Oznaka: 6. vazmena nedjelja (A)

Čitanja: Dj 8, 5-8.14-17; Ps 66, 1-3a.4-7a.16.20; 1Pt 3, 15-18; Iv 14, 15-21 Nakon što je na Posljednjoj večeri Gospodin sebe objavio svojim učenicima kao Put, Istinu i Život moglo se činiti da je njegova objava i poslanje završeno. Međutim, on je neposredno nakon toga imao potrebu objaviti im još i Branitelja – Duha Istine kojega svijet ne može primiti jer ga ne vidi i ne poznaje. Više je razloga ponukalo Isusa da im progovori o Duhu Istine, jer se često dogodi da ljudi istinu shvate na vrlo površan, to jest jednoznačan i isključiv način. Doista, mnogo je onih koji istinom drže samo zaključke svoga ograničenog razuma, te se njih drže slijepo i ne popuštaju niti milimetra od svega što su sebi stavili u glavu, kao da je istina njihova privatna svojina. Mnogi to čine kada brane svoje ...

Čitanja: Dj 8, 5-8.14-17; Ps 66, 1-3a.4-7a.16.20; 1Pt 3, 15-18; Iv 14, 15-21 Veli se da se čovjek sam rađa (s izuzetkom blizanaca) i – sam umre. Tako je u svim našim dubokim tjeskobama zapravo strah da smo sami ili da ćemo ostati sami, bez prijatelja i zaštitnika, sami u neprijateljskom i bezdušnom okružju. Svoje razdoblje duboke tjeskobe jedan je čovjek opisao kao osjećaj da se nalazi u dubokom suhom bunaru, pri čemu se tek gore u visini vidi samo mali otvor svjetla. Zacijelo se na sličan način osjeća malo dijete koje ostane bez roditelja. To je ono siroče nad kojim se svi lako sažalijevamo. Međutim, netko bi, s dozom pesimizma, mogao reći da je čovjek po svojoj naravi – siroče. Umru mu roditelji, a onda se počnu i prijatelji prorjeđivati, što se osobito vidi na proslavama obljetni...

Čitanja: Dj 8, 5-8.14-17; Ps 66, 1-3a.4-7a.16.20; 1Pt 3, 15-18; Iv 14, 15-21 Neobično je i u prvi mah nerazumljivo zašto Isus svoje propovijedanje naziva evanđeljem, što u prijevodu znači „radosna vijest“. Baš radosna vijest? Isus, istina, propovijeda puno toga dobroga i plemenitoga. Govori o dobroti, praštanju, milosrđu, ljubavi, govori o tome da čovjek nije u onome što posjeduje. Međutim, znamo kako je Isus na koncu završio. U jednom trenutku čak govori svojim učenicima: „Nije sluga veći od svoga gospodara. Ako su mene progonili, i vas će progoniti…“ Kasnije apostol Pavao govori o velikim nevoljama koje je podnosio baš zato što je naviještao evanđelje: „U naporima – preobilno; u tamnicama – preobilno; u batinama – prekomjerno; u smrtnim pogiblima – često…“ Nadalje, čitamo kako je ...

Čitanja: Dj 8, 5-8.14-17; Ps 66, 1-3a.4-7a.16.20; 1Pt 3, 15-18; Iv 14, 15-21 Ne tako davno bilo je nezamislivo da učenik ne pozdravi učitelja na ulici. Isto je tako vrijedilo za župnika, kuma ili susjeda. U nekim je krajevima bio običaj da se roditeljima kaže „Vi“. A tek odnos prema svetim stvarima? Kad bi župnik nosio pričest nekom bolesniku, ministrant bi pred njim išao s upaljenom svjetiljkom, a ljudi bi na ulici kleknuli. Odnos prema svetome muslimani npr. izražavaju tako da mole izuvene obuće, a Židovi tako da imaju pokrivenu glavu. U tome smislu idu i riječi apostola Petra: „Gospodin – Krist neka vam bude svet, u srcima vašim…“  Čini mi se važnom ta riječ danas kada priznajemo sve manje veličina i autoriteta, kada se gubi smisao za sveto. Danas je odnos prema svetome, odnosno...

Svi ćemo se složiti da je ljubav najvažniji sadržaj života. Nema čovjeka kojemu nije primarni cilj, smisao i plan: ljubiti i biti ljubljen. Ljubav je moćna ispuniti praznine, premostiti udaljenosti, nadomjestiti nedostatke, pobijediti svaku uvjetovanost, nadići ograničenja, izgladiti svako nesavršenstvo, pobijediti slabosti i uvesti ljude u otajstvo pravoga zajedništva. Imajući sve to u vidu, Gospodin Isus je bio ponajprije iskaz Očeve ljubavi prema nama ljudima koji smo odbacili i odbacujemo iskonsko i istinsko zajedništvo s njime, čime smo sebe ranili tolikim ispraznostima i slabostima, te se doveli u stanje posvemašnjeg ograničenja i uvjetovanosti. Premda stvoreni za ljubav, više smo prosjaci i skupljači mrvica ljubavi, nego ljudi do kraja ispunjeni i prožeti tim blaženim sadrža...

