Oznaka: 27. nedjelja kroz godinu (C)

Kako samo djeca znaju biti nestrpljiva! Tako, kada, na primjer, posade zrno graha u svoju posudici, htjela bi da to izraste još istoga dana. Koliko samo puta roditelji moraju reći: „Čekaj, budi strpljiv, ne može to biti odmah.“ Ta određena nestrpljivost prati nas cijeloga života: kad će već doći godišnji odmor, kad će me već jedanput moji roditelji razumjeti, kad će, konačno, Bog dati da se prilike u mojoj obitelji poprave… Priznajmo, onome koji je u ozbiljnoj neprilici, nije lako čekati spasonosno rješenje. Tu istu muku imao je i biblijski pisac. U vremenu strašnih ratova i užasnog nasilja nad običnim, siromašnim ljudima, prorok Habakuk uzdiše pred Bogom (Hab 1, 2-3; 2, 2-4): „Dokle ću, Gospodine, zapomagati, a da ti ne čuješ? Vikati k tebi 'Nasilje!' a da ti ne spasiš? Zašto mi nepra...

Isusove riječi iz današnjeg Evanđelja (Lk 17, 5-10) zvuče nam, a vjerojatno i jesu, kao svojevrsna retorička figura uveličavanja, te ih tako i tumačimo u svjetlu književnih vrsta i govorničke vještine. Uslijed toga se može dogoditi da umanjujemo snagu i važnost poruke i da je gotovo smatramo nestvarnom samo zato što se Isus služio takvim izričajima. Ali umjesto da se prema njegovim riječima odnosimo kao prema nestvarnoj mašti, potrebno se zamisliti nad njima, jer i činjenica da se Isus izražava tim načinom govora, svjedoči nam o važnosti teme za naš kršćanski život. Živeći s njim i pored njega učenici su osjetili kako nemaju dostatnu vjeru. Zato su i zatražili da im je Isus umnoži, te je tako on već svojim životom, a onda i riječima skrenuo pozornost na dar i krepost vjere. Imajući u ...

Evo slike iz obiteljske svakodnevnice. Dijete pospremi svoju sobu, pomogne ocu ili majci u nekom poslu ili postigne dobar uspjeh u školi. I onda traži nagradu. U novcu ili u vrijednom poklonu, naravno. I roditelji dadu. Netko bi se onda mogao zapitati, jesu li ta djeca zaposlena kod svojih roditelja? Zar baš sve usluge treba naplaćivati? U tome smislu Isus opet govori tvrdu riječ (Lk 17, 5-10). Veli: „Tko će to od vas reći sluzi svomu, oraču ili pastiru, koji se vrati s polja: 'Dođi brzo i sjedni za stol?' Neće li mu naprotiv reći: 'Pripravi što ću večerati pa se pripaši i poslužuj mi dok jedem i pijem; potom ćeš ti jesti i piti?' Zar duguje zahvalnost sluzi jer je izvršio što mu je naređeno? Tako i vi: kad izvršite sve što vam je naređeno, recite: 'Sluge smo beskorisne! Učinismo što s...

Današnje Evanđelje (Lk 17, 5-10) započinje vrlo važnom zamolbom koju apostoli uputiše Isusu: Umnoži nam vjeru! Ovim zahtjevom u tri riječi pokazali su da su u susretu s Isusom razumjeli što je to što im nedostaje. To jest razumjeli su da je čvrsta i snažna vjera jedino što im nedostaje, ali to jedino je toliko da bez toga nisu mogli živjeti. Očito su otkrili da je vjera upravo ono bitno čemu ih je Isus poučavao, to jest što im je svojim životom svjedočio, pa je i htio da to od njega upiju i nose kao blago života. On je sav bio u odnosu vjere, tako da je vjera bila jedina stvarnost koju je htio u njima razviti do krajnjih granica i mogućnosti, poradi čega su se morali odreći koječega ljudskoga i uhodanoga, što nije bilo spojivo s vjerom. Očito je da ih on nikada nije htio oduševiti...

Hab 1, 2-3; 2, 2-4 Habakuk po svemu sudeći s prorokom Jeremijom dijelio je ne samo isti poziv, nego i vrijeme djelovanja, skupa s njegovim tegobama. Obojica u svojim djelima ostavljaju zabilježenom upitanost kojom idu pred lice Božje: zašto Gospodine? Zašto bezbožni napreduju? Zašto dopuštaš sve ovo? Habakuk će ići i dalje propitujući jesu li objašnjenja Izraelovih kazna – koja su pružali raniji proroci – istinita? Je li Gospodin doista slao vojske tuđinaca kako bi kažnjavao Izraelce; kako bi to moglo biti u službi pravednosti s obzirom da su okupatori bili još opakiji od onih koje su kažnjavali? Za razliku od drugih proroka, on će se na način biblijskog lamentiranja Gospodinu žaliti kako ništa ne poduzima da umanji nasilje u svojemu narodu, kao što čitamo u prvom dijelu sta...

