Oznaka: 26. nedjelja kroz godinu (A)

Čitanja: Ez 18, 25-28; Ps 25, 4b-6.7b-9; Fil 2, 1-11; Mt 21, 28-32 Današnjom prispodobom Isus u prvi plan stavlja temu dosljednoga i nedosljednoga života pred Bogom. Pozadina ove prispodobe bilo je hvastanje određenih krugova uvjerenih da žive ispravno i vjerno Bogu, te ujedno njihov prijezir prema onima koje su oni smatrali grešnicima i nedostojnima vjere i Boga. Ne slažući se s njihovim tumačenjem, Isus im priča u nekoliko rečenica tu prispodobu nakon koje slijedi i pouka. Isus se tom prispodobom suprotstavlja svakom površnom tumačenju i onim ljudskim reakcijama koje mi ljudi činimo bez dubljeg uvida u tuđe živote, u ljudska srca, kajanje i obraćenje. No kako se ne mijenjaju vremena ni ljudi, tako Isusova riječ nosi poruku i za nas danas, ništa manje ozbiljnu i aktualnu. Na sebi vlas...

Čitanja: Ez 18, 25-28; Ps 25, 4b-6.7b-9; Fil 2, 1-11; Mt 21, 28-32 Koliko god vjernici romantično gledali na prve kršćane, bilo je problema i među njima. Tako Pavao piše kršćanima u Filipima: „Ispunite me radošću: složni budite, istu ljubav njegujte, jednodušni, jedne misli budite; nikakvo suparništvo ni umišljenost, nego – u poniznosti jedni druge smatrajte višima od sebe…“ U poniznosti? Tko još govori o tome? Jer, reklo bi se, ako ti sam sebe ne cijeniš, kako će te drugi cijeniti? Ako sam sebe ne ističeš, kako će drugi zamijetiti tvoju veličinu? Zato su došle kao naručene društvene mreže gdje cijeli svijet može vidjeti kako sam lijep, uspješan, pametan… Ja sam velik: imam tisuću prijatelja na toj-i-toj društvenoj mreži… A Pavao, naprotiv, govori da bi Božji čovjek u poniznosti trebao...

Svima nam se može dogoditi da život shvaćamo pomalo mehanički, to jest da živimo na tragu ljudskih obveza i ne razmišljajući dublje o njegovu smislu. Ne promišljamo izrazitije niti uranjamo dublje u problem života, već nam se događa da on prolazi, za nas i pokraj nas, a mi živimo u svojoj ljudskoj uljuljanosti i zemaljskoj kolotečini. Manje-više znamo što nam je činiti iz ove naše ljudske perspektive, to jest uspijevamo otkriti što nam je kao ljudima činiti da proživimo život na uredan način kao i drugi ljudi. Mnogima je, međutim, nejasno, što bi i kako bi trebali živjeti pred Bogom. Nije im jasno kako dopustiti da život zadobije veću vrijednost, onu koju ima u Božjim očima. Svi nekako računamo kako nam Bog ima platiti za naše ljudsko ponašanje i nagraditi nas životom vječnim samo ...

Uvod i pokajnički čin U Vjerovanju kažemo da vjerujemo u jednu, svetu, katolički i apostolsku Crkvu. U Crkvi se oduvijek naglašavalo upravo to jedinstvo. Jedinstvo, zajedništvo, ljubav – Božji su dar i djelo Duha Svetoga. Nejedinstvo, suparništvo i oholost nisu od Boga. Pokajat ćemo se za sve svoje grijehe, osobito za grijehe nejedinstva i oholosti. Tako ćemo moći dostojno proslaviti ova sveta otajstva. Gospodine, stvori si nas na svoju sliku, sebi slične. Gospodine, smiluj se! Kriste, vječna riječi Očeva, ti si bio ponizan do smrti, smrti na Križu. Kriste smiluj se! Gospodine, ti nas pozivaš da Krista Gospodina nasljedujemo u njegovoj poniznosti i predanosti. Gospodine, smiluj se! Nacrt za homiliju Ima nas još uvijek dosta koji pamtimo ona vremena...

