24. nedjelja kroz godinu (C) – nacrt za homiliju

Uvod i pokajnički čin

Čovjek koji puta sagriješi ne toliko što bi to posve slobodno htio, nego se jednostavno umori, opusti i onda učini glupost: previše popije ili pusti previše jeziku aha, dopusti si napade bijesa, izvrijeđa nekog od svojih najbližih. I onda se duboko pokaje. Žao mu je što se prepustio zlim nagnućima. I mi danas, nakon napornog tjedna (svi su godišnji odmori gotovi, škola je počela) svjesni smo svojih većih i manjih propusta i grijeha. Zamolit ćemo Boga da nam oprosti. Ali, ne zaboravimo se izmiriti i s našim bližnjima. Učinimo to već danas.

• Gospodine, ti nas uvijek potičeš na dobro preko svojih zapovijedi. Gospodine, smiluj se!
• Kriste, ti si nam pokazao put posvemašnje poslušnosti Ocu nebeskom. Kriste, smiluj se!
• Gospodine, ti nam daješ snage da ustrajavamo u dobru. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Ljudi koji rade s drugim ljudima koji puta kao da klonu duhom. Događa se to i liječnicima i odgojiteljima i prosvjetnim radnicima i svećenicima, događa se svakom čovjeku koji se od srca posvećuje brizi za svoga bližnjega. Eno, npr. jedan se učitelj godinama i svim srcem trudi oko svojih učenika, posvećuje im i svoje slobodno vrijeme, reklo bi se da svoje srce ulaže u svoj poziv koji za nj nipošto nije samo posao. I onda doživi da ljudi to ne primjećuju, štoviše, da izokreću njegove namjere, da se pokažu i bešćutnima i nezahvalnima. Iako čovjek s tim može računati, pak to zna biti veoma gorko.

Pusti sada…

U današnjem prvom čitanju (Izl 32, 7-11.13-14) Bog kao da progovara ljudskim jezikom i ljudskim osjećajem. Prisjetimo se. Bog je silnim čudesima izveo svoj narod iz Egipta, hranio ga nebeskim kruhom i napajao ga vodom u suhoj pustinji. Pokazao im tolikim znakovima da su upravo oni njegov, Božji izabrani narod. I dok je Bog na brdu Sinaju Mojsiju davao Zakon, u podnožju brda narod se od Boga odmetnuo: načinili su tele od zlata po uzoru na egipatske kipove božanstava i počeli mu se klanjati kao Bogu. I onda Bog govori Mojsiju: „Dobro vidim da je ovaj narod tvrde šije. Pusti sada neka se gnjev moj na njih raspali da ih istrijebim, a od tebe ću načiniti velik narod.“ Ako bismo pokušali prepričati ono što je Bog rekao Mojsiju, pa to onda još i proširiti, Božja bi žalopojka mogla ovako izgledati:

„Sad mi je stvarno dosta toga naroda. Višestruko su prevršili svaku mjeru. Pogledaj samo: Ja sam izveo Abrahama iz njegove zemlje, doveo ga u obećanu zemlju, dao mu potomka kad se potomak više nije mogao očekivati zbog starosti. Nakon toga sam njegove potomke odveo u Egipat gdje su naučili sve što je jednom narodu potrebno od obrađivanja zemlje, stočarstva do najrazličitijih obrta. Snažnom sam rukom izveo ovaj narod iz Egipta, vodio ih pustinjom, dao im vodu iz pećine, hranio ih manom, dao im da pobjeđuju svoje neprijatelje. Sve sam im to činio. I što oni na to čine? Zanijekali me, popljuvali, odrekli me se i načinili neko tele za kojeg vele da je ono njihov Bog. Tako su brzo zaboravili što sam za njih učinio. Bez mene bi bili nitko i ništa, ne bi uopće ni postojali. Sve što jesu i što imaju mogu zahvaliti samo meni. Znaš što Mojsije. Sad ću ih istrijebiti, zatrti i sve redom pobiti. Ostavit ću samo tebe i od tebe načiniti nov narod…“

Čemu da gnjevom plamtiš…

Ali, Mojsije ne dopušta da ga kušnja zavede. On „je bio veoma skroman čovjek, najskromniji čovjek na zemlji“ (Br 12,3). On se zauzima za svoj narod koji je Bogu bio nevjeran. I time se pokazuje velikim. Naravno, ne možemo ni zamisliti da bi Mojsije više volio svoj narod od Boga. Bog ga je samo iskušavao da bi se Mojsije mogao iskazati u svojoj ljubavi i dobroti, da bi to onda i nama bilo na pouku.

