – nevjerojatno – preko Isusova najvjernijeg učenika, Petra apostola, koji ga je kanio odvratiti od podnošenja muke i smrti, a upravo to bijaše Očev plan. Još jedna značajna “prilika”: Isus se nalazi u Getsemaniju. I pred njim se ukazuje čaša pelina i gorčine. Ili je popiti do dna ili je ne piti uopće? Isus čovjek razmišlja i moli. I u neka doba bijaše u teškoj krizi: “Oče! Ako hoćeš, otkloni ovu čašu od mene. Ali ne moja volja, nego tvoja neka bude” (Lk 22,42). I, gle, što se Isus više približava Ocu, preko križa, to ga žešće kušnje salijeću. Ona najveća: “Bože moj! Bože moj! Zašto si me ostavio!” (Mt 27,46). I na kraju sotona se opet javlja preko svjetine: “Neka sad siđe s križa pa ćemo povjerovati u nj!” (Mt 27,42). Nisu mu htjeli vjerovati na temelju bezbrojnih njegovih čudesa, a da mu sada povjeruju?
Velika je to pouka svima nama. Kušani smo do kraja svojih snaga, ali ne mimo njih. I do kraja života. Što se više približavamo kraju, to đavli poduzimaju veću graju protiv nas. Namjera je uvijek ista, samo se metoda mijenja.
Molitva protiv napasti
Kušnje nam dolaze izvana i iznutra. Izvana od prijatelja i od neprijatelja. Neprijatelja te čuvao Bog, a prijatelja se čuvaj ti sam. Kušnje iznutra dolaze od naše najjače strane i od naše najslabije strane. Talent inteligencije može nas odvesti u pravo služenje, ali i u grijeh oholosti, ljepota u taštinu, zdravlje u raspojasanost, snalažljivost u lažljivost i lopovluk. Kušnje su nam dane da položimo odličnim, a ne da padnemo na godinu ili doživotno. Najgore je kada nam se kušnje pretvore u napasti. I kada nas napasti izujedaju i izbace nas iz borilišta. Tko se ne bori, pao je!
Ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od zla!
Da te kušnje u našem životu nisu toliko značajne i napasti toliko opasne, ne bi nam Isus naredio da svaki dan u Očenašu molimo Boga da ne pripusti da padnemo u napast, nego da nas izbavi od Zloga. Mi ne možemo odoljeti napastima sami od sebe. Zato se Bogu moramo obraćati za pomoć. Ali možemo nešto i sami učiniti. Što?
Samopoštovanje: Kada vidiš da te napast ponese, reci barem sebi: Ja katolik pa se tako vladam! Ja časna pa to zborim! Ja svećenik pa to radim! Ja biskup pa to naučavam! Imaš li malo svoga dostojanstva i časti?
Poštovanje prema onima koje volimo. Možda bi majka nešto učinila loše, ali ne će zbog djece, zbog svoga muža. Drži do njihova dobra glasa. Možda bi kći nešto i zlouradila, ali se čuva zbog oca, zbog brata svećenika, zbog rodice časne. Jer priča o njezinu grijehu proširuje se na cijelu obitelj, na sve druge. Grijeh je zaraza, epidemija.
Poštovanje prema Bogu. Kada se poigravaš s napastima, makar te nitko ne vidio, ne čuo i nikada ne doznao za to, nemoj barem zaboraviti da te vidi, čuje i za sve znade dragi Bog. Tko je stvorio sluh a da ne čuje? Tko je stvorio očinji vid a da ne vidi? Tko je darovao osjećaj u srcu a da ne osjeća? Tko je stvorio razum a da ne razumije? Možda ne vjeruješ da ćeš po svemu tomu biti suđen/a?
ZAKLJUČAK. Krist nam svojim držanjem pokazuje da đavao nije nepobjediv. On se najbolje pobjeđuje molitvom, postom i moćnom riječju Božjom. Na svaku đavolsku smicalicu Krist odgovara Božjim riječima, zapisanim u Svetom Pismu Staroga Zavjeta. Korizma je podsjećanje na tu Kristovu borbu s napasnikom i upućenje na njegovu pobjedu nad grijehom i smrću.
Tri obrađivane kušnje koje je sotona htio pretvoriti u napasti jesu točno one tri koje spominje sv. Ivan apostol u svojoj Prvoj poslanici (2,16):
– požudi tijela odgovara sugestija “pretvori kamen u kruh”,
– požudi očiju odgovara krilatica: “pokloni mi se, sve ću ti dati”,
– oholosti života odgovara: “pokaži se u skoku s vrha hrama.” Upravo tim trima kušnjama suprotstavlja se Isus i svi koji su Isusovi.[1]
[1] Opširniji prikaz u: Isusovi sugovornici, Mostar, 2011., str. 85-97.
