Ponedjeljak, 24 siječnja

24. nedjelja kroz godinu (C): Pomilovan sam


Ima nekih stvari koje smo u životu propustili učiniti – a trebali smo! – a ima i onih koje nismo smjeli učiniti – a učinili smo… I svjesni smo da je za neke stvari prekasno. Povukli smo krive poteze i jednostavno je to nemoguće promijeniti. I onda nam, možda, u srcu uvijek ostane ona misao: „E, da sam bar…“ Međutim, Biblija govori posve drugačije. Pavao je svjestan da je bio ljuti protivnik Kristova imena, pa ipak je bio od Boga pozvan da bude učenik toga istoga Krista, štoviše da bude njegov apostol – što je bilo van svih očekivanja. Pavao je bio svjestan kako je Bog velik upravo po tome što se ne želi obazirati na grijehe prošlosti pojedinog čovjeka. Zato Pavao piše svome učeniku Timoteju (1Tim 1, 12-17), kako je Bogu zahvalan „jer me smatrao vrijednim povjerenja, kad u službu postavi mene koji prije bijah hulitelj, progonitelj i nasilnik“. Pavao ne okoliša. Za sebe uzima teške riječi. Veli da je bio „hulitelj, progonitelj i nasilnik“. Međutim, za njega je bitno da je svim srcem povjerovao da se Bog ne želi obazirati na njegovu – recimo tako – mračnu prošlost.

Za čovjeka vjernika je ovo izuzetno važno. Ako ljudi dobro pamte što sam u svoje vrijeme bio i što sam činio, ako i ja sâm sebi teško mogu oprostiti jednu ili drugu ludost, Bog se time ne opterećuje. Nimalo. U Božjim očima za čovjeka nikad nije prekasno. On gleda na sadašnji trenutak. Zato, ako me drugi osuđuju i ako sam sebe osuđujem, znam da je Bog uvijek uz mene, baš kao što brižan roditelj prima svoje dijete s kakvim god teretom došao pred njega.

Zato Pavao veli da je Kristova milost „preobilovala zajedno s vjerom i ljubavlju“. Ova neobična riječ „preobilovala“ znači da su Božje praštanje i Božja ljubav uvijek veći od svih ljudskih ludosti i to izvan svih očekivanja. U svojoj jednostavnosti veli Ivan: „Bog je veći od našega srca i znade sve…“ Božja ljubav, dobrota i čovjekoljubivost daleko nadmašuju sve grijehe i strahote ovoga svijeta.

Možda opet zvuči prepobožno, predobro, da bi čovjek povjerovao. Kršćani ipak ovu riječ smatraju istinitom i na njoj temelje svoj život, svoju životnu radost, svoju nadu, svoj duboki optimizam. Kršćani su uvjereni da su baštinici evanđelja koje je u prijevodu radosna i blaga vijest. Prekrasno je s tom nadom i vjerom živjeti. Već sada. Ovdje. Danas. Rekao bi Isus: „Tko ima uši, neka čuje.“