1. korizmena nedjelja (C): Kušnje u pustinji današnjeg vremena
Iskušenja su neprestano prisutna u životima vjernika. Na početku korizme slušamo primjere kušnji koje zloduh stavlja pred Isusa (Mt 4,1-11; Mk 1,12-13; Lk 4, 1-13). U tri đavolske kušnje sažete su gotovo sve kušnje koje se gotovo svakodnevno stavljaju i pred nas. Sve tri kušnje propituju Isusov i naš identitet. Prije početka Isusova javnog djelovanja utvrđuju se osnovne postavke o njemu samome, o njegovu shvaćanju i doživljaju samoga sebe, o njegovom odnosu prema Bogu i svijetu u kojemu živi. Isusovi odgovori na kušnje temelje se na odlomcima Svetog Pisma i izričajima vjere što ga ispovijeda povijesno iskustvo njegova naroda Izraela.
Evanđeoski odlomci 1. korizmene nedjelje posebno su značajni ukoliko ih razumijevamo u kontekstu običaja Crkve koji se događao na Prvu nedjelju korizme. Na ovu nedjelju počinjala je bliža priprava katekumena za primanje sakramenta krsta. Prije nego budu kršteni pred kandidate se stavlja važno pitanje opredjeljenja i pristajanja na novi identitet. Premda smo mi, gotovo svi, kršteni kao djeca, značenje današnje nedjelje nas poziva da opet razmislimo o svojem krštenju i svojoj pristalost uz ono što smo u tom sakramentu primili. Krštenjem se postaje sin/kći Božji/a. Postajemo dio Božjeg naroda – Crkve. Postajemo slušatelji i navjestitelji Božje riječi – Evanđelja – ovdje i sada, među ljudima i u svijetu u kojem živimo. Bivamo svjedoci prisutnosti Božje u okolišu svog života, svoje svakodnevice, u svojoj obitelji, u svojoj župnoj zajednici, na svom radom mjestu, u svojoj domovini.
Nije cilj preživjeti u pustinji
Korizmeni hod u trajanju od četrdeset dana podsjeća na vrijeme boravka Izraela u pustinji. Vrijeme je to izgradnje identiteta Izraela kao naroda Božjeg. Izrael je tijekom tog vremena postajao svjestan vezanosti svog života uz Božje obećanje, uz njegovu riječ. Uvjerenje da je Bog vjeran svojoj riječi vodi prema sretnom i blagoslovljenom životu u obećanoj zemlji, a nepovjerenje Bogu i gubitak nade udomljenja u zemlji vodilo je u smrt, upravljalo narod prema propasti i nestanku.
Pustinja, unatoč svim nedaćama, ipak nije mjesto u kojem se ne može preživjeti. Izraelski narod nije bio jedini koji je boravio u pustinji. Konačno i Izrael je tijekom svog boravka u pustinji preživljavao. Moguće je i u pustinji preživjeti. Moguće je i od kamenja i na kamenju stvoriti uvjete za život. Kruh, simbol hrane potrebne za održanje života, moguće je pronaći i u teškim uvjetima neplodnosti pustinje. Ipak ono što je Izrael održalo na životu u pustinji bilo je uvjerenje da će doći u zemlju, udomiti se i ukorijeniti u zemlji koju će mu Bog dati, da će biti svoji na svome. Potpuni i pravi život događa se ispunjenjem i ostvarenjem Božje riječi – ulaskom u zemlju – a ne preživljavanjem u pustinji.