Uvod i pokajnički čin Božja nas riječ opominje: Tko dakle misli da stoji, neka pazi da ne padne (1 Kor 10,12). Po svetim smo sakramentima primili i primamo silne Božje darove. Bog svoje čini. Naša je nevolja što toliko puta ne surađujemo dovoljno s Božjom milošću. Naravno, žarko bismo htjeli biti suradnici Božji u izgradnji njegova Kraljevstva. Zato ćemo se na početku ove svete mise pokajati za sve svoje grijehe i propust, da budemo dostojni ovih svetih otajstava. Gospodine, ti si svoj izabrani narod posvetio savezom na gori Sinaju. Gospodine, smiluj se! Kriste, svojom smrću i uskrsnućem učinio si nas Božjom posinjenom djecom. Kriste, smiluj se! Gospodine, ti nas pozivaš da budemo vjerni suradnici tvojega spasenja u ovome svijetu. Gospodine, smiluj se! ...

Uvod i pokajnički čin Bog nas poziva da činimo dobro radi dobra samoga, bez obzira što ljudi o tome mislili. A mi, kao slabi ljudi, i svjesno i nesvjesno činimo ono za što očekujemo da će nas (neki) ljudi pohvaliti, pa makar to i ne bilo u skladu s našom vlastitom savješću. Međutim, dobro djelo je nezamjenjivo. Ono je neuništivo. Ono je naš zalog, naša ulaznica za Nebesko kraljevstvo. Na početku ove svete mise zamolit ćemo Gospodina da nam prosvijetli oči srca da spoznamo dobro koje nam je činiti, da se pokajemo za grijehe i propuste te da nam dade snage da dobro činimo uvijek i svagdje. Gospodine, ti si čovjeka stvorio kao vrhunac svega stvorenoga. Gospodine, smiluj se! Kriste, snagom svojih sakramenata mi smo tvoja živa slika. Kriste, smiluj se! Gospodine, ti ...

Danas je pred nama jedna interesantna vjerska tema. Volim reći da je vjera poput velike zgrade koju se može gledati sa različitih strana. No, za razliku od izvanjskih promatrača, Gospodin nas, svoje učenike, zove da je pogledamo i iznutra. Danas će nam pogled ići prema temeljima. Jer prije negoli se učvršćuje zid, treba mu pogledati temelj. Čovjek je po naravi sklon kad ga nešto pritisne, bez obzira bilo to tragično ili samo neugodno, reći: Bože, slušaj moj glas, poslušaj moju molitvu! Uvijek on nas sluša, ali mi slabo čujemo Njegov; zapravo trebamo reći: Pomozi mi da čujem Tvoj glas, Gospodine. I to upravo onda kad je najteže! Učenici danas govore u evanđelju (Lk 17, 5-10): uvećaj našu vjeru! Zašto to govore? Može li se vjera uvećavati i smanjivati? Kad bi vjera bila stvar jedno...

Zar duguje zahvalnost sluzi? Pišući o ovome pribojavam se da ću dirnuti u živu ranu i posvema podijeliti mišljenja. Ne mislim davati nikakva rješenja, nego pokušati razmišljati nad ovom tvrdom Isusovom riječju. Za početak evo nevinijeg primjera. Dijete pospremi svoju sobu, pomogne ocu oko uređenja vrta, pomogne majci spremiti posuđe. I onda traži nagradu. Naravno, u novcu. I roditelji dadu. Netko bi se onda zlobno zapitao jesu li ta djeca zaposlena kod svojih roditelja? Drugi će možda proširiti raspravu primjedbom da bi nezaposlenoj ženi trebalo dati dvostruko veću plaću od muževljeve, s obzirom na to koliki ona posao obavi u kući. Teško pitanje: kako materijalno zahvaliti nekome za službu koju je izvršio? Isus je tu tvrd. Pripovijeda (Lk 17, 5-10): sluga je cijeli dan marl...

Osobe koje je oko sebe okupio i okupljao Gospodin Isus da budu njegovi učenici i navjestitelji radosne vijesti svijetu, bili su jednostavni ljudi iz židovskoga naroda koji su se, nedvojbeno, smatrali vjernicima, ali nisu bili poznavatelji vjere na 'služben' način kao što su to bili pismoznanci i farizeji, vjerski zastupnici židovskoga naroda. Stoga su sebe vjerojatno ocrtavali pojmom 'obični vjernici' za razliku od onih koji su sebe smatrali 'velikim vjernicima'. Samim time što su se osjećali običnim ljudima, osjećali su se u podređenom položaju u odnosu na one koji su izučavali zakon, te su po svojoj službi slovili kao znalci i naučitelji vjere. Međutim, pohađajući duhovnu 'školu' uz Gospodina Isusa, to jest stječući autentično iskustvo promatrajući njegov primjer, osjetili su da ...