Petak, 30 listopada

26. nedjelja kroz godinu (A): U poniznosti


Čitanja: Ez 18, 25-28; Ps 25, 4b-6.7b-9; Fil 2, 1-11; Mt 21, 28-32


Koliko god vjernici romantično gledali na prve kršćane, bilo je problema i među njima. Tako Pavao piše kršćanima u Filipima: „Ispunite me radošću: složni budite, istu ljubav njegujte, jednodušni, jedne misli budite; nikakvo suparništvo ni umišljenost, nego – u poniznosti jedni druge smatrajte višima od sebe…“ U poniznosti? Tko još govori o tome? Jer, reklo bi se, ako ti sam sebe ne cijeniš, kako će te drugi cijeniti? Ako sam sebe ne ističeš, kako će drugi zamijetiti tvoju veličinu? Zato su došle kao naručene društvene mreže gdje cijeli svijet može vidjeti kako sam lijep, uspješan, pametan… Ja sam velik: imam tisuću prijatelja na toj-i-toj društvenoj mreži… A Pavao, naprotiv, govori da bi Božji čovjek u poniznosti trebao druge smatrati višima od sebe. I u tome polazi od sebe. Priznaje bez uljepšavanja: „Ja sam najmanji među apostolima i nisam dostojan zvati se apostolom jer sam progonio Crkvu Božju.“ Posve drugačije od javnih ličnosti koji unajmljuju agencije koje se brinu da njihovi klijenti – bez obzira na stvarno stanje – ostave što bolji dojam u javnosti. A Pavao mirno izvlači svoju mračnu prošlost. A to što je apostol, veli on, nezasluženi je Božji dar: „Milošću Božjom jesam što jesam.“ Za uzor poniznosti Pavao na koncu uzima Krista koji se „nije kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom“, nego je „ponizio samoga sebe poslušan do smrti, smrti na križu“.

Što je prava poniznost? Prvo i temeljno, ja vrijedim koliko vrijedim, bez obzira kako me ljudi doživljavali, bez obzira koliko bio popularan i bez obzira na to što o meni mislili. Za mene je bitno da znam što sam dobra učinio, a kao vjerniku bitno mi je i presudno kako Bog na mene gleda. Ljudski su sudovi vrlo prevrtljivi. Nije li Hitler na početku svoje strahovlade nadmoćno pobijedio na izborima? Drugo, ako baš trebam nekoga vrednovati i ocjenjivati, sebe najbolje poznajem. Na osnovu kojih pokazatelja mogu prosuditi koliko vrijedi ili ne vrijedi onaj drugi? Mogu li ući u njegove skrivene motive, u njegovu dušu?

Kršćanski put savršenosti jasno govori: temelj svetosti jest poniznost, a temelj svakoga grijeha jest oholost. Radujemo se svemu što imamo, svojim sposobnostima, svojim darovima, svojem nastojanju da činimo dobro, da utjelovljujemo Božju dobrotu. Jednako se tako radujemo i drugima koji imaju svoje darove. Jer, izdizanje iznad drugih, zavist zbog tuđega uspjeha, znači izlijevanje žuči na ono lijepo što imam… A poniznost i nenametljivost – čista je radost.