»Ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao – Isusa Krista.« (Iv 17,3)
Shadow

6. vazmena nedjelja (A): Nasta velika radost


Čitanja: Dj 8, 5-8.14-17; Ps 66, 1-3a.4-7a.16.20; 1Pt 3, 15-18; Iv 14, 15-21


Neobično je i u prvi mah nerazumljivo zašto Isus svoje propovijedanje naziva evanđeljem, što u prijevodu znači „radosna vijest“. Baš radosna vijest? Isus, istina, propovijeda puno toga dobroga i plemenitoga. Govori o dobroti, praštanju, milosrđu, ljubavi, govori o tome da čovjek nije u onome što posjeduje. Međutim, znamo kako je Isus na koncu završio. U jednom trenutku čak govori svojim učenicima: „Nije sluga veći od svoga gospodara. Ako su mene progonili, i vas će progoniti…“ Kasnije apostol Pavao govori o velikim nevoljama koje je podnosio baš zato što je naviještao evanđelje: „U naporima – preobilno; u tamnicama – preobilno; u batinama – prekomjerno; u smrtnim pogiblima – često…“ Nadalje, čitamo kako je među kršćanima nastala velika žalost kada je bio ubijen đakon Stjepan. No odmah nakon toga tragičnog događaja, pišu Djela apostolska, đakon Filip odlazi u Samariju i oduševljeno propovijeda evanđelje i liječi bolesnike. Ljudi su prihvaćali njegove riječi tako da je nastala „velika radost u onome gradu”.

Kako razumjeti životne muke i nevolje koje u sebi ipak nose radost? U prvi mah izgleda očito da je čovjek sretan kada mu sve ide dobro, kada ima sve što poželi, kada mu se svi prohtjevi ispunjaju. Baš tako? A što je s onima koji – po našem mišljenju – imaju baš sve, a ipak zapadaju u alkoholizam i ovisnost o opojnim sredstvima do te mjere da im se raspada i obitelj i život? S duge pak strane vidimo obične ljude koji pršte srećom. Tako, po jednom istraživanju, indeks sreće osobito je visok u afričkim zemljama. U tome smislu Isus veli: „Klonite se i čuvajte svake pohlepe: koliko god netko obilovao, život mu nije u onom što posjeduje.“

Evanđelje jest radosna vijest koja govori da je radost i sreća u samom čovjeku, onomu koji želi biti bogat duhom, bogat ljubavlju, praštanjem, milosrđem, dobrotom. Zar ne da su roditelji itekako sretni kada – iz ljubavi – podnose velike žrtve za svoju djecu? Ljubav je ona koja nas čini sretnima. Za kršćane je to, naravno, ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu, odnosno svijest i vjera da smo ljubljena djeca Božja, baš kako veli Pavao: „Ako je Bog za nas, tko će protiv nas? Ta on ni svojega Sina nije poštedio, nego ga je za sve nas predao! Kako nam onda s njime neće sve darovati?“

Evanđelje – radosna vijest daje nam nadu da nam je život bogat i ispunjen, ako se trudimo biti u miru sa sobom, s bližnjima i s Bogom. Daje nam nadu da ima smisla i nevolja i bol, jer smo stvoreni za vječnost. Zato su sveci bili radosni. Zato je običan mali i siromašni fratar – Leopold Mandić – pružao i nadu i radost tolikima koji su k njemu dolazili. Zato ga držimo svetim. U ovom užurbanom i tjeskobnom vremenu treba nam baš te nade, te radosti. Treba nam – evanđelja.