Uvod i pokajnički čin Što je sveto i što je svetinja? Neki će se zaklinjati da je njihov nogometni klub svetinja. Za drugoga će to biti njegov narod, za neke, opet, njihova djeca. Za ljude može biti svetinja njihov posao, brak, karijera… Što je stvarno sveto, veliko, postavljeno iznad svega i što uvijek ostaje, i nakon tisuće i tisuće godina? Mi kršćani imamo svoje svetinje i htjeli bismo da nam stvarno budu svete, da ih kao svetinje poštujemo. Iako to znamo, lako to zaboravljamo. Današnja nas riječ na to podsjeća. Gospodine, ti si jedini svet, ti si jedini Gospodin, ti si prije svih vjekova i ostaješ dovijeka. Gospodine, smiluj se! Kriste, ti si slika Boga nevidljivoga, ti si Prvorođenac svakog stvorenja. U tebi je sve stvoreno na nebesima i na zemlji. Kriste smil...

Uvod i pokajnički čin Slavimo svetu misu, ponosimo se svetim krštenjem, Knjigu Božje riječi nazivamo Svetim Pismom. Kad kažemo da je nešto sveto, onda mislimo da je to povezano s Bogom. Zato apostoli svoje vjernike i nazivaju svetim, tj. Božjima, jer su kršteni i Bogu posvećeni Riječju i kupelju vodom, tj. svetim krštenjem. Nažalost, u našim je životima puno toga što zatamnjuje ono sveto i plemenito u nama što od Boga dobivamo. Zato ćemo se pokajati za sve svoje grijehe i propuste da budemo dostojni ovih svetih otajstava. Gospodine, govoriš svome narodu: Sveti budite! Jer sam svet ja, Gospodin, Bog vaš! Gospodine, smiluj se! Kriste, ti si jedini svet, jedini Gospodin. Kriste, smiluj se! Gospodine, ti posvećuješ svoju Crkvu milošću Duha Svetoga. Gospodine, sm...

Dj 8,5-8.14-17 Nakon Stjepanovog pogubljenja, novozaređeni đakoni i helenistički judeokršćani uslijed progona napuštaju Jeruzalem (8,1) i pronose Riječ sijući je u drugim krajevima (usp. 8,4; 11,19). Sudjelujući tada u progonima Savao je doprinosio širenju kršćanstva. Filip, jedan od sedmorice zaređenih sa Stjepanom (usp. 6,5), evangelizira Samariju. Luki je neobično stalo do naglašavanja povezanosti Crkve koja se širi sa njezinom maticom u Jeruzalemu. Stoga će Filipovo djelovanje biti ovjerovljeno od predstavnika apostolskog zbora iz Jeruzalema (8,14-24), kao što će kasnije biti slučaj i sa Pavlovim djelovanjem. U Samariju su upućeni Petar i Ivan koji će predstavljati vezu misionara s maticom u Jeruzalemu (8,14-25) pa Samarija u tom smislu predstavlja izuzetak u odnosu na ostala područja...

NASTA TAKO VELIKA RADOST  Kako prepoznati dobrog učitelja? Po njegovim učenicima? Kako prepoznati dobre roditelje? Po njihovoj djeci. Kako općenito možemo ocijeniti rad nekog čovjeka? Po njegovim djelima. Netko će ipak primijetiti da ne moramo baš uvijek suditi roditelje po njihovoj djeci, jer je čovjek slobodan biti drugačiji od svojih roditelja. Međutim, ipak možemo sa sigurnošću reći da čovjeka prosuđujemo po njegovim djelima.  Upravo onako kako Isus veli: “Po njihovim ćete ih plodovima prepoznati”. I evo sada prelijepog svjedočanstva. Novozaređeni đakon Filip odlazi u Samariju i oduševljeno propovijeda, liječi bolesnike i zloduhe izgoni. Ljudi su bili oduševljeni, i prihvaćali su ono što je Filip propovijedao. I “nasta tako velika radost u onome gradu.” Evo to. Upravo je to spasenje...

Gospodin je svoje učenike pripremao za puninu dara i spoznaje koju su imali primiti. A taj puni dar je bio Duh Sveti koji ih je trebao braniti i uvoditi u svu istinu koju im je on izlagao. Isus im to obznanjuje postupno, jer im nije bilo moguće sve odjednom razumjeti. Doista bilo bi im neshvatljivo kako razumjeti da je i Duh Sveti Bog, ako je Bog samo jedan, te je stoga Gospodin u njima pripremao teren kako bi jednom mogli shvatiti dubinu Božjeg otajstva, te imati cjelovitu spoznaju objave. On ih je pripremao nagovještavajući slanje Duha Svetoga koji će ih ostati s njima zauvijek kao Branitelj, te će ih uvesti u svu istinu o Bogu koju im je on naviještao. Ovu postupnost Gospodinove pouke uočio je sveti Grgu Nazijanski koji će onda to i argumentirano protumačiti: „Mislim da se Duh Sveti s t...