Oznaka: 24. nedjelja kroz godinu (C)

Ima nekih stvari koje smo u životu propustili učiniti – a trebali smo! – a ima i onih koje nismo smjeli učiniti – a učinili smo… I svjesni smo da je za neke stvari prekasno. Povukli smo krive poteze i jednostavno je to nemoguće promijeniti. I onda nam, možda, u srcu uvijek ostane ona misao: „E, da sam bar…“ Međutim, Biblija govori posve drugačije. Pavao je svjestan da je bio ljuti protivnik Kristova imena, pa ipak je bio od Boga pozvan da bude učenik toga istoga Krista, štoviše da bude njegov apostol – što je bilo van svih očekivanja. Pavao je bio svjestan kako je Bog velik upravo po tome što se ne želi obazirati na grijehe prošlosti pojedinog čovjeka. Zato Pavao piše svome učeniku Timoteju (1Tim 1, 12-17), kako je Bogu zahvalan „jer me smatrao vrijednim povjerenja, kad u službu postav...

U današnjem evanđeoskom odlomku (Lk 15, 1-32) čitali smo tri Gospodinove prispodobe motivirane njegovom potrebom da brani grješnike i njihova prava. Zato sveti Luka zapisa: U ono vrijeme: Okupljahu se oko Isusa svi carinici i grješnici da ga slušaju. Stoga farizeji i pismoznanci mrmljahu: ‘Ovaj prima grješnike, i blaguje s njima.’ Nakon toga dodaje kako Isus onda ispriča prispodobe, jednu po jednu: o izgubljenoj ovci, izgubljenoj drahmi i izgubljenom sinu. U središtu problema i rasprave su dakle grješnici i Isusovo druženje s njima, što je nailazilo na negodovanje dežurnih kritičara kao što su bili pismoznanci i farizeji koji su zbog toga mrmljali. Iz ispričanih prispodoba i konteksta u kojem su nastale, možemo zaključiti kako Isus brani prava grješnika protiv onih koji su im uskraćiva...

Uvod i pokajnički čin Bog je tako dobrostiv, da nam uvijek prašta kad ga zamolimo. On je dobri Otac koji se ne želi zamarati našom prošlošću, nego nam daje svoje snage da možemo ubuduće živjeti kao njegova djeca, a međusobno kao braća i sestre. O tome nam Isus danas rječito govori u svojoj prispodobi o izgubljenom sinu (Lk 15, 1-32). Zazovimo na se milosrđe Božje da budemo dostojni i njegove riječi i njegovih otajstava. Gospodine, kada su prvi ljudi sagriješili, nisi ih odbacio, nego si im obećao Spasitelja. Gospodine, smiluj se! Kriste, ti si na se uzeo grijeh svijeta. Kriste, smiluj se! Gospodine, ti nas pozivaš da se odreknemo grijeha i služimo samo tebi, svome Bogu i Stvoritelju. Gospodine, smiluj se! Nacrt za homiliju Ovu prekrasnu Isusovu pri...

Izl 32, 7-11.13-14 Ako je čitatelj na prvim stranicama Pisma začuđen dok promatra stvaranje čovjeka i potom Božji stav opraštanja Adamu, Evi, Kajinu itd., došavši do Knjige Izlaska stvari postaju jasnije. Božja želja jest ne samo da čovjeka stvori nego da mu dođe bliže. Želi prebivati usred naroda, biti okružen ljudima. Već tu se otkriva Njegovo srce. Želi sve više otkrivati sebe, sve se potpunije davati čovjeku… Da, to je dinamika ljubavi, tako živi, tako čini ljubav! Međutim, narod za ovo nema smisla. Između dva seta uputa za gradnju svetišta – dok Bog snuje kako će svom narodu prići što bliže – narod gaji drugačije snove. Kako se Mojsije poduže zadržao na gori dok je primao zapovijedi, narod postaje nestrpljiv, ne vidi ni Mojsija ni Boga te odlučuju sebi načiniti zlatno t...

