Ponedjeljak, 24 siječnja

27. nedjelja kroz godinu (C) – homilija

rembrandt-van-rijn-sveti-pavao


Uvod i pokajnički čin


Božja nas riječ opominje: Tko dakle misli da stoji, neka pazi da ne padne (1 Kor 10,12). Po svetim smo sakramentima primili i primamo silne Božje darove. Bog svoje čini. Naša je nevolja što toliko puta ne surađujemo dovoljno s Božjom milošću. Naravno, žarko bismo htjeli biti suradnici Božji u izgradnji njegova Kraljevstva. Zato ćemo se na početku ove svete mise pokajati za sve svoje grijehe i propust, da budemo dostojni ovih svetih otajstava.

  • Gospodine, ti si svoj izabrani narod posvetio savezom na gori Sinaju. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, svojom smrću i uskrsnućem učinio si nas Božjom posinjenom djecom. Kriste, smiluj se!
  • Gospodine, ti nas pozivaš da budemo vjerni suradnici tvojega spasenja u ovome svijetu. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


Pavao iz tamnice piše svome ljubljenome učeniku, suradniku, suputniku Timoteju (2Tim 1, 6-8.13-14). Timotej je bio pobožan čovjek. U ono vrijeme još razmjerno mlad. Bio je tih i bojažljiv. Otac mu je bio Grk, a mati Židovka, pa je on odgojen u židovskoj vjeri. Pavao je na nj položio ruke, to jest, zaredio ga je za biskupa i ostavio ga za starješinu u Efezu, gdje je on, vjerojatno, ostao još dugo iza Pavlove smrti. U ono vrijeme nije bilo lako biti kršćanin. Rimska je religija bila općeproširena. Židovska je vjera bila stabilna i priznata. A kršćani su se, nekako, nalazili između dvije vatre. Nevolja je bila u tome što su se jako čuvali toga da caru ili rimskim bogovima iskazuju štovanje kao Bogu. Zato su razmjerno rano rimske vlasti u njima vidjele opasnost za svoje društveno uređenje. U ono vrijeme ni među kršćanima još nije bila sazrela svijet o vrijednosti mučeništva. Tako je onda izgledalo ludo da čovjek radi svoga uvjerenja izgubi glavu.


Raspiruj milosni dar Božji koji je u tebi


I sada toj finoj duši, tome krhkom, ali vjernim Timoteju, kao svome sinu Pavao piše iz tamnice. Veli: Podsjećam te: raspiruj milosni dar Božji koji je u tebi po polaganju mojih ruku. Jer nije nam Bog dao duha bojažljivosti, nego snage, ljubavi i razbora. Timotej je po sakramentu svetoga reda primio poseban Božji dar. I taj dar treba njegovati, raspirivati kao vatru. I Duh Božji, veli Pavao, daje snagu, ljubav i razbor. To su riječi upravljene i nama. Po krštenju i drugim sakramentima dobili smo poseban Božji dar – Duha Svetoga koji nas nadahnjuje i daje nam snagu. Svatko je pozvan da taj Božji dar „raspiruje“, tj. umnaža i koristi na dobro. Nitko ne može reći da nema dovoljno razbora, snage i ustrajnosti. Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan! (Rim 5,5). Nismo ni svjesni kolika je snaga u nama!


Ne stidi se stoga svjedočanstva za Gospodina našega


Veli dalje Pavao: Ne stidi se stoga svjedočanstva za Gospodina našega, ni mene, sužnja njegova. Imam dojam da je ovaj poticaj sve više utemeljen u današnjem vremenu. Živimo u društvu gdje se već pomalo stidimo da smo vjernici. Običan primjer: Pomolimo li se prije jela i kad nam dođu gosti? I kad smo u restoranu? Ako nam dođe nenajavljen gost u vrijeme nedjeljne mise, hoćemo li ipak otići na misu (a na posao i u školu bismo otišli, jer se to mora)? Dođe nam da se stidimo nekih naših kršćanskih načela, kao u slučaju već toliko često spominjanog rada trgovina nedjeljom. Ta mi, vjernici katolici, idemo nedjeljom u trgovine i time silimo naše sugrađane – također vjernike! – da nedjeljom ne budu kod kuće, da se ne okupe oko zajedničkog obiteljskog stola, da zajedno ne odu na misu. Očito se ne stidimo živjeti nekršćanski. Budite uvjereni da je u našem vjerskom životu, danas puno više nego prije, osobito važno – ako ne i najvažnije! – upravo radosno, hrabro i ustrajno svjedočenje za vlastitu vjeru, za vlastite svetinje.


Zlopati se zajedno sa mnom


Pavao ide još dalje. Kaže: Nego zlopati se zajedno sa mnom za evanđelje, po snazi Božjoj. Ljudski govoreći, pa to i nije baš neka sjajna budućnost… Pavao ne zatvara oči pred istinom. Biti vjeran Kristu u ono vrijeme značilo je doista silno trpjeti. I za nas naš kršćanski život znači borbu. U prvom redu znači borbu s našom vlastitom slabošću. Naravno da je komotnije ljenčariti, nego izvršavati svoje ljudske i vjerske obveze. Teško je biti vjeran sebi, svojoj obitelji, svojoj Crkvi, svome Bogu. Tu se traži i žrtve i odricanja. Međutim, to donosi mir i radost. Mir, jer slijedim svoju savjest; radost, jer me prožima Kristov Duh mira i radosti, jer sam dionik Kristova kraljevstva i Kristove pobjede.


Lijepi poklad čuvaj


A da bismo jasno vidjeli što i kako nam je činiti, imamo Božju riječ i nauk Crkve. Tako Pavao veli: Uzorom neka ti budu zdrave riječi koje si od mene čuo u vjeri i ljubavi u Kristu Isusu. Lijepi poklad čuvaj po Duhu Svetom koji prebiva u nama. Ne želimo se obazirati na varljivi tijek ovih vremena. Ne dajemo da nas zabljesnu slava i moć ovoga trenutka i ovoga svijeta. Prosvijetljeni smo Božjom riječju. Osnaženi Kristovim duhom. Obukli smo se u Krista, mi, zapravo, ne pripadamo više samima sebi, baš kako veli Pavao na drugom mjestu: Tijelo vaše hram je Duha Svetoga koji je u vama, koga imate od Boga, te niste svoji (1 Kor 6,19). U nama je snaga i mudrost Kristova. Zato se ne obaziremo na nevolje, poteškoće, podmetanja i nerazumijevanja ljudi ovoga svijeta. Želimo svojim životom dati primjer, svjetlost, putokaz. Jer, kraljevstvo je Božje u nama i – prema Božjem naumu spasenja – po nama se treba širiti ovim svijetom.