27. nedjelja kroz godinu (C) – nacrt za homiliju
Uvod i pokajnički čin
Bog nas poziva da činimo dobro radi dobra samoga, bez obzira što ljudi o tome mislili. A mi, kao slabi ljudi, i svjesno i nesvjesno činimo ono za što očekujemo da će nas (neki) ljudi pohvaliti, pa makar to i ne bilo u skladu s našom vlastitom savješću. Međutim, dobro djelo je nezamjenjivo. Ono je neuništivo. Ono je naš zalog, naša ulaznica za Nebesko kraljevstvo. Na početku ove svete mise zamolit ćemo Gospodina da nam prosvijetli oči srca da spoznamo dobro koje nam je činiti, da se pokajemo za grijehe i propuste te da nam dade snage da dobro činimo uvijek i svagdje.
- Gospodine, ti si čovjeka stvorio kao vrhunac svega stvorenoga. Gospodine, smiluj se!
- Kriste, snagom svojih sakramenata mi smo tvoja živa slika. Kriste, smiluj se!
- Gospodine, ti nas pozivaš da budemo znakom tvoje dobrote i spasenja u ovome svijetu. Gospodine, smiluj se!
Nacrt za homiliju
Koliko god mi bili slabi i grešni ljudi, ipak mi činimo i puno dobra. Naravno. Eno roditelji se trude oko djece, odgajatelji, nastavnici i profesori trude se u našu djecu usaditi i znanje i čestitost, liječnici se trude oko našega zdravlja, a svi mi kao ljudi ipak nastojimo biti od koristi našim prijateljima a i drugima, možda nepoznatim ljudima. Ta, ljudi smo i trebamo se pokazati kao ljudi jedni prema drugima. Hvala Bogu da je tako, hvala Bogu da smo humani, hvala Bogu da smo kršćani. Ali, danas nas u evanđelju (Lk 17, 5-10) Isus pita o našim motivima, našim razlozima. Zašto mi to činimo? Što zauzvrat očekujemo? Tu se mogu javiti poteškoće, a svjedoci smo da se i javljaju.
Zar duguje zahvalnost…
Isus donosi primjer sluge, najamnika koji je cijeli dan marljivo radio svoj posao. Svoju će nadnicu taj čovjek dobiti. I što još? A što bi trebao više dobiti? Da mu Gospodar ljubi skute i rukave? Veli Isus: Pa neće valjda gospodar posluživati slugu za večerom! Naprotiv, pozvat će ga da učini i ostatak svoje dužnosti, tj. da on, sluga poslužuje gospodara za večerom, pa da tek onda taj isti sluga sjedne za svoju večeru. Zvuči li nam to okrutno? Kako? Pa, ovdje se radi o čovjeku koji se unajmio za nadnicu. Ovdje valja naglasiti da je gospodar pravedan, da nije prekršio njihov dogovor.
Mi ipak više očekujemo, makar to po sebi i ne bilo nužno i pravedno. Hoćemo primjera. Ima ih na svim razinama i među svim ljudima. Mi, naime, rado zbrajamo naše zasluge, makar se kunemo da smo posve nesebično i neproračunato učinili neko dobro djelo. Tako se može dogoditi da npr. naplaćujemo našu roditeljsku ljubav. Kako? Tako da namećemo svojoj djeci osjećaj krivnje pa da bi onda oni uvijek činili ono što mi hoćemo, kao da su to još uvijek mala djeca („Ja sam te rodio i odgojio. Valjda sam zaslužio da podrediš svoju obitelj mojim prohtjevima!“). Naplaćujemo svoju mlađu dob („To vama starima ionako ne treba – bolje da to dadete meni i mojoj djeci“). Naplaćujemo i svoju ulogu u crkvenoj zajednici („Ja sam tolike godine zvonar, zborovođa, crkveni odbornik, mene se ne može tretirati kao svakog drugog vjernika!“). I svećenici rado naplaćuju svoje zasluge („Ja sam sagradio ovu crkvu, sad me nitko iz nje ne može premjestiti!“), jednako kao i čitavi crkveni redovi („Naši su redovnici bili ovdje tolike godine, tu će i ostati, pa makar kosti pucale!“). Pri tome, naravno, ne trebamo uopće nijekati ono dobro i zaslužno što je čovjek učinio. Učinio je dobro – i čast mu! Međutim, to kao da nije dovoljno.