Isusove prispodobe koje smo čuli u današnjem Evanđelju (Lk 15, 1-32), zacijelo su najljepše prispodobe o Božjem milosrđu, te su neka vrsta simbola ili prepoznatljivog znaka tog milosrđa. U ovoj jubilejskoj godini svetoga milosrđa sigurno je bilo više prigoda čuti poticaja i razmišljanja na tu temu, pa bi onda bilo mnogo korisnije govoriti o kontekstu u kojem su nastale ove Isusove prispodobe. O tome nam sveti Luka u ovom odlomku jednom rečenicom vrlo jasno opisa okolnosti koje su potaknule Isusa da predoči svijetu neobično i neiscrpno Božje milosrđe. Naime, Isus je farizejima i pismoznancima bio kamen spoticanja jer se družio s carinicima i grješnicima, te su prispodobe nastale kao odgovor na njihovo mrmljanje: Okupljahu se oko njega svi carinici i grešnica da ga slušaju. Stoga far...

Uvod i pokajnički čin Čovjek koji puta sagriješi ne toliko što bi to posve slobodno htio, nego se jednostavno umori, opusti i onda učini glupost: previše popije ili pusti previše jeziku aha, dopusti si napade bijesa, izvrijeđa nekog od svojih najbližih. I onda se duboko pokaje. Žao mu je što se prepustio zlim nagnućima. I mi danas, nakon napornog tjedna (svi su godišnji odmori gotovi, škola je počela) svjesni smo svojih većih i manjih propusta i grijeha. Zamolit ćemo Boga da nam oprosti. Ali, ne zaboravimo se izmiriti i s našim bližnjima. Učinimo to već danas. Gospodine, ti nas uvijek potičeš na dobro preko svojih zapovijedi. Gospodine, smiluj se! Kriste, ti si nam pokazao put posvemašnje poslušnosti Ocu nebeskom. Kriste, smiluj se! Gospodine, ti nam daješ snage...

I ražali se Gospodin Toliko se puta možemo diviti liječnicima. Tako, npr. dovezu mladića koji je teško stradao u prometnoj nesreći. Što se zbilo? Vozio je motocikl bez zaštitne opreme, brzinom dvostruko većom od dopuštene, bez vozačke dozvole, s trostruko većom dozom alkohola od dopuštene. I k tome mu je otac kupio za rođendan tu „mrcinu“ od motocikla... U naletu srdžbe čovjek bi pomislio da takve ne treba spašavati. Ali, naravno, liječnicima to i ne pada na pamet. Svim se svojim silama bacaju na posao ne bi li hitnom operacijom spasili život unesrećenom, bez obzira što je višestruko sam kriv za svoju nesreću. Sigurno se tako mogao i Mojsije osjećati (IZl 32, 7-11.13-14). Toliko je (Božjom snagom) uložio u taj narod. Zbog njih je, na Božji poziv, napustio miran i tih obiteljski život...

Na predlošku razmišljanja E. M. Ronchi Kako li je samo jasna ova sličica (Lk 15, 1-32)! Kako li su samo razumljivi odnosi u njoj! Da, mi smo ti koji uzimamo dobra za koja smatramo da nam pripadaju – pripadaju jer smo ljudi, jer imamo ljudsko dostojanstvo i imamo pravo na njih. Koliko puta smo znali samo za svoje pravo poput mlađeg sina, a nismo se pitali otkuda ta dobra, tko ih je zaradio i zašto da nam ih dade? Ne, mi uzimamo sve što stignemo i možemo i brzo se udaljavamo daleko od izvora dobra, jurimo u nekom svom pravcu. Rasipni sin je priča o svakom od nas. Svi smo barem nekad bili buntovnici bez pravog razloga. I svi koji su živjeli i najradikalnija buntovništva i bijegove, prije ili kasnije su se našli pored svinja, gledajući ih kako jedu... Buntovnik prije ili kasnije shvaća...

Naviještajući kraljevstvo Božje i Božju blizinu ljudima Gospodin Isus nije oko sebe gradio zidove kako bi se ogradio od ljudi, nego je takve zidove rušio. A najgori od svih zidova su oni duhovni, nevidljivi zidovi koje ljudi podižu predrasudama jedni protiv drugih. A da Gospodin nije imao nikakvih zidova ni rezervi pred nikim, svjedoči sveti Luka u današnjem evanđeoskom odlomku: Okupljahu se oko njega svi carinici i grešnici da ga slušaju. Dakle, Isus se ne ograđuje od tih ljudi od kojih se ograđivahu moralni čistunci onog vremena. A da su se oni ograđivali od grešnika, pa i od Isusa zato što se družio s takvima, i to potvrđuje Evanđelist: Stoga farizeji i pismoznanci mrmljahu: ‘Ovaj prima grešnike i blaguje s njima.’ No bez obzira na sve, vidimo da je Gospodin Isus iskoristio njih...