Srijeda, 25 studenoga

6. vazmena nedjelja (A): Svetinje


Čitanja: Dj 8, 5-8.14-17; Ps 66, 1-3a.4-7a.16.20; 1Pt 3, 15-18; Iv 14, 15-21


Ne tako davno bilo je nezamislivo da učenik ne pozdravi učitelja na ulici. Isto je tako vrijedilo za župnika, kuma ili susjeda. U nekim je krajevima bio običaj da se roditeljima kaže „Vi“. A tek odnos prema svetim stvarima? Kad bi župnik nosio pričest nekom bolesniku, ministrant bi pred njim išao s upaljenom svjetiljkom, a ljudi bi na ulici kleknuli. Odnos prema svetome muslimani npr. izražavaju tako da mole izuvene obuće, a Židovi tako da imaju pokrivenu glavu. U tome smislu idu i riječi apostola Petra: „Gospodin – Krist neka vam bude svet, u srcima vašim…“  Čini mi se važnom ta riječ danas kada priznajemo sve manje veličina i autoriteta, kada se gubi smisao za sveto.

Danas je odnos prema svetome, odnosno općenito prema bilo kojem autoritetu bitno izmijenjen. Koliko danas pokušavamo učiti mlađe naraštaje da imaju poštovanja prema djedu ili baki, prema susjedima, prema starijim osobama? Pada li nam uopće na pamet da bi nastavnici i profesori trebali biti autoritet učenicima, to jest da bi ih trebalo susretati s poštovanjem? Tužno je čitati neke novinske natpise: kad god se javi neki problem u školi, svi se jednodušno slažu da je jedina krivnja na nastavnicima. Tko govori o neodgojenoj djeci? Što nam je danas sveto? Tko nam je danas autoritet? Franjo Josip I.? Predsjednik države? Papa? Bilo koja državna ili crkvena institucija? Bog? Priznajemo li uopće bilo kakav autoritet? Ili ćemo oboriti sve autoritete, kao što su činili diktatorski lijevi režimi, ostavljajući, naravno, autoritet partije i vrhovnog vođe?

Rekao bih da je istina očita. Dok nas mediji i javno mnijenje poziva da rušimo sve autoritete, sve više raste (nevidljivi) autoritet zvan Potrošnja, na radost onih koji na nama zarađuju. I tako se duboko klanjamo Novcu, moćnim kompanijama i modernim tvornicama užitaka, pri čemu gubimo osnovne ljudske vrijednosti. Naprotiv, osjećaj za svetost i svetinje čini nas pravim ljudima koje ne raznosi stihija anarhije. Samozatajnost te poštovanje i ljubav prema drugim ljudima čine nas sličnima Bogu koji je iznad svega – recimo to – tolerantan i pun ljubavi prema čovjeku, kakav god on bio.