A kako mi danas rado osuđujemo i prosuđujemo tuđe pogreške! Strogi smo prema drugima, a prema sebi baš i ne. Doista, zašto mi često tako strogo sudimo druge? Može biti više razloga, a u ponekom od njih zasigurno svatko od nas može i sebe naći. Evo.

Prvo. Dok činim dobro, duboko u sebi ja zapravo zavidim grešniku što sam bio tako lud i naivan da budem pošten, a on, grešnik, dobro se snašao svojim grijesima.

Drugo. Ja zapravo ne vjerujem grešniku da bi se on mogao popraviti. Zapravo, to i ne želim, jer onda ne bih imao razloga upitati prstom u njega, a to mi tako dobro čini. Dok upirem prstom u njega, ne gledam sebe.

Treće. Ja sam, zapravo, tužan „pravednik“. Ja ne griješim iz pukog straha od kazne, ne griješim jer mi to baš i ne ide od ruke, ali ja za onim što je dobro ne prianjam svojim srcem.

Četvrto. Nemam u sebi ljubavi, pa onda nemam ni radosti. Mene moj kršćanski život ne ispunjava. Nema u njemu žara, poleta, oduševljenja. I zbog svega toga tako rado svoju žuč i svoju ogorčenost prosipam po drugima, pogotovo ako mi daju povoda svojim grijesima.

Radujte se sa mnom…

Mojsije je bio dobrohotan. A Isus nam u današnjoj prispodobi (Lk 15, 1-32) pokazuje kako li je tek Bog dobrostiv. On se više veseli onoj jednoj izgubljenoj pa nađenoj ovci nego onima devedeset i devet koje se nisu ni izgubile. Otac se raduje povratku izgubljenog sina i uopće ne želi razmišljati o svim nepodopštinama koje je taj sin prethodno učinio. Za nj je bitno da se sin vratio. Budući da je Bog sama ljubav, on se silno veseli i najmanjoj trunki obraćenja i dobre volje u čovjeka. U tome nam smislu prelijepo svjedoči Pavao, veliki grešnik i progonitelj Crkve, veliki obraćenik i nenadmašni apostol Crkve. Pavao danas svjedoči: „Isus Krist dođe na svijet spasiti grešnike od kojih sam prvi ja. A pomilovan sam zato da na meni prvome Isus Krist pokaže svu strpljivost…“ Vidite što čini Božje milosrđe. Donosi radost i veselje. Doskorašnji progonitelj i hulitelj lijepog Isusovog imena postaje obraćenikom, apostolom, Božjim oruđem izabranim. Božjom milošću kolebljivi Petar postaje stijenom na kojoj se gradi Kristova Crkva. Božjom ljubavlju i providnošću grešnik i carinik Matej postaje apostolom i kasnije evanđelistom. A koliko je silnih primjera o kojima mi ništa i ne znamo. I sve to donosi radost u Nebeskom kraljevstvu i sve to donosi radost u svakom otvorenom i prostodušnom srcu otvorenom Božjoj ljubavi. „Božje to je djelo: kakvo čudo u očima našim!“

Vidite, braćo i sestre, Bog nas poziva na radost, na otvorenost. A to ćemo postići bude li naše srce po Srcu Isusovu: blago, ponizno i dobrostivo. Bog se raduje obraćenu grešniku. Bog trske napuknute prelomiti neće i stijenja što tek tinja neće ugasiti. Svatko je od nas slab čovjek i grešnik na ovaj ili onaj način, potrebit Božje milosti. Time smo više onda i pozvani imati dobrote, ljubavi, milosrđa i srca za naše bližnje koji se žele osloboditi svoga zla i svojih slabosti. Kad su naši grijesi u pitanju budimo raskajani kao izgubljeni sin, a kada su u pitanju tuđe pogreške, budimo dobrostivi kao dobri Otac iz Isusove prispodobe.