Uvod i pokajnički čin Na pogreškama se uči, to nam je svima poznato. Naravno, bilo bi bolje učiti na iskustvu i pouci drugih, a ne na vlastitim pogreškama, ali ako već pogriješimo, dobro je da nam to bude pouka. Bilo bi ludo, kad ni na vlastitim pogreškama ne bismo učili. Osobina je mudra čovjeka da svoje grijehe i pogreške uvidi, prizna i ispravi. Zato ćemo i mi na početku ovoga slavlja priznati pred Gospodinom naše grijehe i propuste, da bismo dostojno mogli proslaviti ova sveta otajstva. Gospodine Isuse, rodio si se kao maleno dijete da nas naučiš poniznosti. Gospodine, smiluj se. Kriste, živio si s nama, nama u svemu jednak, osim u grijehu, da nas naučiš poniznosti. Kriste smiluj se. Gospodine Isuse, postao si poslušan do smrti, smrti na križu, da nas naučiš...

 RAZMIŠLJANJE UZ SVETOPISAMSKA ČITANJA Ez 18,25-28 Nakon pada Jeruzalema i odvođenja prvih egzilanata u Babilon, ljudi postavljaju različita pitanja. Je li ovaj naraštaj, koji je doživio tragediju i trpi njezine posljedice, zaista toliko grješan da su zaslužili babilonsko sužanjstvo, kao što to tvrdi Druga Knjiga o Kraljevima u dvadesetom poglavlju? Ako nisu grješniji od drugih, ne znači li to da ispaštaju tuđe grijehe? Je li to pravedno? Prorok Ezekiel proglašava ništavom izreku oci jedoše kiselo grožđe, a sinovima trnu zubi. Babilonsko izgnanstvo jest kazna za kolektivni grijeh (temeljem biblijskoga poimanja kolektivne solidarnosti), ali time se ne eliminira osobna odgovornost. Koliko god netko bio moralno pozitivan, ako počne činiti zlo uračunava se među grešnike: ako l...

Naš Gospodin Isus vrlo je pozorno promatrao ljude svoga naraštaja, njihove stavove i držanje, te ih je na prikladan i domišljat način nastojao opisati. U svrhu toga je izgovorio i današnju prispodobu koja je završavala pitanjem na koje je odgovor bio više nego očit, jasan i nedvosmislen. Isus je uočavao da oni koji se smatrahu dobrima i pravednima nisu bili u stanju prepoznati autentičnog pravednika Ivana Krstitelja, za kojega on sam reče da je došao ‘putom pravednosti’. Ivan je doista propovijedao da je pravi put pravednosti put obraćenja k Bogu, što mnogi koji sebe smatrahu pravednima nisu prepoznali i nisu pošli tim putom. Krstitelj je ukazivao na to da opravdanje ne može biti u tome da ljudi sami sebe bez Boga smatraju pravednima i dobrima, ma koliko dobri i pravedni bili, jer ...

MOJ PUT DA NIJE PRAVEDAN? Poznate su nam isprike nemarnih i lijenih učenika i studenata. Zašto nemaju uspjeha? Naravno, kriv je profesor, loši su im uvjeti rada, školski su programi glupi i besmisleni; osim toga, okruženi su samim štreberima i ulizicama; ukratko, tko u takvim uvjetima može završiti školovanje? Prastari je to čovjekov način da se opravda zbog svojih neuspjeha i zbog svojih gluposti. Krivi su drugi! Tako čovjek sebe koji puta opravdava i tješi, a time zapravo sebi trajno oduzima prigodu da se promijeni i da svoj problem riješi. Nažalost, takve primjere ne nalazimo ne samo kod studenata i učenika. Često se i nama događa da učinimo nešto krivo. I onda? Kao prvo, ne želimo priznati svoj promašaj i svoj grijeh. Pa onda kad je promašaj očit i mjerljiv, naravno, kri...