Petak, 30 listopada

Nedosljedni kršćani – razmišljanje uz 26. nedjelju kroz godinu (A)


Čitanja: Ez 18, 25-28; Ps 25, 4b-6.7b-9; Fil 2, 1-11; Mt 21, 28-32


Današnjom prispodobom Isus u prvi plan stavlja temu dosljednoga i nedosljednoga života pred Bogom. Pozadina ove prispodobe bilo je hvastanje određenih krugova uvjerenih da žive ispravno i vjerno Bogu, te ujedno njihov prijezir prema onima koje su oni smatrali grešnicima i nedostojnima vjere i Boga. Ne slažući se s njihovim tumačenjem, Isus im priča u nekoliko rečenica tu prispodobu nakon koje slijedi i pouka. Isus se tom prispodobom suprotstavlja svakom površnom tumačenju i onim ljudskim reakcijama koje mi ljudi činimo bez dubljeg uvida u tuđe živote, u ljudska srca, kajanje i obraćenje. No kako se ne mijenjaju vremena ni ljudi, tako Isusova riječ nosi poruku i za nas danas, ništa manje ozbiljnu i aktualnu.

Na sebi vlastit način, prispodobom u nekoliko rečenica, Isus tumači kako se mi ljudi često razbacujemo velikim riječima i obećanjima želeći pred drugima ostaviti dobar dojam, to jest na prvi pogled ih osvojiti i tako ostaviti pod dojmom, a u biti s krivim zaključcima, jer ništa od onoga što govorimo ne odgovara činjenicama i riječi ne provodimo u djelo. Jer vrlo malo ostvarimo i vrlo malo svjedočimo svojim djelima da smo njegovi učenici. Zato je ova prispodoba primjenjiva i na nas i naš vjernički život danas. Kršćanin koji je samo imenom, a ne potvrđuje kreposnim životom, vjerničkom dosljednošću i dobrim djelima, sliči drugome sinu koji na očevu zamolbu da ode u vinograd spremno odgovara: Evo me, gospodaru!, a ne odlazi. Kršćanin koji ističe da je vjernik, da je kršten i da ima druge sakramente, a potom ne živi po Zakonu Božjemu i ne prakticira svoju vjeru, isto tako sliči drugome sinu koji je sin tek na riječima, a ne po vršenju očeve volje, koji je sin samo kad se želi tom činjenicom okoristiti, a ne onda kad je treba konkretnim djelima svjedočiti.

I više je nego očito kada sami sebe istinski propitamo pred Bogom kako često pravimo zapreke Bogu i imamo zadrške prema njegovu svetom planu za nas. Svi mi više sličimo drugome sinu, nego prvome, jer rijetko tako zdušno i potpuno slušamo njegov glas i idemo za tim da ispunimo njegovu svetu volju. On od nas traži da mu se posvećujemo, da živimo sveto i predano, da budemo preobraženi njegovom prisutnošću, da potpuno živimo za vrijednost njegova kraljevstva. Kad se pred tim činjenicama ispitujemo, onda vidimo kako smo slabi i mlaki, kako nevoljko izvršavamo njegovu volju ili je uopće ne izvršavamo. Stog živimo u nekoj vrsti zablude uvjereni u svoju dobrotu, pa čak i zasluge pred Bogom. No da ozbiljno stanemo pred Krista onda bismo otkrili kako smo u velikoj zabludi glede sebe samih i kako je nama vrijeme da napravimo zaokret i povjerujemo.

Upravo zato je došao On da nam oči otvori, jednako kao što je On slao proroke i druge poslanike poput Ivana Krstitelja koji su otvarali oči puku da otkrije vlastite zablude i obrati se Bogu. Zato je Krist mjera našega posluha i našega sinovstva. Koliko slušamo Oca nebeskoga i kakvi smo sinovi, poslušni ili neposlušni, ne mjerimo sami po sebi, inače bismo uvijek izmjerili tako da od našega pomaka ne bude ništa, jer u svojim očima djelujemo savršeni. A još savršeniji kad se uspoređujemo s drugima, kao što su činili pismoznanci i farizeji. No mjera naše vjernosti Bogu i našega vršenja povjerenih zadaća mjeri se po Isusu, tako da smo pozvani otkriti koliko smo lijena djeca Božja, odaljena od vršenje svete volje njegove koja nas vodi u spasenje. Kamo sreće kad bismo odmah progledali, otvorili uši i obratili se. Kamo sreće kad ne bismo svoje ponašanje uzimali zdravo za gotovo ne uspijevajući vidjeti što možemo i trebamo promijeniti, već kad bismo živjeli otvoren život pred licem Očevim, uslijed čega shvaćamo koliko nemamo pravo na cementirane stavove, već na trajnu otvorenost većem predanju i raspoloživosti služenja njegovom spasenjskom planu.

Neka nas i današnja Isusova riječ potakne da se ne zanemarimo u hodu prema kraljevstvu nebeskome, već da budno pazimo da ne postanemo lijeni i umorni od hoda prema Gospodinu. Neka naša želja za njim bude takva da ne dopustimo nikome da ga želi više od nas, jer ćemo samo tada biti prava gorljiva djeca koja vrše volju Očevu djelima, a ne dokazujući svoju vjeru samo razmetljivim riječima koje ne daju ploda.  Budimo stoga pravi vjernici koji drže do riječi svoga Gospodina, usvajaju njezinu pouku, žive poučljivo i obraćeno, te neumorno svjedoče djelima da nam vršenje volje Očeve ništa ne oduzima, već daje snagu za hod prema vječnosti.