Petak, 21 siječnja

Osnažiti duh sinovstva – razmišljanje uz 1. korizmenu nedjelju (C)

Đavao iskušava Isusa


Korizma kao vrijeme intenzivnog propitivanja sebe i svoga kršćanskoga poziva stavlja nas u posebno snažan i jasan odnos s Bogom, jer bez njega i njegova svjetla u duši ne možemo se uopće propitati, kao ni spoznati bit onoga što jesmo i onoga što nam je činiti u svijetu. Valja, međutim, imati na umu da upravo zajedništvo s Bogom i jasnija spoznaja vlastitog bogosinovstva kao najdublje biti samoga sebe smeta našem duhovnom neprijatelju đavlu. On zato plete svoje mreže, smišlja spletke i podvale kako bi onemogućio zajedništvo Oca nebeskoga sa svojom djecom. Zoran primjer za to pronalazimo i u današnjem evanđeoskom odlomku u kojemu se javlja kao napasnik koji kuša Gospodina Isusa na samom početku njegova javnog djelovanja, napadajući na poseban način njegov sinovski odnos prema Bogu. Ostajući neopozivo vjeran Ocu, Isus će pobijediti napasnika i nama utrti put do pobjede kad se i mi nađemo u tim istim i sličnim kušnjama. No ukoliko ne slijedimo Gospodinov primjer i njegov put do pobjede nego tražimo vlastite putove i načine nadvladavanja napasti i poteškoća, zaboravljamo koliko je lukav sotona i koliko nas lako savlada.

Doista, samo je jedan put pobjede, a to je čuvanje milosnog dara bogosinovstva. Tko bi zajedništvo s Ocem smatrao nebitnom i sporednom sastavnicom života, te se ponašao kao zemno i prizemljeno biće, već bi pokazao da je izgubio bitku s napasnikom. Jer svi naši ozbiljni problemi započinju u trenutku kad izgubimo iz vida duh sinovstva koji nam je najveći dar i najbitnija sastavnica života. Zajedništvo s Ocem je najveća vrijednost kojom raspolažemo i na kojoj možemo temeljiti život. Po njegovoj snazi smo doista besmrtni, obdareni darom vječnoga života koji napasnik želi ugroziti. Sotonski napadi idu upravo za tim da olabave, pa čak i da potpuno presjeku spomenutu vezu kojom nas Bog sebi pridružuje kao svoju djecu.

Koliko je važna sinovska odanost Ocu jasno je iz evanđeoskog odlomka jer još prije nego se Isus očitova kao Sin Božji, đavao već osjeća i zna za tu bitnu sastavnicu njegove osobnosti. Još prije nego Isus navijesti i pokaže ljudima tko je, đavao ga pokušava prokazati i onemogućiti u očitovanju igrajući na najslabiju kariku. A najslabija karika je ljudska narav sa svojim primarnim potrebama kojoj sve drugo može postati drugotno i manje važno od biološkog preživljavanja, lagodnog života u bogatstvu, slavi i moći. Stoga sotona i potiče Isusa da pretvori kamen u kruh, da se polakomi za bogatstvom i da u oholosti izgrađuje svoju karijeru. Napasnik je vrlo dobro znao da ima ljudi koji bi ‘prodali’ i oca i majku za ponuđena dobra, a napose da bi prodali svoje bogosinovsto koje i ne doživljavaju tako presudnim za život. No u Isusovu slučaju se očito dobro prevario.

Istim napastima kojima je bio podložan naš utjelovljeni Gospodin, izložen je i danas svaki vjernik, te počesto prva stvar koju proda i unovči za dobra ovoga svijeta upravo je odnos s Bogom i vjernost njegovoj očinskoj riječi, nauku i zapovijedi. S time da se prodavanje tog odnosa ne događa uvijek na uočljiv način kao da bi nam se sotona morao uprisutniti u tjelesnom obliku, nego se događa u nutrini, u onoj unutarnjoj borbi našega duha koji se nalazi pred izborima. Takva borba u kojoj sotona pokušava pobijediti događa se u duši svakoga onoga tko je, pa i kad toga nije svjestan kao sotonske napasti, u iskušenju zanemariti i staviti u drugi plan svoje bogosinovstvo. Takva borba je u duši svakoga vjernika koji je u iskušenju zaboraviti riječi Božje, te se ponašati samo kao biće koje živi isključivo od kruha zemaljskoga. Takva borba je u duši svakoga tko je u napasti pokloniti se ljudima ili sotoni, prodati čast, poštenje i dušu za zemaljsku vlast i bogatstvo. Takva borba je u duši svakoga onoga tko je izazvan tražiti ljudsku slavu iskušavajući Boga time što će prekoračiti granice njegove volje, njegovih riječi i zapovijedi, pa i onda kad mu to ljudi mogu odobravati, kad se tome mogu diviti kao nečemu izuzetno zaslužnome za ljudski rod. Takva borba je u duši čovjeka koji u ime znanosti i tehnologije kojom raspolaže briše granice dobra i zla od Boga zacrtane, želeći stvoriti svijet u kojem se slavi isključivo čovjek kao veličinu.

Kako vidimo višestruke su napasti kojima sotona i danas pokušava zavarati čovjeka, a sve s ciljem da ugrozi njegov bogosinovski status. Upravo na onakav način na koji je pokušao kušati Gospodina Isusa, onoga koji će nas vratiti u puno zajedništvo s Ocem. Kao što je, dok je kušao Isusa, pokušao zamesti svoj trag ne otkrivajući namjeru da želi dovesti u pitanje bogosinovstvo, nego se čak prikazao kao netko tko je zainteresiran da Isus pokaže da je Sin Božji, tako sotona čini i s nama. Na toliko inteligentnih, prikrivenih načina, pod višestrukim izlikama, odvraća nas od Boga i navodi da zlorabimo ili pogazimo svoje bogosinovstvo, kao što je i Isusu nudio da u prvi plan stavi svoju slavu, moć i bogatstvo, umjesto da ponizno izvršava Očev plan služeći ljudima kao ponizni Sluga Božji.

Zato je nama vjernicima korizma jedinstvena prigoda i nasušna potreba da se vježbamo ne samo u samosvladavanju, nego u pobjeđivanju napasnika sotone koji nas želi odvojiti od Boga. A to možemo živeći u čvrstom i neupitnom zajedništvu s Ocem na način da trajno učvršćujemo i odvažno ispovijedamo svoje bogosinovstvo. Samo tako možemo napasnika udaljiti od sebe, te zadržati neokrnjenim obilje života koja nam je Otac darovao kad nas je posinio. Živimo stoga od svake riječi koja izlazi iz njegovih usta, klanjajmo se njemu jedinomu i ne iskušavajmo ga nego živimo vjerno kao sinovi, bez spoticanja o kamenja napasti koje napasnik stavlja kao zapreke na putu kojim kročimo putem vječnosti.