I tako smo svi prvoborci i nositelji spomenica, zaslužni građani i vjernici. Tako mi postajemo „jednakiji“ u društvu jednakih. Jer, mi smo, eto, društvu ili Crkvi dali ovo ili ono. Ta moj je sin svećenik, moj je brat župan, ja sam branitelj… Onda mi „zaslužni“ smijemo kršiti prometna pravila i dobiti dozvolu preko veze; moramo imati popust u svim trgovinama, bankama i odmaralištima. Naša djeca moraju imati popuste u školi, župnik im treba posvećivati posebnu pozornost. Možda bi se svi državni uredi i sve uslužne ustanove trebale organizirati tako da postoji dvostruki sustav: za one zaslužne i za one nezaslužne. I u Crkvi i u društvu. Dokle smo mi to došli?
Sluge smo beskorisne…
Što želi reći ova Isusova tvrda riječ. Rekli bismo sljedeće.
Prvo. Ljudski je i razumljivo je da nam godi pohvala. Pedagozi i psiholozi govore da je u odgajanju pohvala ključna i najvažnija. Tako izražavamo svoje poštovanje i ljubav, a tako u onome koji čini dobro raste samopuzdanje. Zato je dobro i korisno i izraz je ljubavi kada izražavamo zahvalnost jedni drugima. Važno je to! Hvalimo Boga i hvalimo ljude u kojima i po kojima djeluje Božja dobrota. Na koncu i Isus je dopuštao da ga narod veliča. Čak je jedanput rekao: „Ako ovi ušute, kamenje će vikati!“ (Lk 19,40).
Drugo, opasno bi bilo kad bi se i na nas odnosile riječi kojima Isus prekorava farizeje: „Sva svoja djela čine da bi ih ljudi hvalili…“ Naime, kao kršćani i kao ljudi želimo činiti dobro radi njega samoga. Govorimo istinu jer vjerujemo da je to dobro, činimo dobro jer to smatramo ispravnim, praštamo jer znamo da je Bog i nama oprostio… Činimo dobro, bez obzira što drugi o tome mislili.
Što onda? Činiti kao Isus. Činiti dobro radi njega samoga. Pri tome se, naravno, smijemo radovati i ljudskom priznanju. Međutim, opasno je i krivo od sebe praviti mučenike. Npr. „Ja sam se za tebe brinuo, ja sam te školovao, ja sam te podigao na noge..!“ I onda? Nije li to bila tvoja dužnost? Zar si možda trebao postupati drukčije? A ako si možda u svojoj ljubavi i pretjerao, nije li to možda bilo zbog toga da svoje dijete vežeš uza se i činiš ga do groba zahvalnim? Ili župnik kaže: „Ja sam se za vas žrtvovao, Vama sam propovijedao, vašu sam djecu učio, oko vas se trudio…!“ A što je drugo trebao učiniti?
Ne bojmo se. Bog sve vidi i sve zna. Neće nam proći nenaplaćenom ni čaša hladne vode koju smo dali žednu čovjeku. Neće proći nenagrađenom niti jedna jedina lijepa riječ koju smo nekom uputili. Zar stvarno mislimo da bi Bog bio zaboravljiv ili možda nezahvalan? Sjetimo se: Bog se ne da darom nadmašiti. Veli Isus: „Otac tvoj koji vidi u skrovitosti, naplatit će ti.“ I još nešto. Ne trebamo se silno brinuti da nam se priznaju naša dobra djela. Pomislimo. Kad bi nas Bog sudio isključivo po našim djelima, onda – jao i pomagaj! No Bog nas – slava mu i dika! – sudi po svojoj dobroti, po svom smilovanju. A posebno mu se sviđa bogato obdariti one koji su ponizni. Jer, Bog se oholima protivi, a poniznima daruje svoju milost.
Neka Bog i nas nagradi i uzvisi po našoj poniznosti.
