6. vazmena nedjelja (A): Kao siročad?
Čitanja: Dj 8, 5-8.14-17; Ps 66, 1-3a.4-7a.16.20; 1Pt 3, 15-18; Iv 14, 15-21
Veli se da se čovjek sam rađa (s izuzetkom blizanaca) i – sam umre. Tako je u svim našim dubokim tjeskobama zapravo strah da smo sami ili da ćemo ostati sami, bez prijatelja i zaštitnika, sami u neprijateljskom i bezdušnom okružju. Svoje razdoblje duboke tjeskobe jedan je čovjek opisao kao osjećaj da se nalazi u dubokom suhom bunaru, pri čemu se tek gore u visini vidi samo mali otvor svjetla. Zacijelo se na sličan način osjeća malo dijete koje ostane bez roditelja. To je ono siroče nad kojim se svi lako sažalijevamo. Međutim, netko bi, s dozom pesimizma, mogao reći da je čovjek po svojoj naravi – siroče. Umru mu roditelji, a onda se počnu i prijatelji prorjeđivati, što se osobito vidi na proslavama obljetnice mature. Konačno dolazi starost, bolest, tjeskoba, samoća, eventualno – starački dom.
Tako su se nekako mogli osjećati i apostoli nakon Kristova uskrsnuća. On se njima, istina, ukazivao, ali nije bio stalno s njima. Mislili su da su izgubili vođu i učitelja. Kako će se sada snaći, uplašeni, tjeskobni i uznemireni? Isus – koji će se uskoro od njih posve odijeliti – tješi ih. Veli: „Neću vas ostaviti kao siročad; doći ću k vama.“ Isus je, vele Djela apostolska, uzašao na nebo i više nije boravio s apostolima na vidljiv način, ali im je kasnije poslao snagu s neba, samog Duha Svetoga, tako da su zadobili novu snagu da su mogli nastaviti Isusovo djelo.
Taj osjećaj samoće i odbačenosti i sam je Isus iskusio. Učenici su se razbježali, narodni glavari su se urotili protiv njega, a puk, koji ga je donedavno bio slavio mahnito viče „Raspni ga, raspni!“ Pod njegovim križem ostali su vjerni samo Isusova majka, apostol Ivan i još tri žene. U najstrašnijem trenutku izgledalo mu je da ga je i njegov Otac napustio, tako da je kriknuo: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“
Onima koji vjeruju u njega Isus veli: „Neću vas ostaviti kao siročad.“ Riječi su to okrjepe i ohrabrenja tolikima koji se osjećaju odbačenima, izdanima, napuštenima, posvema osamljenima. Veli psalam: „Ako me otac i mati ostave, Gospodin će me primiti.“ Isus svoju utjehu nastavlja riječima: „Doći ću k vama.“ Govori to onaj koji je život, u čijim su rukama vrata vječnosti. Sretan je i smiren čovjek koji u ovim nesigurnim i prevrtljivim vremenima vjeruje ovim riječima.