Isusove kušnje, o kojima slušamo u evanđeoskom odlomku 1. korizmene nedjelje, postavljaju i pred nas pitanje naše vjere Bogu, vjernosti njegovoj riječi i stavljaju pred nas potrebu promišljanja o našem promatranju stvarnosti naše zemlje – Domovine u kojoj živimo. Napasnici današnjeg vremena i nas danas napućuju da se još više napregnemo i od pustinje u kojoj se nalazimo svojim većim zalaganjem i radom stvorimo uvjete za preživljavanje. Napastuju nas da ostanemo u pustinji i preživimo u njoj. Govore nam čak da smo sposobni, dovoljno radišni, vrijedni i umješni „od kamenja napraviti kruh“. Međutim, pakosni naum napasnika nije sloboda izlaska iz pustinje, nego ostanak u pustinji. Zarobljavanje radom, mučenje i briga oko svakodnevne borbe za kruhom ista je ona napast pred koju nas stavljaju današnji razaratelji mira i jedinstva obiteljskog života, nacionalnog jedinstva i stremljenja prema slobodi Domovine. Dok se s jedne strane hvali i diči umješnost i snaga, snalažljivost i inventivnost, žilavost našeg naroda preživjeti u nemogućim uvjetima, s druge strane skriveni kurikulum te djelatnosti ide prema zadržavanju stanja kakvo jest, prema ostajanju u pustinji. Put prema slobodi i put prema ulasku u posjed zemlje nikako nije popravljanje i prilagođavanje pustinje, nego izlazak iz nje po povjerenju Božjoj riječi, stvaranju novih odnosa na temelju Evanđelja, ustanovi kršćanskog zajedništva. Kršćansko poslanje da budemo djeca Božja nije uputa i recept za samopomoć, nego temelj mirnog i sretnog, blagoslovljenog i udomljenog života na svojoj zemlji, u svojoj Domovini. Krštenje koje smo primili poziva nas na ulazak u posjed naše zemlje. Evanđelje nije riječ za preživljavanje nego riječ života. Društvo u kojem postojimo ne bi smjelo biti prostor preživljavanja, nego mjesto života.
Cilj je živjeti u zemlji
Druga napast kojom biva kušan Isus, a i mi danas, je napast preuzetnog pouzdanja u Boga. Sama činjenica da smo kršćani, da smo kršteni, ne lišava nas odgovornosti za svijet u kojem živimo. Pouzdanje da je dovoljno što smo kršteni i što se izjašnjavamo da smo kršćani ne ispunjava našu dužnost nastojati da svijet u kojem živimo bude sve više Božji svijet, sve više svijet u kojem vladaju odnosi povjerenja među ljudima, svijet u kojem vjera Bogu i njegovoj riječi prima ljudsko obličje, svijet u kojem se Božja riječ utjelovljuje i ostvaruje u nama i po nama. Umirivanje i uljuljkivanje u povjerenju da će Bog jednog dana sve „srediti“ i s nama ili bez nas ostvariti svoja obećanja su neutemeljena. Čitavo Pismo i povijest Crkve svjedoči o stalnom nastojanju i ulaganju života ljudi u poboljšanje svijeta i kvalitetnije življenje. Pa i po cijenu vlastitog života mnogi svjedoci nisu odustajali od vlastite borbe za slobodu svog naroda i blagoslovljen život upravo u onim povijesnim, političkim i ekonomskim okolnostima koje su u njihovo vrijeme postojali. Nisu se zaustavljali i skrštali ruke uzdajući se samo u pomoć odozgo, nego su činili ono što sami mogu, bez obzira činilo se to i beznačajno i maleno na putu prema izgradnji vlastitog kršćanskog identiteta i vjerničkog identiteta svog naroda u svojoj zemlji.
Važno je ostati u svojoj zemlji
Treća napast, kojom smo kao i Isus kušani, jest zamjena vrijednosti vlastitog identiteta i prodaja vlastite slobode u svrhu postizanja lagodnosti života. Napasnik danas, kao i nekoć, taj svoj zahtjev oblikuje kroz pitanja zadovoljstva životom u vlastitoj zemlji. Izraelski narod također je bio suočavan s istim ponudama. Nezadovoljan urodom vlastite zemlje utjecao se drugim božanstvima. Smatrajući svoju zemlju nedovoljno razvijenom i zaostalom uvozili su oblike upravljanja, napredne tehnike i robu tog doba od okolnih zemalja i kraljeva. Hranu što im je davala njihova zemlja i „pamet“ što su je posjedovali ljudi njihova naroda podcjenjivali su i odbacivali. Zločinačko shvaćanje što ga je napasnik posijao u srca da sve što je naše je loše, a sve uvozno je bolje put je prema urušavanju blagostanja i gubitku slobode. Tko se tuđim kruhom hrani, tko tuđu zemlju smatra boljom od svoje, tko svojoj zemlji ne vidi vrijednost sklon je prodati je i predati bez borbe, otići iz nje i živjeti u ropstvu tuđine.
Bogatstvo Božje riječi što je zapisano u Bibliji donosi svjedočanstvo ispravnih i neispravnih odgovora naroda Božjeg, sinova i kćeri Božjih, kroz različita vremena i u različitim povijesnim okolnostima. Ta pisano je da je napasnik uvijek postavljao ista pitanja, kao i danas. Pisano je da je i Bog uvijek davao iste odgovore, kao i danas. O tome kako ćemo odgovoriti mi danas ovisi naša sudbina i sudbina našeg naroda u našoj Domovini.
