Ponedjeljak, 24 siječnja

24. nedjelja kroz godinu (C)

Na predlošku razmišljanja E. M. Ronchi


Kako li je samo jasna ova sličica (Lk 15, 1-32)! Kako li su samo razumljivi odnosi u njoj! Da, mi smo ti koji uzimamo dobra za koja smatramo da nam pripadaju – pripadaju jer smo ljudi, jer imamo ljudsko dostojanstvo i imamo pravo na njih. Koliko puta smo znali samo za svoje pravo poput mlađeg sina, a nismo se pitali otkuda ta dobra, tko ih je zaradio i zašto da nam ih dade? Ne, mi uzimamo sve što stignemo i možemo i brzo se udaljavamo daleko od izvora dobra, jurimo u nekom svom pravcu.

Rasipni sin je priča o svakom od nas. Svi smo barem nekad bili buntovnici bez pravog razloga. I svi koji su živjeli i najradikalnija buntovništva i bijegove, prije ili kasnije su se našli pored svinja, gledajući ih kako jedu… Buntovnik prije ili kasnije shvaća da je postao sluga – služi nekomu ili nečemu koga ili što ne razumije. Nema mjesta na kojem se može žpreuzimanje (1)ivjeti bez rada i muke, ali ima mjesta na kojim nisi sin – to su sva mjesta osim jednog – samo u Očevoj kući si sin!

Buntovnik gleda kako jedu svinje i shvaća – to nije hrana za mene. To me ne može zasititi – pa ja sam čovjek! Ja sam sin! Sin koji je ostavio Oca!

Ovaj početak, tako jednostavan, otvara najljepšu prispodobu. Nijedna druga stranica svjetske literature ne dotiče tako duboko samu strukturu našeg postojanja, nijedna ne daje tako dubok uvid u Božje srce kao ova. Ona točno odražava ravnu liniju Božje ljubavi i vjernosti, a i parabolu našeg života.

Izgubi se jedna ovca, jedna drahma, jedan sin… Naizgled sve su to porazi Božji. Ipak, Njegova ljubav pobjeđuje hitajući, nestajući za izgubljenim, gubeći se za njim sve dok ga ne dostigne. Bog u ovoj prispodobi “jest Bog koji se gubi samo za jednoga. Jedan, samo jedan od nas, i to izgubljen, jest dovoljan“ (A. Casati). Za razliku od sina koji se rađa sa srcem bolesnim za dalekim stvarima i spremnim da za njima hita, Otac ima srce bolesno za sinom i u daljinu hita samo zbog njega, u stanju se izgubiti radi njega!

Zbog toga Otac ne pita vraća li se sin zbog toga što bježi od rogača i željan je kruha, ili se vraća zbog njega – Oca? Njemu je dosta da si krenuo prema Njemu i, videći te već izdaleka, trči preda te i baca ti se oko vrata… Ne da ti govoriti da bi te spasio od tvog vlastitog srca-savjesti da te ne počne optuživati i ponižavati…, da te prošlost ne bi tištila! Kakva nježnost!

On ne gleda unazad, njemu ne treba samooptuživanje i grižnja savjesti, On ne kani ni suditi ni odriješiti – On želi otvoriti jedno novo sutra! Želi spasiti sina koji je dospio dotle da bude sluga, želi ga spasiti od njega samoga da ne bude sluga nego sin! Nikada neće čovjeka spasiti od njegovog dubokog zla pokora, strah ni kajanje nego ono „više“ – „više života“, zagrljaj i slavlje, veselja Oca koji je veći od našega srca!

Stariji brat se vraća sa svoga posla i upada u krizu! Sve mjeri prema zasluzi, prema računu dati-primiti. Tajna uspjela života jest djelovati onako kako voliš i voljeti ono za što radiš (Dostojevski). Uvijek ti služim i nikad mi nisi dao… Evo još jednog sluge! To nisu riječi sina nego najamnika koji zna da ne radi na svojem nego na tuđem, ne radi za sebe nego služi drugom! Ni on nije Očev sin! I on je za Oca izgubljen.

I njega Otac želi spasiti: Sinko, pa ti si uvijek sa mnom i sve moje – tvoje je! Hoće li razumjeti? Neće, jer odbija ući u Očevu radost i veselje!

Današnja nam prispodoba govori o dvije vrste rasipništva: rasipništvo pod likom raspuštenosti i rasipništvo pod likom vjernosti i radinosti! U oba slučaja sin rasipa i proigrava svoje biti Očev sin. U oba slučaja sin ne vidi i ne čuje Očevu ljubav. U oba slučaja postaje sluga. Navlači Ocu zebnju na srce. Pred očima mu poništava Njegovo najdraže.

Oče, nisam dostojan, ali prihvaćam Tvoj zagrljaj, Tvoju novu haljinu koju mi daruješ, Tvoje veselje! Znam da sam po sebi vječiti prosjak, vječiti prevarant, i jer sam svemu sluga onda sam i vječita žrtva… Tvoja sam bol i agonija jer sam Tvoja radost. Tvoj sin.

Hvala Ti što si Otac na takav uistinu božanski način.